Od 250 stanovnika, od ribe danas direktno ili indirektno živi 30 obitelji. Više od pola mjesta. Ribari su se snašli i prilagodili turizmu. Svoju ribu nude u svojim restoranima. I onda nije čudo da u »misto« na ribu dolaze premijeri, ugledni gospodarstvenici, estradne zvijezde, nogometaši, političari
KLENOVICA Dok mnoga mjesta na Jadranu ribare mogu prodati tek kao tradiciju, Klenovica živi svoju ribarsku priču. U Klenovici, koja se među rijetkima u Primorsko-goranskoj županiji može pohvaliti da je sačuvala svoju autohtonost i tradiciju, danas stalno živi 250 ljudi.
Među njima je gotovo tridesetak ribara, no pečat Klenovice kao ribarskog mjesta potvrđuje podatak da od ribe danas direktno ili indirektno živi 30 obitelji, više od pola mjesta. Ribari su se snašli i prilagodili turizmu pa svoju ribu nude u svojim restoranima u koje dolaze premijeri, ugledni gospodarstvenici, estradne zvijezde, nogometaši i političari…
Klenovica se može pohvaliti još jednom činjenicom. Infrastruktura obično nagrdi primorska mjesta, ali lukobran koji je izgrađen prije tri godine da bi zaštitio ribarsku luku učinio je Klenovicu još ljepšom.
– Nisu u našem mistu samo cure lipe, kod nas je i lukobran lip, našalit će se Klenovari dodajući da se šala odnosi tek na lukobran.
U Klenovici je registrirano šest ribarskih obrta. Četvorica su škampari, a društvo im čine dvije plivarice. »Vabac« koji je na vezu u Klenovici i »Sipar« koji svoj vez u Klenovici trenutačno mijenja vezom u Kraljevici jer lovi na Kvarneru pa nema smisla ploviti svaki dan dva sata do kuće i toliko natrag.
Uz profesionalce je još puno umirovljenih ribara, svaki ima svoju barku i u penziji svakodnevno živi život na moru kojim je živio desetljećima, od 12 godine do godina u kojima ruke pomalo izdaju. Klenovari će s ponosom reći da su kod osnivanja »Ribe Rijeka« dali, uz Brseč, najviše brodova.
Spomenik živom Nikoli
Davnih ribarskih vremena sjeća se Nikola Cvitković. Jedan od rijetkih kojem je za života dignut spomenik. I to na rivi u njegovoj Klenovici. Spomenik je u znak zahvale podigao Angel Angelkovski. Nikola je Angelu i njegovoj supruzi spasio život iz barke koju je orkanska bura nosila na pučinu, u sigurnu smrt. Nikola radije priča o djetinjstvu nego o spašavanju života.
– Od 12 godine sam ribar, sve do penzije. No, nisam stao i sad lovim. Počeo sam u ribarskoj zadruzi »Udarnik«, priča Nikola dok ga mlađe kolege zadirkuju zbog imena zadruge koje asocira na neka prohujala vremena.
– Samo se vi smijte. Mi smo radili. Osam mjeseci smo živjeli u baraci na tuneri. Nas 19. Ja sam bio mali od kuhinje. Lovili smo tune i malu plavu ribu, papaline i prave skuše i to sve na vesla. Prvi motorni brodić stiže 1947. Zvao se »Jablanac«, za vrijeme rata služio je talijanskoj vojsci. Poslije je promijenio ime u »Zlatac«. Lovili smo od Senja do Selaca. Mrežom bismo znali uhvatiti 20-30 kila ribe i onda bismo barkom na vesla išli do Novog prodati ribu, ponekad i do Crikvenice. Svaki dan su se brudet i palenta pripremali u 11 sati. Večerali smo meso koje bismo kupili novcem od prodane ribe.
Eduard Cvitković ribario je i odrastao s Nikolom.
Bura štiti škamp
Najstariji zaposleni ribar u Klenovici danas je Žarko Cvitković koji je posao učio od veterana iz uvoda naše priče. Da radne knjižice još postoje, u njima bi se našla 41 godina staža. Klenovarski veteran možda bi već bio u penziji da ribarima nisu ukinuli beneficirani staž.
Stekao je uvjete za mirovinu, ali još uvijek ribari jer je situacija takva da se mora raditi. Žarko radi na brodu »Ogorje«, na moru je ove godine skupio 249 dana. Bilo bi puno manje da ne radi na moćnom brodu od 35 metara. Klenovarske plivarice uhvate po 200 dana. Loša godina škamparima je podarila tek stotinjak dana na moru. No, loše vrijeme ima svoje prednosti.
