Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 18° 1
Sutra: 22° 28° 1
19. rujna 2018.
Jubilej Vinarije Pavlomir

foto Rođendan koji kao da je iz Biblije izašao: Kako je uspjela vinarija u koju nitko nije vjerovao

Foto Ivica Tomić
Foto Ivica Tomić
Autor:
Objavljeno: 16. rujan 2018. u 10:03 2018-09-16T10:03:32+02:00

Kad smo došli i vidjeli zapušteno polje nismo imali točnu viziju što zapravo želimo. Znate, želja za povratkom, za prestankom rata i okupacije je uvijek u glavi prognanika. Ali, kako je vrijeme prolazilo, shvatili smo da nema baš nikakvog razloga, a da svoj maksimum ne damo i ovdje, u Pavlomiru, kaže Palinkaš

Prava filmska priča. S mnogo biblijskih elemenata. S jedne strane zvuči apsolutno prozaično da je Vinarija Pavlomir, smještena tek koji kilometar iza Novog Vinodolskog, sinoć proslavila dvadeset godina postojanja. Reći će mnogi – ništa čudno, pa upravo je toliko prošlo od vremena početka renesanse hrvatskog vinogradarstva i vinarstva na području Istre i Primorja.

Da, bilo bi tako da do nije došlo zahvaljujući jednoj sjajnoj grupi stručnjaka vukovarskog VUPIK-a u ratnim strahotama koje su u Hrvatskoj nastale ratne 1991. godine. Iako je patila čitava zemlja, posebno je teško bilo svim onim ljudima koji su morali uzmaknuti pred užasom rata, napustiti svoje domove, svoju zemlju, svoje navike i strasti. Jedan od njih bio je i Miroslav Palinkaš koji je s obitelji, suprugom Spomenkom i djecom Majom i Marijom, na prelazu kolovoza u rujan 1991. osvanuo u Bribiru.

– U Bribiru je živjela naša tetka Berta Bujanec kod koje smo često dolazili ljeti. Ma i sami smo planirali u Bribiru kupiti neku starinu ili što god slično te tu napraviti svoj ljetni dom. Na žalost, prvo naše doseljenje u Bribir nije bilo zbog odmora – morali smo biti udomljeni jer ostali smo bez svega. U našem Šarengradu imali smo imanje, imali smo svoje vinograde, podrum, ponosili smo se onim što bi svake jeseni ubrali i u vino pretvorili, priča nam s nemalo nostalgije Palinkaš.

Jesen 1991. ih je naprosto izbacila iz života kakav su voljeli, dovela ih na rub egzistencije. Od čega je gora bila samo beskorisnost.

Došli do 30 hektara 

– Čim smo došli u ovaj lijepi vinodolski kraj, željeli smo biti korisni, doprinositi našim znanjem i radom razvitku područja koje nas je nesebično primilo. Tada je to još uvijek bila integralna Općina Crikvenica, a u njoj su nam, s čime se kasnije složila i Primorsko-goranska županija, rekli da se slobodno koristimo imovinom tadašnje Poljoprivredne stanice Novi Vinodolski. Ne, nije tada, 1992. godine bila riječ o grožđu i vinu. Ne, krenuli smo s kukuruzom i sličnim kulturama. Istina, naišli smo i na neposađene čokote koje smo, upravo na moje inzistiranje, posadili. Razmišljao sam – Novi Vinodolski, pa ovdje je nekad moralo biti vina, ne bi se kraj tako zvao da tome nije tako, pojašnjava nam Palinkaš.

Foto Ivica Tomić

A situacija s Vukovarom postajala je sve turobnija. Prognanici su polako počeli prihvaćati činjenicu da će do povratka morati proteći neko vrijeme. Ne baš kratko.

– Znate, ja sam vinogradar i vinar. A to vam je više od posla, to je strast, život. A na području Pavlomira, neobrađena, u šikaru zarasla zemlja. Koja je tražila kultivaciju. Na kraju, a bila je to već 1994. godina, dozvoljava nam se sadnja. Prvi sadni materijal dobili smo iz Zagreba, klasične sorte, a naša je želja bila – žlahtina. Bio sam iznimno ponosan kad je na četiri hektara posađen naš prvi vinograd, sjeća se Palinkaš.

Početak kao i svaki, težak. A 1998. godine, kad bi nego rujnu, dolazi i prva prava prerada. Grožđe je bilo spremno za za pretvaranje u vino.

