Svi sustavi su deklarativno podržavali školu i obećavali. Nositelji politike utvrđivali su prioritete. Škola očito nije bila među njima – ispričao je Luka Kujundžić, nagrađeni ravnatelj koji kaže da se učitelji danas moraju jako truditi da bi ostali dobri u svom poslu
CRIKVENICA Srednja škola dr. Antuna Barca u Crikvenici u petak je obilježila dan škole. Uz niz dostignuća koja su postigli učenici i nastavnici u posljednjih godinu dana, ostat će zapamćeno da je ravnatelj Luka Kujundžić povodom Svjetskog dana učitelja ušao u probrano društvo 12 odgojno-obrazovnih djelatnika koji su svojim radom zaslužili županijska priznanja.
Kujundžiću je aktualni mandat ravnatelja već osmi. Ravnateljsku palicu preuzeo je prvi put 1987. godine, nakon deset godina staža u crikveničkoj srednjoj školi u kojoj je predavao tehničke predmete.
Voditelj je međužupanijskog stručnog vijeća ravnatelja koje pokriva Primorsko-goransku i Ličko-senjsku županiju, već devet godina. U međuvremenu je obnašao dužnost potpredsjednika crikveničkog gradskog vijeća i zamjenika gradonačelnika, ne napuštavši školu.
Djeca bez nadzora
Kujundžića pitamo što se promijenilo otkad je prvi put postao ravnatelj.
– Sve se promijenilo. Društveni odnosi, okolnosti. Počeo sam voditi školu u vrijeme SIZ-ova od kojih smo dobivali novac za funkcioniranje škole. Imali smo puno veću samostalnost. Po završnom računu bi zbor radnih ljudi odlučivao u što će se utrošiti višak sredstava. U plaće, opremu, stambeni fond… U što su željeli, prisjeća se Kujundžić Kakva su djeca bila tada, a kakva su sada, često je pitanje koje si postavljamo. Odgovor je ponudio i ravnatelj Kujundžić.
Promjene i izazovi
– Danas je odnos učenik-nastavnik drukčiji. Nastavnik je bio autoritet za učenika, danas ima značajno manje autoriteta, smatra Kujundžić i objašnjava kako su danas pred nastavnicima puno veći zahtjevi.
– Nastavnik se mora neprestano stručno usavršavati, u posljednjih deset godina dogodile su se mnogo veće promjene nego u prethodnih 20 godina. Imate pametne ploče, računala, nove načine komunikacije. Tajnica i ja koji smo vrata do vrata, komuniciramo e-mailom, što je nekad bilo nezamislivo. Izazovi su puno veći, svaki nastavnik koji želi ostati dobar mora uložiti puno više truda, ističe Kujundžić i kao da nas vodi prema našem sljedećem pitanju koje se odnosi na položaj učitelja u društvu i podcijenjenost kad je u pitanju nagrada za rad i kako uz sve to ostati usredotočen na posao.
Posao moraš voljeti
– Svim sustavima je škola bila potrebna i svi su deklarativno podržavali školu i obećavali, a nije se puno toga promijenilo. U mojih 35 godina staža prosvjetni radnik je u odnosu na ostale strukture bio podcijenjen, marginaliziran u smislu primanja. Nositelji politike utvrđivali su prioritete. Škola očito nije bila među njima. Osim deklarativno. Tako je i danas. Škola živi od entuzijazma i od podrške roditelja koji žele pratiti djecu. Mi radimo posao koji moraš voljeti, teško ga možeš dobro raditi ako ga ne voliš. Naš posao je stresan, prožet emocijama, učeničke sudbine i priče su nam svaki dan bitne, zaključuje Kujundžić.
