U Begovom Razdolju, naselju na najvišoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj, dogodilo se čudo čudnovato. Prije pet mjeseci rodila se Ema Francišković, pa poboljšala demografsku sliku mjesta za neslućeni postotak. Samo da za to ne čuju oni »indeksoljupci«! Šalu na stranu, obitelj Francišković, nadaleko poznata kao vrsna mljekarska obitelj, tijekom godina dokazivala je kako u Gorskom kotaru mogu opstati samo uporni. Marica i Zvonko borbu za opstanak u tom prelijepom ali surovom dijelu Hrvatske počeli su još 70-ih godina prošlog stoljeća, pa je Zvonko nakon zatvaranja autolakirnice s Maricom počeo uzgajati sjemenski krumpir i u nekoliko godina dokazao da se može. Potom su se okušali kao vlasnici prve privatne trgovine u tom dijelu riječke regije i dobro poslovali dok su ljudi imali novaca i dok je Razdolje imalo hotel. Nastavili su s uzgojem krava i proizvodnjom mlijeka, i opet uspjeli, ali ne zato što im je u tome država pomagala »da se sve praši«, nego zato što su vrijedni, uporni i dobri ljudi, odlučni poduzeti sve samo da bi mogli ostati u rodnom kraju pa makar morali iz dana u dan nemoguće pretvarati u moguće.

  – Ma kakva indeksacija, pa život u Begovom Razdolju nije isto što i u Mrkoplju, a kamo li da ćemo ga uspoređivati s nekim drugim naseljem u Hrvatskoj. Samo dok odemo po benzin moramo napraviti 50 kilometara, a o svemu drugom da i ne govorim. Istina, kad premijer kaže da je ovo razvijen kraj, ne laže, ali zaboravlja da mi u Gorskom kotaru moramo znatno više potrošiti da bsmoi bili »u standardu«, kaže Zvonko Francišković, a sin mu Bojan dodaje – sve je ovdje postavljeno naopako. Primjerice, mi smo vlasnici šume, a ustvari nismo jer ti Hrvatske šume zemljište proglase lovištem i onda ti se livadama na kojima ti kosiš voze lovci s terencima i uništavaju travu, a ti ne možeš ništa. I tko je onda vlasnik? Potom, uz ovakvu poreznu politiku, niti jedan ulagač neće doći u Gorski kotar i uložiti, pogotovo kad vidi ceste, kad dozna da svako malo nestane struje, kad shvati da hale mora grijati 9 od 12 mjeseci u godini. I onda umjesto da mu daš pogodnost, ti ga još odereš. Ma, iskreno, sve sam više mišljenja da nikog ustvari nije niti briga hoćemo li mi Gorani opstati ili nestati.

  Marica Francišković dodaje kako je iz godine u godinu sve teže, ali kako ne treba odustajati, a ima ona i rješenje za spas Gorskog kotara. Koje?

  – Pa, čula sam da Švicarska potražuje neke silne novce od Hrvatske. Hrvatska novce nema, ali ima Gorski kotar, pa kad sve već daje u koncesiju, monetizaciju i slično, neka lijepo Švicarskoj plati tako što će joj dati Gorski kotar. I svi zadovoljni, a Gorski kotar konačno »hrvatska Švica«, kako ga svaka vlast voli nazivati.

  – Mi ne znamo za bolje pa nam je i ovako dobro – kaže teta Slavica koja »tamo negdje, u nigdje« živi od rođenja, te domeće kako ima četvero djece i kod njih sobu za sebe, ali osim kad su Talijani tijekom Drugog svjetskog rata zapalili mjesto, a stanovništvo poslali u logor u Gonars, pa još nekoliko mjeseci nakon povratka kad je to isto stanovništvo spas našlo u selu Gaj kraj Pakraca, ona nije i neće otići iz svojih Razloga. Sve dok je noge služe.

  A služe je još dobro, iako ne toliko dobro da može s jednog kraja sela na drugi, ali u vrtu se još izvrsno snalazi.