– Kad smo stigli, u Pavlomiru je bilo svega i ničega. Postojala je infrastruktura, ali kad nešto nije u funkciji, brzo propada. Trebalo je tada mnogo raditi, ulagati, snalaziti se. I permanentno saditi. Korak po korak i s vremenom smo došli do današnjih 30 hektara na kojima ima mnogo klasičnih sorti, ali najviše žlahtine. Prema starim zapisima njoj je upravo ovdje, u Pavlomiru ishodište. Na Krk, u Vrbničko polje je prešla mnogo kasnije, pojašnjava Palinkaš, a priči se na kratko pridružuje i Miroslavov brat, Dinko. On i jeste glavni enolog, glavni pokretač stalne težnje da Pavlomir mora biti sinonim za najvišu kvalitetu vina. Razgovor koji smo u glavnini vodili u nedavno otvorenoj kušaonici, proširili smo i na ostale dijelove imanja. Iako je glavnina turističke sezone iza nas, prodajni prostor pun gostiju, stranci prevladavaju, ali ima i domaćih. Biraju između desetak vinskih etiketa klasičnih vinskih sorti, no ne ide brzo. Razgledavaju iznenađeni bogatstvom na koje su naišli. Tu su i pjenušci, jako nagrađivani, kao i slatka, muškatna vina.

Nekad 600 hektara vinograda 

Prodaja je organizirana i u rinfuzi, raspon cijena velik, teško da netko neće moći pronaći vino za sebe.

Foto Ivica Tomić

– Kako se razvijala vinska priča, shvatili smo da je naša uloga mnogo šira od one da »samo« proizvodimo svoje vino. Kako smo se mi razvijali, tako je značajno rastao i interes čitavog kraja za sadnju i proizvodnju vina. Organizirali smo i naše lokalno natjecanje, pa Ružicu Vinodola, ali i općenito težnju da Pavlomir postane referentni centar za čitavu Županiju. Vidite i sami da se ovdje, po uzoru na pokret »zeleno i plavo«, nude najbolji proizvodi našeg kraja, kao i ono što u tom smislu nude ostale regije, ponajviše Istra i Dalmacija, a riječ je o maslinovim uljima i pršutu, siru. No moramo priznati da nas je nemalo iznenadila ponuda voća i povrća, apsolutno hrvatskog, iz doline Neretve.

– Kad smo došli i vidjeli zapušteno polje nismo imali točnu viziju što zapravo želimo. Znate, želja za povratkom, za prestankom rata i okupacije je uvijek u glavi prognanika. Ali, kako je vrijeme prolazilo, shvatili smo da nema baš nikakvog razloga, a da svoj maksimum ne damo i ovdje, u Pavlomiru. Uronio sam i u stare spise u kojima me posebno iznenadio podatak da je maksimalna vinogradarska obrađenost ovog poteza od Novog, Pavlomira prema Bribiru, bila za današnje pojmove nevjerojatnih 614 hektara, čudi se Palinkaš.

Mi se pak čudimo što se silni zanos koji su Vukovarci donijeli u Pavlomir, što se njihova ljubav prema zemlji ne prenosi na širi krug domaćeg stanovništva, što ne privlači investitore. Uopće, Primorsko-goranska županija se može ponositi mnogo čime, kako onim što je priroda dala, tako i onim što su ljudi napravili. Poljoprivreda? Ona ne, nikako, ta je gospodarska grana u Primorsko-goranskoj županiji jedna od najnerazvijenijih u Hrvatskoj. Pa i površna analiza površina pod vinogradima pokazuje nam kako ta brojka ne doseže ni 200 hektara! A samo na pavlomirskom području ih je nekad bilo – tri puta više!

Foto Ivica Tomić

Proizvodimo 150 tisuća litara 

– Kapacitet našeg modernog podruma je oko 250 tisuća litara, a trenutno proizvodimo 150 tisuća. Želja nam je da se snažnije pokrene kooperantska priča, da uz nas kao osnovu proizvodnje i posebno prerade, nikne i veći broj ljudi, obitelji koje će podignuti vinograde na nekoliko hektara, da se površine pod vinogradima umnože. Mi možemo širiti prerađivačke kapacitete, svima njima možemo biti i stručna savjetodavna služba tako da sva na ovom području proizvedena vina budu ujednačene kvalitete. Na taj način mnogi mogu doći do dodatne zarade, čak i do osnovne egzistencije. Možemo širiti snagu i tržišnu konkurentnost našeg brenda, pojašnjava Palinkaš.

