Lijep je dan, ‘ajmo van na sunce, da se zagrijemo k’o gušteri, ‘ko zna kad će opet biti ovako toplo, kaže jedan od četvorice, redom ratnih veterana. Svatko sa svojim ratnim putem, borili su se na većini bojišta Hrvatske, ali i Bosne.

Jedan, Damir Crnčević, uspomene iz rata ima u gelerima po tijelu i PTSP-u, drugi, Safet Salkanović, u ratu je također ranjen prostrijelom kroz rame, treći, Nidhad Kucalović, u civilstvu je postao poluslijep, a četvrti, Boris Besek, pati od depresije. Ovi veterani rata veterani su i riječkog beskućništva. Lutalice riječkim ulicama, ni sami ne znaju točno objasniti žele li svojom voljom živjeti kao beskućnici, bez krova nad glavom, ili ih je sila na to natjerala.

Izgleda kako su im nesmetan pogled na nebo i potpuna sloboda miliji od sigurnosti četiri zida i obveza koje sa sobom nosi konvencionalno stanovanje. Ne pamte kad su zadnji puta noć proveli na čistom, suhom, urednom mjestu, no koliko god je nekima od njih sustav pružao priliku, kroz prihvatilište Ruže svetog Franje, nisu se u tome u potpunosti snašli. Smještaj i resocijalizacija nisu im bili dovoljni da pobijede avete prošlosti s kojima se stalno i iznova sukobljavaju. I kao da gubeći te bitke padaju sve niže i sa sve manjom šansom da se izvuku iz gliba života u kojem su se našli svatko sa svojim razlozima. 

 Jutarnji rituali

Radni je tjedan, rano jutro. Jedva je sedam sati. Okupljeni su u parku ispred HNK Ivana pl. Zajca. Oni i golubovi koji raznose smeće pokupljeno s obližnje tržnice. Naši veterani tek su se sastali. Svatko je došao iz svog pravca. Žive kao beskućnici u krugu od 200 metara. Rituali jutarnjeg sastajanja neizostavni su dio uobičajenog dana u kojem im se po pravilu ništa posebno zanimljivog nikada ne događa.

Sjede na klupici. Tek su se probudili, možda pred sat vremena, no već izgledaju umorno. U njima nema svježine. Ne primjećuje se radost života. Poneki prolaznik im kratko odmahne. Uzvrate, više kimanjem glave nego rukom. S vremenom su postali stalni, prepoznatljivi inventar kazališnog okruženja. Dok unutar tih zidina Frljić provocira i dijeli javnost, njih četvorica za to ne mare. Imaju drugačije postavljene životne prioritete. Ne padaju na jeftine političke štosove. Neispunjena politička obećanja ih ne diraju. Oko toga nema nervoze.

Razgovaraju što danas, kako se domoći nešto kuna. To je sastavni dio života na rubu egzistencije, nadomak litice koja prijeti povlačenjem u bezdan. Zajednički, onako drugarski, iskreno, bez da jedan mjeri drugome koliko je popio, dijele prvu bocu. Zasad je na redu voda. Slijedi iskašljavanje. Hroptanje, teški zvukovi očite prehlade kao posljedice života na hladnom zraku. Ne skrivajući ovisnost, već za koji sat s vode prelaze na rakiju. Zagrijat će ih. Život učiniti lakšim. Ako nema žestice, dobro će im doći i vino. Alkoholizirani, nekako će dočekati vrijeme ručka.

Cuga im pruža mogućnost bijega od realnosti. Utapajući se u njoj neće zaboraviti prošlost u kojoj su doživljavali razne traume, ratne i obiteljske, ali će je lakše podnijeti. U nekim životnim situacijama su griješili. Zbog toga pate i danas. 

Opširnije u tiskanom izdanju