– Imamo najbolji škamp na svijetu. A znaš zašto? Bura ga štiti. Što bi ostalo od njega da se svaki dan može na more, objašnjava škampar Mladen Komadina, dok njegove kolege dodaju da je ključan potez za opstanak škampa bila zabrana koćarenja u ipak malom Vinodolskom kanalu.
Talijani od svih turista najviše cijeni ribu i morske plodove.
– Oni su gurmani. Poseban specijalitet im je živi škamp. Limun, maslinovo ulje i jedi, priča Komadina, dok se kolege raspituju što mu kaže prijatelj, predsjednik HNS-a Davor Šuker, a Mladen ni u šali ne da na »predsjednika«, kako zove svog redovitoga gosta.
Nema pravog inćuna
– Nekad, kad se koćarilo, nosili smo s broda 50 kašeta škampi, kaže Žarko i pojašnjava da ni današnji inćun nije onaj stari.
– Već dvije-tri godine nemamo prave inćune. Nekad smo imali 36 inćuna u kilogramu. To je bio odličan inćun, prva klasa. Danas vičemo da je odličan inćun kad ih 50-60 stane u kilu. Pala je i srdela, kaže Žarko Cvitković.
Promijenili su se i ukusi kroz godine. Stari ribari nude zanimljivu priču o gastronomskim preferencijama.
– Hobotnica nikome nije bila zanimljiva. Na noć se moglo uloviti 100 kila hobotnice. Nitko je nije htio. A danas…
Ribarstvo je u Klenovici živo od 17. stoljeća, kada prebjezi iz Švice u Lici naseljavaju Klenovicu. Tunolov je bio stoljećima prvi izbor klenovarskih ribara. U Klenovici je živio sve do pedesetih godina prošlog stoljeća. Tune je privlačila slatka voda koja se u područje oko Klenovice slijeva iz rijeka ponornica Like i Gacke te iz Gorskog kotara. Prve tunolovke podižu se krajem 17. stoljeća i u vlasništvu su Zrinskih. Rekordan ulov zabilježen je u jesen 1943. godine, kada je uhvaćeno četiri tisuće tuna ili 15 tona tuna. Sav ulov je proslijeđen partizanima i narodu Ledenica i Krmpota. Inače se uspješnom godinom smatralo kad bi se ulovilo 25 tona tuna. Povijesna godina u razvoju ribarstva je 1910. kada povratnik iz Amerike, klesar Franjo Cvitković, kupuje veliku ribaricu i zajedno s bratom i sinovima osniva ribarsku zadrugu. Prekretnica je i 1956. godina, kada se brodu »Zlatac« priključuje veći brod »Iglun« s tada moćnih 100 konjskih snaga. U kombinat »Riba« Klenovari ulaze 1962. godine, a sredinom sedamdesetih ribarsku flotu pojačavaju brodovi »Osorčica« i »Nautika«. Love i do samih obala Italije, do Visa. Klenovarski ribari zaslužili su »Plavu vrpcu Vjesnika« za spašavanje 17 ljudi u Podvelebitskom kanalu 1982. godine.
Iza plivarica »Sipar« stoji i istoimena firma koju vode kapetan ribarskog broda Eduard Komadina i strojar Dražen Kalafatić. Četiri godine su skupljali iskustvo i odlučili se da krenu u svoj posao. Imaju brod, ribarnicu u Vinodolskoj ulici i 11 zaposlenih.
– Ovisimo o vremenu i Bogu. Ako je vrijeme dobro, bit će ulova, a i riba će se dobro prodati. Čim je loše vrijeme, ljudi ne zalaze u ribarnicu, objašnjavaju šefovi »Sipara« dodajući da 20 posto ribe prodaju u ribarnici, a ostatak usmjeravaju u izvoz.
Naši ribari prodaju ribu i hrvatskim tvornicama, no kao mali brod od 12 metara više su orijentirani na izvoz. Domaće tvornice uglavnom traže veće količine, a za to trebaju veći brodovi.
Klenovarski ribari ističu da je dobitna kombinacija spoj ribarstva i ugostiteljstva. Nekoliko obitelji živi puno duže od klasične turističke sezone upravo zahvaljujući svojoj ribi u svojim restoranima. I zadovoljnim gostima koji rado skrenu s Jadranske magistrale u prvo ozbiljno mjesto na istočnim vratima Primorsko-goranske županije.
Tradicija, ribarska luka i lukobran koji je podignut zahvaljujući angažmanu Grada Novog Vinodolskog i Ministarstva pomorstva, prometa i veza jamstvo su da će ribarstvo u Klenovici živjeti i peto stoljeće. Nekad uz tune, danas uz turizam.