I zadovoljno priča priču koja uistinu ima – biblijske elemente. Iz svog doma prognani, otjerani, opljačkani i poniženi kreću u potragu za spasom. I dolaze u kraj što je, pomalo i nepromišljeno, nekritički u cjelosti se okrenuo turizmu i zapustio svoju zemlju. Koja je, što god o radu na njoj mislili u pojedinom ciklusu razvitka civilizacije, uvijek i zauvijek osnova našeg postojanja.

– Da, mi smo vam zemlji silno odani. Kraj iz kojeg dolazim, Ilok i njemu gravitirajuća mjesta, pa tako i moj Šarengrad, posebno su posvećena poljoprivredi. U našem slučaju konkretno – vinogradarstvu. Ljudi završe fakultete, bave se i drugim poslovima, ali nikad, baš nikad ne zaboravljaju svoju zemlju. Bio on liječnik ili inženjer čiji posao nije vezan uz zemlju, svo će slobodno vrijeme posvetiti nasljeđu, svojim vinogradima. Bilo bi mi uistinu jako drago da takav način razmišljanja i odnosa prema zemlji prenesem i na ovaj lijepi kraj divnih ljudi, završio je Palinkaš.

Pšenica s Unija

Paralelno s oživljavanjem Vinodola, vrijedni su Vukovarci krenuli u još jedan zanimljivi posao.

– Dio naše ekipe je smještaj dobio na Unijama. Tamo ih je nemalo iznenadila činjenica da taj neveliki otok ima polje površine od 100 hektara. Dodatne analize pokazale su da na njemu odlično može uspjevati – pšenica. Nikad neću zaboraviti kako smo brodom prebacivali traktore na Unije. Urod je bio odličan, no »zapelo« je na ekonomskoj računici. Dobivenu pšenicu je trebalo voziti na preradu u mlin u Pulu. Kad se na kraju sve zbrojilo i oduzelo, nije se isplatilo. Morate znati da su to bile godine rata, neimaštine i turizma koji se događao samo u tragovima. Odustalo se od pšenice na Unijama, a iz današnjeg gledišta, upravo bi ta pšenica sjajno došla u priči o autohtonosti. Mali Lošinj bi s unijskim brašnom dobio podlogu za razvoj autohtone gastronomske posebitosti što bi bilo višestruko korisno. Na žalost, čini mi se da je obnovu sjetve na tom polju danas kasno, kako čitam na Unijama dans živi svega pedesetak stanovnika, rezigniran je Palinkaš.

Posveta Šarengradu

U vrijeme našeg posjeta Pavlomiru, u preradu je ulazila – graševina. Otkud ona kad ne raste u Primorju?

– Velika je sreća bila kad smo se konačno mogli vratiti u Šarengrad. Jednaka takva i tuga kad smo stigli. Sve ali baš sve je bilo uništeno. Vinogradi devastirani što je u nama izazivalo posebnu nevjericu – znamo da je naše imanje naseljavala jedna obitelj, nikad nećemo shvatiti zbog čega nije obrađivala naše vinograde i u njima uživala – kako u konzumaciji, tako i u prodaji vina? Ne, oni su počupali stupove od akacije i vjerojatno ih u ogrjev pretvorili, a vinogradi su »podivljali«. Danima smo tamo negdje početkom tisućljeća krčili tu našu šarengradsku zemlju tako da sad tamo imamo vinograde na četiri hektara. Znate tko o njima najviše brine? Moj otac Josip koji će dogodine napuniti 90 godina! Trenutno je u Šarengradu i supruga Spomenka, koja je inače i direktorica Vinarije Pavlomir, a graševina koju ovdje prerađujemo stiže s tog imanja. Proizvodimo je i kao samostalno vino, a bilo bi dobro kad bi se, u dozvoljenim omjerima od desetak posto, pridruživala i žlahtini kako bi povećala količine. Koliko znam novi će zakon isključivati tu mogućnost što nikako nije dobro. Desetak posto druge sorte ne utječe značajno na osnovnu sortu kao i na kvalitetu i buke vina, a na taj bi se način povećale količine vina iznimno traženih na jadranskim područjima, žlahtina ili malvazija primjerice. Na taj bi se način dans silno osiromašenom slavonskom seljaku dalo mogućnost za zaradu koja bi mu pomogla u preživljavanju do nekih boljih vremena i za slavonsku zemlju, ispričao nam je neku vrst svoje posvete rodnom kraju danas ponosni Bribirac Miroslav Palinkaš.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka