Anđelko Krpan, predsjednik Nadzornog odbora Elektromaterijala, svjestan je da su banke pred Elektromaterijal postavile stroge uvjete pod kojima će posuditi novac za obrtna sredstva, no uz restrukturiranje i reorganiziranje firme, jedino kredit može spasiti posrnulog riječkog diva
Predsjednik Nadzornog odbora Elektromaterijala Anđelko Krpan, koji je preko tvrtke Meta jedan od ključnih dioničara kompanije koja se nakon nemogućnosti provođenja dokapitalizacije po zahtjevu banaka nalazi u kritičnoj situaciji, u uvodu razgovora, koji smo s njim vodili samo 24 sata prije odlučivanja radnika hoće li zbog neisplate tri plaće tražiti pokretanje stečaja, dao je do znanja da je ovo njegovo prvo i zadnje pojavljivanje u javnosti.
– Nakon ovog intervjua više neću javno govoriti o Elektromaterijalu – kaže Krpan koji je od 1992. do 2007. godine, kad je otišao u mirovinu, bio predsjednik Uprave Elektromaterijala. Prethodno je radio u Torpedu kao pomoćnik generalnog direktora za ekonomska pitanja, a još prije toga u riječkom Željezu i Brodomaterijalu.
Bankarski uvjeti
– Otkad je počela saga oko Milana Miletića, te našeg navodnog sukoba oko prodaje Elektromaterijala upravo njemu, svjesno nisam želio javno reagirati na napise u kojima sam i direktno prozivan. Nisam želio dizati tenzije. Isključivo sam želio da Elektromaterijal što prije i što bezbolnije dođe do obrtnih sredstava, do kredita koji su mu bili potrebni za izlaz iz krizne situacije.
Međutim, unatoč vašim željama, banke su prošli tjedan pred Elektromaterijal postavile teške uvjete koje tvrtka treba ispuniti kako bi se odobrili krediti za obrtna sredstva, te da se tako pokuša spasiti kompanija.
– Bez sumnje, banke, Raiffeisen i PBZ, izašle su s oštrim kriterijima. Spremne su kreditirati Elektromaterijal, ali pod uvjetom visoke dokapitalizacije od čak 20 milijuna kuna, a možda i više. Od našeg dosadašnjeg potencijalnog strateškog partnera Milana Miletića, to se ne može očekivati. On to ne može pratiti. Mi, ostali doničari, sadašnji i bivši zaposlenici, među koje i ja pripadam, te novce nemamo. Osim toga, banke se nisu dogovorile ni o visini ukupno potrebnog uloženog kapitala. Zato je ta stranica zasad zatvorena.
I što sada? Elektromaterijalu treba 60 do 80 milijuna kuna kredita, ovisno o različitim procjenama banaka, za nabavu robe. Pritom su obveze Elektromaterijala prema dobavljačima dvostruko veće od potraživanja prema kupcima, zalihe su tek nešto više od 30 milijuna kuna, a realno, prema nekim procjenama, vrijede trećinu tog iznosa.
– To je istina. No, ipak se nadam da bi nas banke mogle pratiti.
Zar doista očekujete da će banke sniziti kriterije koji su postavljeni pred Elektromaterijal?
– Nadam se da bi nam banke mogle izaći u susret, da bi mogle odustati od dokapitalizacije.
No, dokapitalizacija je potvrda vlasnika da vjeruju u svoju kompaniju i ulaganja koja joj slijede. Ako nema dokapitalizacije, banke će zaključiti da ni vlasnici kompanije ne vjeruju u njen izlazak iz krize.
Je li vam Milan Miletić, dok ste pregovarali o kupoprodaji dionica, tajno ponudio višu cijenu po dionici od one koja je važila za druge dioničare? Jeste li vi od njega, kao što neki spekuliraju, za sebe tražili veću cijenu od ostalih?
– Ne, ni jedno ni drugo nije točno. Uvijek se pregovaralo o cijeni dionice koja bi važila za sve dioničare.
Poslovna filozofija
Prema vašoj procjeni, koliko je Elektromaterijalu potrebno kredita da premosti ovu kritičnu situaciju?
– Oko 40 milijuna kuna. Dakako, pritom bi Elektromaterijal trebali restrukturirati i reorganizirati. Prilično sam siguran da bi se s tim iznosom mogli izvući.
Stječe se dojam da biste se onda i osobno u to više uključili?
– Sigurno bih. Pokušao bih pomoći. Iako već četiri godine, otkad sam u mirovini, operativno nisam u kompaniji.
Mnogi unutar kompanije tvrde pak kako ste kroz to vrijeme opstruirali sadašnjeg predsjednika Uprave Ninu Malinarića, tvrdeći kako je on previše sklon Milanu Miletiću. Kako bi to onda funkcioniralo?
– Sve bih učinio da kompanija opstane, a Malinarića nikad nisam opstruirao. Trudio sam se dobronamjerno pomagati. Dobro sam se čuvao da kao bivši direktor njemu, kao mom nasljedniku, ne sugeriram svoju poslovnu filozofiju. Prema njemu doista nisam bio ni destruktivan ni podao.
Vratimo se Milanu Miletiću, prvom sljedećem dioničaru iza vas koji je trebao postati većinski vlasnik. Što sada, nakon što je očito, kako kažete, da na uvjete banaka ne može ili neće pristati, mislite o njemu? Jeste li razočarani ovakvim raspletom situacije u kojoj se sve glasnije spominje i stečaj?
– Nisam razočaran. Ja sam super razočaran! I to zato jer nemamo rješenje. Doista nikada nisam mogao ni zamisliti da će se Elektromaterijal bilo kad naći u ovoj situaciji. Ovo doista nisam očekivao.
Miletić je, znači, prošlo svršeno vrijeme kad je riječ o novom većinskom vlasniku Elektromaterijala?
Loš finale
Često se od osoba u kompaniji koje su vama sklone moglo čuti kako predsjednik Uprave Nino Malinarić favorizira Milana Miletića. Mislite li to doista?
– Sasvim ga je sigurno favorizirao. No, to ne znači da je Malinarić od toga imao bilo kakvu materijalnu korist, niti da je postojao osobni interes. Malinarić je pošten dečko, a Milan Miletić je očito kriva procjena.
Je li vas onda Miletić doveo u zabludu, jeste li ispali naivni?
– U svakom slučaju – finale je ispao loše, a mene nitko nije doveo u zabludu.
Zašto na kraju Miletić nije kupio Elektromaterijal? Poznato je kako je cijena koju je nudio po dionici protekle dvije godine stalno padala.
– Najprije se krenulo s cijenom od 1.100 kuna po dionici, pa je pala na 826, pa 600, 500, 375 i na kraju 300 kuna. Još je tu bilo međuvarijanti, raznih ideja oko načina i dinamike plaćanja.
Spekuliralo se da će vas Miletić isplatiti tek ako se Elektromaterijal izvuče iz krizne situacije?
Kako je Miletić uopće došao u poziciju da postane većinski vlasnik Elektromaterijala?
– Ja sam inače dugo vremena bio protiv prodaje dionica bilo kome. Smatrao sam da je firma privatizirana, da ima vlasnike, bivše i sadašnje zaposlenike. Želio sam da se eventualne kupoprodaje dionica događaju unutar već postojećih vlasnika. U jednom trenutku pojavila se potreba za strateškim partnerom. No, strateški partner ne služi samo da kupi dionice i postane vlasnik, nego da najprije ponudi program razvoja. Otpočetka sam inzistirao da onaj koga odaberemo kao strateškog partnera s vremenom mora kupiti ili sve dionice, ili nijednu. Zato smo formirali Metu, tvrtku u kojoj je okupljeno rukovodstvo, veći, značajniji udjeličari, tvrtku koja je najveći pojedinačni vlasnik Elektromaterijala. Na taj način željeli smo onemogućiti torbare, one koji s crnim torbama i kešom obilaze umirovljenike i za male novce kupuju njihove teško stečene i otplaćene dionice, u svakom pokušaju neprijateljskog preuzimanja. Organizirali smo se tako da ih odvratimo od tih ideja.
