Doibitnica državne nagrade za humanitarni rad

Veliko srce tete Slavice Okreše: ‘Dom u Selcu je moj jedini dom’

Mirjana Grce

Rođena je 1949. godine, s pet i pol godina s petero braće i sestara smještena je u dom, gdje je ostala do mirovine kao domaćica-ekonom i brinula o djeci koja, kao ni ona, nisu imala sreće odrasti s obitelji, dijeleći s njima njihove probleme, opterećenja, traume, koje je proživljavala i sama kao domsko dijete



Slavica Okreša iz Selca dobitnica je ovogodišnje državne nagrade za životno djelo za humanitarni rad. Rođena je 1949. godine, a više od 47 godina radila je u Domu za djecu i mlađe punoljetne osobe Izvor Selce, na mjestu domaćice-ekonoma, odakle je ove godine otišla u mirovinu. Humanitarnim radom počela se baviti prije skoro pola stoljeća, kada je iz uloge korisnice Dječjeg doma »Zagreb« u Selcu postala zaposlenicom istoga doma.


  Cijeli njezin radni vijek je »priča o humanosti, empatiji i nesebičnom pomaganju djeci koja su tu dolazila, živjela i odlazila«. »Teta Slavica« je uz to volontirala u Gradskom društvu Crvenog križa Crikvenica i Društvu Naša djeca Crikvenica pomažući potrebitima, vodila brigu o djeci iz romskog naselja, te pomagala djeci s teškoćama u razvoju. Tijekom Domovinskog rata posvetila se prognanicima iz Doma za djecu i mlađe punoljetne osobe Lipik, koji su bili na smještaju u Dječjem domu Izvor Selce. Za svoj je humanitarni rad dobila brojna priznanja, a odlikovana je i Spomenicom Domovinskog rata.



O Slavici Okreša pitali smo i prof. Nikicu Sečena, ravnatelja Doma Izvor, uskoro i u cijelosti Centra za pružanje usluga u zajednici, prvog takvog u Hrvatskoj.  – Radim u Domu, ravnatelj sam 18 godina, a naša Slavica je uvijek bila tri kantuna ovog Doma. Od kada je otišla u mirovinu, u Domu je vrlo neobično – svi se mi jako trudimo, ali nedostaje nam, jer jako je malo ljudi koji su baš cijelim životom ovdje. Ljudi koji su iskustveno prošli ono što prolazi svako dijete koje dođe u dom, nekako su empatičniji jer su sve to prošli na svojoj koži. Ima ljudi koji znaju stvarati dobre odnose među ljudima, a dobri odnosi su sve i u jednom kolektivu su posebno važni. To nam posebno nedostaje njezinim odlaskom u mirovinu. Slavica je uvijek bila samozatajna, izvrstan pomagač, ali je uvijek stvarala dobre odnose, okupljala, stvarala koheziju. U socijali je posebno važno da je čovjek skroman, da je ponizan i da je bezuvjetno zainteresiran za ljude koji su mu povjereni. Bez toga nitko u ovakvo polje rada ne bi trebao ni kročiti. Slavica sve te osobine ima, a treba znati da je to u jednom čovjeku vrlo rijetko. Od mnoge i mnoge djece koja su živjela u Domu ne mogu reći da imamo puno tako dobrih priča kao što je Slavičina. Emocionalne traume koje ta djeca prođu u prvim godinama života, taj neki scenarij koji se čovjeku upiše, vrlo je jak i često se odvije kasnije u životu, i znade biti loš. Tako da je Slavičina priča nevjerojatna. Dodjeljivanje ove nagrade Slavici, meni je vratilo vjeru u naše društvo. Cijeli njezin život je humanitarni rad, kaže ravnatelj Sečen.




 »Ovo je nagrada ‘malom čovjeku’, koji je bio samozatajan i nikada nije isticao to što radi, ovo je nagrada i svoj djeci i odraslima kojima je pomogla, jer je i živjela njihove nevolje«. Tako je istaknuto u kratkom izvješću sa svečanosti dodjele te nagrade prošli tjedan u Zagrebu, u Vladi Republike Hrvatske. Slavica Okreša primila je nagradu za životno djelo u takvom uzbuđenju da gotovo nije mogla izgovoriti ništa. A htjela je reći, pročitala nam je kada smo je posjetili u Selcu, uz zahvalu, otprilike ove riječi: »Sada kada sam otišla u mirovinu uvidjela sam kako je brzo prošlo mojih lijepih i nezaboravnih 60 godina života u domu, od toga 48 godina rada. Svaki moj posjet domu budi u meni lijepe uspomene i sjećanja«.


