JADRANOVO – U svijetu punom mijena, vijest je da netko neprestano živi u nekom mjestu pola stoljeća. Na planetu na kojem se nudi sve i svašta, ako imate dovoljno eura ili dolara u džepu, još je nevjerojatnija vijest da netko 50 godina dolazi na ljetovanje u isto mjesto.

Upravo nam takvu priču nudi Jadranovo, obitelj Grbčić i njihovi gosti iz Düsseldorfa, Elke i Günter Niewrzol te njihova djeca, Bettina Riesop i Rainer. U Jadranovo su stigli prvi put 1967. i ostali vjerni do danas. Kad čujete da netko ljetuje u istom mjestu pola stoljeća, odmah se pali upitnik. Zašto? Nijemci se smiju na pitanje, tko zna koliko puta su ga čuli.

Ležeran odmor

– Što vidite u Jadranovu da već toliko dolazite, pitaju nas često prijatelji. Nema nekog posebnog odgovora, Jadranovo je naš izbor. Ljudi, priroda, ljubaznost. Putovali smo svijetom, išli u Meksiko i Dominikansku Republiku, mijenjali mjesta na putovanjima, ali Jadranovo je uvijek ostalo stalni izbor. Za opuštanje, za odmor – kažu Elke i Günter Niewrzol.

U malom mjestu koje još uvijek nema hotela i ipak se odupire betonizaciji i turističkim gužvama, dolaze u lipnju na tri tjedna. Kad su bili mlađi, odmarali su kod danas 89-godišnje Olge Grbčić i u rujnu. Dva puta godišnje. Nekad su dolazili s gliserom i krstarili do Malinske, Njivica, Baške i Krka. Danas preferiraju ležerniji odmor koji je nezamisliv bez kupanja u uvali Vodna. Prije su redovno odlazili na izlete, danas ipak manje. No, potegne se do Gorskog kotara na branje gljiva.

– Kad smo došli, do uvale je vodila kozja staza. Danas imam stepenice, ali jedno je ostalo isto. Lako je dole, ali treba se popeti gore – smiju se Nijemci.

Vjerni i u ratu

Danas u Jadranovo dolaze četiri generacije obitelji. S njima stiže i zet Norbert i sinova djevojka Bettina. Stariji dio ekspedicije sleti  avionom na Krk, a mlađi preferiraju automobil koji se parkira i ne miče tri tjedna. Pravi odmor.

– Nekad se od Düsseldorfa putovalo 20 sati. Tada nije bilo autoceste, danas stižemo za 12 sati – kažu njemački turisti. Danas turizam živi punim plućima, obaraju se rekordi, no Nijemci i njihovi domaćini sjećaju se i teških, ratnih dana.

– Bili su nam jedini gosti, vjerovali su u sigurnost koju smo im jamčili – prisjećaju se domaćini, Vikica i Kristina Grbčić. Prijatelji iz Düsseldorfa osjetili su što znači ratna neizvjesnost na svojoj koži na samom početku rata.

– Kad je krenuo rat, trebali smo izaći iz Hrvatske. Predlagali su nam da se izvučemo do Pule pa brodom do Venecije. Nismo željeli ostaviti auto. Čovjek u Kloštru nam je nacrtao rutu izlaska iz Hrvatske na četiri stranice. Preko Zagreba, preko polja pa do Varaždina. I tako smo izašli iz Hrvatske u koloni od četiri automobila – sjećaju se ratne avanture Nijemci.