Unatoč tome, Elektromaterijal je počeo tražiti strateškog partnera?
– U jednom trenutku shvatilo se da je to neminovno, da nekoga moramo pronaći. Shvatili smo da moramo pronaći nekoga tko će kupiti Metu pa sve ostalo. Dobili smo dvije ponude. Jedna je bila ona Kufner Grupe, odnosno Kamen Siraća, a druga Milana Miletića. Kao povoljniju, s 1.200 kuna po dionici naspram Miletićevih 1.100 kuna, Meta je odabrala Kufner Grupu kojoj je dozvoljeno dubinsko snimanje. Osim cijene, Kufner Grupa je velik sustav, riječ je o holdingu koji se bavi proizvodnjom u svim državama bivše Jugoslavije, dok je Milan Miletić ipak samo ime, nije dakle sustav. No, dubinsko snimanje je završilo neslavno, jer su sa strane Elektromaterijala, a posebno naše tvrtke kćeri, Metala Opatija, postojale visoke tenzije. Na neki način radilo se o opstrukciji Kufner Grupe. Bez obzira na sve to, Kufner Grupa je htjela dati ponudu za kupnju. S vremenom su od toga odustali kad su shvatili da kod nekih među nama doista nisu dobrodošli. Dakle, odnos predstavnika Elektromaterijala prema Kufner Grupi bio je previše hladan. Kako su oni otpali, u igru je ušao Miletić. I to traje već dvije godine, a da se osim gubitka vremena ništa konkretno nije dogodilo.
Rušenje dionica
Kako komentirate taj golemi pad vrijednosti dionice, od 1100 na tek 300 kuna?
– Naprosto su poslovni rezultati 2008., 2009. i 2010. bili sve lošiji. To je razlog tako drastičnog rušenja cijene dionice. Inače, Miletić je te cijene najprije nudio svim dioničarima, pa samo dioničarima Mete, tvrtke koja je najveći pojedinačni vlasnik Elektromaterijala, pa na kraju samo gospodinu Butkoviću čiji je otac prije mene bio predsjednik Uprave, i meni. Dvije smo godine izgubili, pokazalo se dvije iznimno važne godine, u pregovaranjima s njime, u rušenjima cijene… Sve je to itekako utjecalo na sadašnju situaciju.
Prema vašoj procjeni, koji je ključan razlog za Miletićevo odustajanje? Možda je shvatio da više nema smisla ulagati u Elektromaterijal?
– Na to pitanje bolje da ne odgovorim.
Koji su ključni razlozi ovako teške situacije u Elektromaterijalu?
– To je pitanje za Upravu i njenog predsjednika Ninu Malinarića. Vođenje poslovanja je njihova dužnost. Iako, treba priznati da su zadnje tri godine za našu gospodarsku djelatnost bile teške.
Radnici traže svoje tri plaće, spremni su i za štrajk. Ovo što se sada događa, ako je istina da Miletić više nije u igri kao strateški partner i potencijalno najveći vlasnik, čini se kao utrka s vremenom između radnika s jedne i Anđelka Krpana s druge strane. Pitanje je što će se prvo dogoditi – hoće li radnici izgubiti strpljenje i shvatiti bezizlaznost situacije te će pokrenuti stečaj ili će Krpan u međuvremenu, preko svojih poslovnih kontakata, uspjeti pronaći povoljan kredit?
– Radnici, logično, traže svoje plaće. I oni su u tome u pravu. Oni nisu krivi za ovu situaciju. S druge strane, ja sam tvrdoglav. Stoga, ako se i donese odluka o stečaju, i dalje intenzivno treba tražiti rješenje.
