Nebojša Đikić

Kristijan Ladavac

Bruno Prpić

Zlatko Filić

Marinko Breulj

Marino Cvetković

Zvonko Zubović

Emil Miftarević

Siniša Superina

Dalibor Čebuhar

Nedjeljko Senić

Denis Mataja

Samir Salihović

Darinko Hlaić

Ivan Polić

Ivica Jakovac

Sergio Šimac

Velimir Gašparac

Drago Bohanek

Bez ikakve mrlje

– Ja znam tko sam. Znam da sam nabavio oružje i skinuo se s broda kako bih se borio. Znam da sam prošao sve »filtere« kako bih mogao postati pripadnikom A bojne, njezine diverzantsko-pionirske jedinice. A da se nikad prije toga u životu nisam time bavio. Uostalom – tko da se i zbog čega iz čistog mira bavi razminiravanjem. Potencijalno jednim od najsmrtonosnijih poslova. A znam i to da sam svakog tko je bio zarobljen u »Oluji« uz najveće ljudsko dostojanstvo ispratio do komisija i vojarni koje su za njih bile zadužene. Ratni mi je put bez ijedne mrlje i nitko mi to nema pravo oduzeti ili nagrditi, rezolutan je bio Damir Mohorić, čovjek s brojnim interesima od kojih je jedan i onaj prema putovanjima. Bajker koji je na svom motociklu prevalio na tisuće kilometara, pa tako i sve do srca Turske.

– Ponavljam: ja sam iznimno ponosan i baš nikad i nigdje ne krijem tko sam i što sam radio u ratu. Kad smo na motociklima putovali u Tursku, noćili smo u Aleksincu, na jugu Srbije. Krenuo je u našoj blizini razgovor, vidim po tetovažama – suprotna strana u ratu. Pa krenu priče kako ne smiju kroz Hrvatsku na bajkerski susret u Sloveniju. Odmah je u meni uskuhalo, pa sam se predstavio, pokazao svoje tetovaže i pitao tko im i što ne da kroz Hrvatsku? Nastao je muk, ali kasnije i stisak ruke. Nitko, baš nitko meni nema pravo bacati sjenu na Domovinski rat jer ja sam ga kao i svi ljudi oko mene odradio na najčasniji mogući način. Pa tako i s maksimalnim poštovanjem zarobljenika, dodaje Mohorić koji nam otkriva i vrlo zanimljivu priču o vjerojatno najneobičnijem nazivu ma koje postrojbe u Domovinskom ratu. Mohorić je naime bio pripadnikom – »Balegara«.

– Ma i meni je bilo neobično što smo tako nazvani, a onda mi je pojašnjeno kao je to po »Azrinim«, Štulićevim stihovima »Balegeri ne vjeruju sreći«, smije se Mohorić.

A odabir imena zapravo najbolje i ocrtava posao ljudi kojima je glavni zadatak da se s razminiranja vrate – živi. Ne vjeruj sreći, samo znanju i čudesnoj koncentraciji.

Nema dokumentacije

Pa kad nam se razgovor rasplinuo u svim mogućim i nemogućim smjerovima, primjerice o putovanju »Bijelim brodom« u Split na derbi s Hajdukom na kojem je naravno bio i Mohorić, na temu o A bojni vraćeni smo naredbom Vlade Miškovića i Redže Ademija. Ne zbog toga što i oni ne bi o »slobodnim temama«, već zbog toga jer je – obljetnica.

– Nedostaje faktografije o ratu, nedostaje dokumentacije. Ima instituta koji se time bave, no čini mi se da je previše toga u raznim privatnim arhivama, da naprosto nije stručno obrađeno i prezentirano. Trudim se imati cjeloviti pregled ratnog puta A bojne, jako sam u tome sistematičan jer s protokom vremena blijede sjećanja, još više preciznost prema pojedinim datumima, naglašava Mišković dok nam izlaže naglaske s ratnog puta.