Čežnja za obitelji


Životni put Slavice Okreša nije počeo u dobrim obiteljskim okolnostima i zbog toga je kao malo dijete s petero sestara i braće smještena u državni dom. Ni kasniji njezin životni put nije bio zasipan cvijećem, ali nije se zbog toga ispunila gorčinom ili tugom. Suprotno od toga, gospođa Slavica je svoj život ispunila ljubavlju i radom za druge, sebe je izgradila u ljubavi prema drugima. Pa i zbog toga je odavno u Domu Izvor svi odreda zovu »teta Slavica«. Evo segmenata njezine priče.


  – U Dom u Selcu sam došla iz Zagreba 1954. godine, kada sam imala pet i pol godina i mislim da je bio 16. veljače. Posebno se sjećam ulaska kroz kapiju, a kako sam bila mala meni se sve ovdje činilo jako veliko, nesagledivo. Nisam zapravo bila svjesna što se događalo, nego gdje su me smjestili tamo sam bila. Odrasli smo ovdje, nas šestero i rasuli se po svijetu. S nekim mojim sestrama sam i danas u kontaktu. Jedna je ovdje u Selcu, jedna je u Njemačkoj… To je vrlo važno u životu čovjeka – to mu grije srce. U obitelji nije bilo dobro i naši roditelji su se rastali. Otac nas je često posjećivao, ali majka nikada tako da je ni ne poznam. Bilo nas je tada u Domu 25 djece i živjeli smo kao velika obitelj. Tada nije bilo ni odgajatelja, nego samo direktor, kuharica, pralja i ljudi u kancelariji. Ja sam vječito bila u kancelariji na krilu teti Katici koja je tu bila i susjeda, a ona je svaku večer dolazila u dom, uzela bi me u naručje i uspavljivala. Jako sam osjećala pomanjkanje roditeljske ljubavi i ona mi je to ipak malo nadomještala.


  Živjeli smo u velikoj skromnosti, pa često znam reći, da smo šnitu kruha nekad znali dijeliti na nas sedmero. Bili smo kao braća i sestre svi mi u Domu i vodili smo brigu jedni o drugima, zapravo oni stariji su vodili brigu o nama malima. Najteže bi bilo kad bi netko nekome došao u posjet, a tebi nitko. Ja bih tada otišla u kut i plakala i plakala. Poslije kada sam već bila svjesnija, počeo je dolaziti tata i tada je bilo malo lakše. Najteže je djetetu u domu kad mu nitko ne dolazi, a čeka da netko dođe. Svako dijete u domu čezne za svojima i ta čežnja traje uvijek. Dom ne može zamijeniti obitelj i kad su svi u njemu prema djetetu najbolji. U domu se djeci pruža puno ljubavi – tako je bilo i kad sam ja bila dijete, tako je stalno u Domu Izvor, ali nitko ne može zamijetiti mamu i tatu, roditelje kakvi jesu da jesu.


Ja sam Selčanka


Kad su vodstvo našeg Doma preuzeli supružnici Kogoj, ravnatelj Vladimir i njegova žena Zorka, bili su nam kao mama i tata. Bila sam tada u četvrtom razredu i prihvatila sam ih tako da uvijek kažem da su mi oni drugi roditelji. Bili su dobri i brižni prema svima nama i polako su počeli uvoditi stručni kadar u dom. U Selcu sam završila osnovnu školu i sjećam se kako sam kao mala djevojčica iz doma pobjegla u školu. Nisam još bila za školu, ali škola je bila blizu i svi su u nju išli osim mene – tako sam otišla i ja. Učiteljica me nije ni primijetila, ali moji iz Doma su me tu našli. Kogojevi su puno učinili za sve nas i puno su nas toga naučili, prisjeća se teta Slavica svojih prvih domskih godina, ljubaznosti mnogih ljudi, svojih strahova i tuga, svojih zaduženja, kako je još kako predškolsko dijete uz drugu djecu naučila slova i čitala Šegrta Hlapića, o Dr. Jojboli… Odavno, kaže, da Dom u Selcu smatra svojim domom. A Selce? Selce se tako upisalo u njezino srce da svakome kaže da je u Selcu njezin dom, njezino mjesto pod suncem, njezin svijet.


  – Nakon osnovne škole bila sam tri godine u Opatiji u srednjoj školi. Osjećam se da izgubljeno i osamljeno kao u nekom velegradu i stalno sam čekala povratak u Selce. Sjećam se vožnje autobusom petkom navečer, kako bi mi srce lupalo dok bismo se približavali Selcu – osjećala sam se da idem doma i jedva sam čekala iskcati se na placi. Ja sam Selčanka.