  – Meni djeca dovezu sve što mi treba. Ne žalim se ni na što, osim što me ubija samoća. Suprug mi je umro prije deset godina i od onda živim sama. Kad snijeg zapadne, ne mogu ni do ona tri preostala susjeda. E, da, prođe i po nekoliko dana kad živu riječ razmijenim samo sa psom, mačkom i televizorom. Ali, navikla sam, pa o tome ni ne razmišljam. Mi Gorani smo naučeni na nedaće. Istrenirani smo pa izdržimo puno više nego drugi. Dođe mi za plakati kad se sjetim da je nekad ovdje živjelo preko sto ljudi, da je sve odzvanjalo od cike i vike djece, od glasanja blaga, da smo imali pučku školu, ples… A sad šumi šuma, klopoće Kupa, zapjeva koja ptica i to ti je dušo moja sve. Nijemo selo.

  O Bojanu iz Prezida koji jednom tjedno u svojoj trgovinici na kotačima dovozi Razložanima ono najnužnije, samo riječi hvale, kaže teta Slavica, a onda joj zazvoni telefon – jedina veza sa svijetom, te nas uz riječi »to moji provjeravaju jesam li živa« pozdravlja i odlazi na svakojutarnji »prijavak«.

 

Čizme »do vrata«

– Ma, mogu si oni te svoje indekse mački o rep objesiti. Sve one koji iza tih izračuna stoje i tvrde kako živjeti u Gorskom kotaru nije ništa ni bolje, ni lošije nego li u ostatku Hrvatske, ja bih lijepo »na pripreme« u Razloge, pa nek’ oni vide kako je to kad moraš kupiti 20 metara drva za preživjeti jednu zimu jer iako si u šumi, ako nemaš nikog svog, a starost ti se na vrat navalila, drva moraš kupiti. Metar je 350 kuna. I što je najtragičnije, ti s tih 20 metara drva griješ samo jednu prostoriju u kojoj i kuhaš, i spavaš. Za cijelu kuću trebalo bi ti dva puta više i opet ne bi bilo toplo. Nek’ vide kako je to kad si 19 dana bez struje pa ti propadne sve što imaš u ledenici, kad zapadne snijeg pa si po nekoliko dana odsječen od svijeta, pa zavlada panika ako nešto zaboli… Da vide kako je to kad iskopaš vrt i posadiš nešto pa umjesto tebe, to nešto pojedu »šumski prijatelji«, kad ti je frizer nedostižan san jer ti se ne isplati k njemu ići u Delnice. Kad ti se kulturni život svede samo na ono što nudi televizija i to samo ako je signal dobar, a o odlasku u kino ili kazalište, znači odlasku u Rijeku, možeš samo sanjati jer te taj luksuz košta najmanje 200 kuna. Da vide kako je to kad zazimi, a mobitel, jedina veza sa svijetom koja, usput budi rečeno, često ima slovenski signal, ne funkcionira. Možda bi onda povukli sve izrečeno o ukidanju povlastica koje nam je donosio zakon o brdsko-planinskim područjima, a ni one priče o prosječnoj nadmorskoj visini od 700 metara, kao i one o 2 kilometra udaljenosti od autoceste ne bi im padale na pamet – kaže Branka Kukuljan, napominjući kako mjesta na otocima, bar ljeti, mogu živjeti od turizma, a Razloge, iako u srcu NP Risnjak, ni to jer – tko će ti doći tu na duže od jednog dana kad nit’ pravog vodovoda, a o kanalizaciji da i ne govorimo. Ma, sve to skupa je jedna velika smijurija.

 

Smisao i besmisao

Komentirajući prijedlog novog zakona, ovu razlošku priču zaključio je barba Petar.

  – Nit’ je taj zakon briga za mene, nit’ je mene briga za taj njihov zakon, eto to im ja poručujem. Sve lijepo što imamo dala nam je priroda, a sve ružno vlast. Bilo, bit će i točka.

  I na kraju ove potrage o smislu i besmislu novog zakona, vratit ćemo se opet izjednačavanju života u Rijeci i Lokvama, i reći da bi prilikom računanja tog famoznog indeksa trebalo uzeti u obzir da oni u Lokvama moraju, za razliku od onih u Rijeci, imati dva debela skafandera, bar dvoje, kako bi to rekli Gorani, »čizme do vrata«, da moraju imati zimske gume na automobilima, da moraju nakon svake zime popravljati krovove, ceste, od leda i snijega uništene telefonske, električne i vodovodne mreže, da samo na odlazak liječniku troše litre i litre benzina, da… Ma, čemu nabrajanje. Dosta je reći da mi taj »goranski život po aktualnom indeksu« nismo našli. Valjda je i on, kao i mnogi Gorani, odlučio iseliti na neko, po mišljenju birokrata, za život manje ugodno mjesto.