A bojna je dakle osnovana 24. kolovoza 1991. godine. Bila je u cijelosti dragovoljačka, no nakon strogih pregleda prijavljenih, slijedila je njihova profesionalizacija. U rujnu su već s MUP-om potpisali profesionalne ugovore nakon čega slijedi temeljita i vrlo stručna obuka. Prvi je zapovjednik bio Frano Primorac, kasnije su na tom odgovornom mjestu bili još i Aleksa Đorđijevski, Josip Mrše te kratko Ismet Avdić. Odlazak na ličko ratište uslijedio je s prvim velikim hladnoćama, u studenom. I odmah u najteže moguće okršaje s mnogoljudnijim i tehnički znatno opremljenijim neprijateljem. Smješteni su na području Otočca na čijem širem području uspješno djeluju. Poznato je tako njihovo oslobađanje područja Drenovog klanca što ne samo da je imalo vojni značaj nego je silno djelovalo i na moral ratnika. Ono što im u tim teškim vremenima zime 1991. godine ide u red velikog herojstva je zaustavljanje neprijateljskog proboja iz Čanka preko Ramljana što bi imalo efekt presjecanja ličke bojišnice te povezivanje sa selima na kosinjskom području. Apsolutno pogubno kako za sigurnost Otočca, tako i Gospića. Možda i raspad obrambenog sustava na tom području.

Jeftina politizacija

Ratovali su profesionalci iz A bojne na području Bosanskog Broda, pomogli osloboditi vojarnu u Delnicama, a s obzirom da su kroz rat bili navikli na najteže zadatke, ne čudi što im je slično bilo namijenjeno i u »Oluji« – potez od Ličkog Osika prema jugoistočnim dijelovima gospićkog ratišta bio je jedan od najtežih, pa i najkrvavijih u akciji u kojoj je rođena hrvatska sloboda.

– Bilo je teško, ali bilo je ponosno. Ja sam Kosovar, ali sam itekako ponosno krenuo u hrvatski Domovinski rat, od prvog trenutka. Bez ikakvog vojnog, ratnog iskustva – prvi mi je dodijeljeni posao bio »ciljač na strojnici«, ma što to značilo, sjeća se svojih ratničkih početaka Ademi koji su pak završili ratom za oslobođenje zemlje svojih predaka, Kosova.

– Da, može se tako reći, ja sam svojom borbom pomogao rađanju dvije neovisne države, ponosan je Ademi.

Pa se opet vraćamo u vrijeme današnje. Tiho Buterin bez opterećenja iznosi pozitivne i negativne strane današnjeg hrvatskog društva.

– Ono na što smo svi mi koji smo prošli Domovinski rat najosjetljiviji je budućnost Hrvatske. Ne samo kad su u pitanju naša djeca. Mislimo da se može i mora mnogo bolje. Hrvatska naprosto mora imati znatno bolji standard, njezina djeca moraju do posla na siguran način. To je ono što nas smeta. Kad je Rijeka u pitanju – nema tog branitelja koji će se složiti s izgledom i nizom nelogičnosti što se pronalaze na mostu koji se naziva našim imenom. Bez oznaka, simbolički čak tako konstruiranim da se po braniteljima – gazi, kad god mogu zaobilazim taj most, naglašava Buterin.

Pa znakovita tišina. Tretman Domovinskog rata naprosto ostavlja… prazninu. Kod nekih reakciju, gorčinu, kod većine prazninu. Jer oni dobro znaju što su dali i kako im je bilo. Znaju da su im namjere i djelovanje bili najplemenitiji na svijetu. Danas, danas ih se tako ne doživljava.

Gdje smo pogriješili? Tko je kriv?

Oni koji su 24. kolovoza 1991. godine krenuli u rat naoružani samo »voljnim momentom« te u njemu ostali pune četiri godine, sve do ponosnog povratka iz »Oluje«, sasvim sigurno ne. Tiho, Redžo, Damir i Vlado, baš kao ni njihova 394 suborca. Red je onda da faktografija i bibliografija, školski udžbenici i mediji retoriku prilagode – činjenicama. I svi sretni. Da, uz još jedan uvjet: da Vlada, ma koje boja bila, umjesto na jeftinoj politizaciji počne raditi na – ekonomiji.