  Kad sam završila srednju školu otišla sam u Francusku u Versailles i tamo dvije godine čuvala djecu jednoj obitelji. Naime, u naš Dom su po ljeti na godišnji odmor dolazile grupe Francuza i ti su me ljudi uzeli sa sobom i našli mi tu obitelj u kojoj sam radila, čuvala djecu i kao kućna pomoćnica, a kasnije sam radila i u njihovom dućanu. Po ljeti bih se vraćala u Selce i opet cijelo ljeto radila u Domu, kao i ostala djeca. Dvorili smo te goste. Ta francuska obitelj me je molila da ostanem kod njih raditi, ali mene je srce vuklo u Selce. Sjećam se, prvo vrijeme u Francuskoj sam plakala i plakala, iako su mi ti ljudi bili kao obitelj, i pitala sam se: »Pa Bože, pod kojom zvijezdom sam ja rođena?« Imala sam tamo prijateljicu s kojom sam u kontaktu i danas. Valjda me je ta Francuska ipak ojačala, pripovijeda nam teta Slavica asocirajući i na strahove i neizvjesnost koju proživljavaju sva djeca koja sa završetkom školovanja ili s punoljetnošću napuštaju dom. O domu i tom odlasku u zadnjem broj lista Doma Izvor jedna djevojka, danas studentica, piše da je ujedno i »zastrašujući i oslobađajući«: »Jedva sam ga dočekala, ali sam ga se i pribojavala. Više nema sigurnosti, nema povratka, stigla sam do cilja…«


Sami na svijetu



Zadnje naše pitanje teti Slavici bilo je o mirovini u kojoj je od svibnja ove godine.  – Imam puno prijateljica i od kad sam u penziji puno se družimo, a danas-sutra ću se upisati u Udrugu umirovljenika i u planinare i vjerujem da će biti dobro. Dom mi fali i danas. Svaki dolazak u njega podsjeća me na tolike lijepe godine ovdje proživljene i još uvijek imam potrebu stalno dolaziti ovamo, jer ustvari, osjećam se kao da je ovo moja rodna kuća. Nije meni Dom bio samo mjesto odrastanja i kasnije mjesto na kojem radim, nego mi je bio sve, zaključuje.


Kao i u vrijeme najranije mladosti gospođe Slavice i danas djeca iz domova izlaze sa strahovima, jer naše društvo, unatoč trudu domova, još uvijek te mlade ostavlja same i s vrlo malim novčanim prilogom za preživljavanje. Znamo kako je teško kad mladi čovjek danas traži posao i nastoji se osamostaliti čak i kad ima podršku obitelji i još živi u roditeljskom domu, ali teško je i zamisliti kako je onome koji nema obiteljsku podršku, koji je zapravo Pale sam na svijetu, doduše s podrškom doma u kojem je odrastao ili organiziranog stanovanja koje traje određeno vrijeme. Sjećajući se sebe u Francuskoj, u tim svojim mladim godinama, o takvim mladima razmišlja gospođa Slavica. Kaže zato da djeca, ako ne mogu biti sa svojim biološkim roditeljima, trebaju udomiteljsku obitelj, a ne dom. Na tom tragu pozdravlja transformaciju koju zadnjih godina prolazi dom u Selcu.


  – Dok sam radila u Francuskoj od ravnatelja Kogoja primila sam dugačko pismo u kojem me je pitao bih li htjela raditi kao domaćica u Domu. Pristala sam i vratila se. I cijeli taj radni vijek bilo mi je kao da radim u svojoj kući, kao da sam u svom domu. To kao da mi i nije bio rad, posao, nego kao da se brinem za svoju kuću i ukućane. Vratila sam se 1968. godine i prvo sam ovdje u Domu i stanovala. Osjećala sam se kao da trebam svim tim ljudima koji su brinuli za mene dok sam bila dijete, koji su me odgojili i podigli na noge, tu ljubav nekako vratiti svojim radom. Znali su mi reći da sam po cijele dane u Domu, ali ja sam u tome uživala. Ništa mi nije nikada bilo teško, nije mi ni danas teško bilo što učiniti za ovu djecu i ovaj Dom. Nikad nisam taj posao doživljavala kao posao, nego kao svoj dom. Po noći kada bi neko dijete plakalo, a tada još u domu nije bilo medicinske sestre, ja sam se ustajala pogledati što je, umiriti ga, uspavati, jednako kako što su se ponašali prema meni dok sam bila mala. Ali mogu reći, da sve to ne može djetetu nadomjestiti roditelje. Iz mog iskustva znam da je djeci u domu jako teško. Znala sam sudbine, probleme, opterećenja, traume sve naše djece, a mnogi se od njih javljaju i danas. Sada se ovaj Dom transformira u Centar za pružanje usluga u zajednici i djeca odlaze u udomiteljstvo i to je dobro. Iz mog osobnog iskustva mogu reći da djeca trebaju što prije ići u udomiteljstvo, tako da što manje budu u domu. Meni je u Domu bilo dobro, ali toplina roditelja djetetu uvijek nedostaje. U domu se svi oko djeteta trude, djeca mogu imati i imaju sve, ali ljubav roditelja je nezamjenjiva i uvijek im fali, želi naglasiti Slavica Okreša.