Devet tisuća kilometara

Ova žena odlučila je pregaziti Europu: Pješači od Ukrajine do Walesa, mi smo je “uhvatili” u Delnicama

Marinko Krmpotić

snimio Marinko Krmpotić

snimio Marinko Krmpotić

Ursula Martin na put je krenula prije više od godinu dana iz Kijeva, glavnog grada Ukrajine, prešla cijelu tu zemlju, potom Rumunjsku, Bugarsku, Srbiju, Crnu Goru te Bosnu i Hercegovinu, a mi smo je zatekli u Delnicama, neposredno pri silasku prema Kupskoj dolini i prelasku u Sloveniju.



Kad iz ovih dana prečeste i preguste delničke magle pred vas izroni osoba s naprtnjačom na leđima i štapovima za hodanje, prva je pomisao – izbjeglica! No, malo bolji pogled otkriva da je »backpack« vrlo moderan i kvalitetan, a i izgledom djevojka više sliči klasičnoj Europljanki, no nesretnim ljudima koji s Bliskog istoka kreću prema Europi u potrazi za srećom. No, otkud europska bekpekerica u Delnicama sredinom studenog? Pa sezona je davno, davno gotova… Naravno, razgovor rješava sve nedoumice i nudi vrlo zanimljivu životnu priču.


Djevojka iz magle je Ursula Martin, Velšanka kojoj su putovanja strast, a mi smo imali sreću naići na nju tijekom, za sada, njenog najzahtjevnijeg i najvećeg pothvata – 9.000 kilometara pješačenja od Ukrajine do svog Walesa! Krenula je prije više od godinu dana, točnije u rujnu 2018. godine, iz Kijeva, glavnog grada Ukrajine, prešla cijelu tu zemlju, potom Rumunjsku, Bugarsku, Srbiju, Crnu Goru te Bosnu i Hercegovinu, a mi smo je zatekli u Delnicama, neposredno pri silasku prema Kupskoj dolini i prelasku u Sloveniju.


Čuveni Camino


Kratak susret i poznanstvo obogaćeni su razgovorom u Kauzlarićevim dvorima gdje su svjetsku putnicu častili odličnom sarmom koju je Ursula ocijenila boljom od one koju je pojela još prošle godine na početku puta, negdje u Ukrajini.




– Volim putovanja, a smatram da se o svakom kraju može najviše saznati ako kroz njega pješačiš jer jedino na taj način zaista možeš doživjeti to područje. Još 2011. godine kajakom sam u tri mjeseca prešla cijeli Dunav i to od Ingolstadta pa do ušća Dunava u Crno more.



Potom sam propješačila cijeli Wales savladavši 6.000 kilometara, a za najveći zadatak potom sam odabrala ovaj veliki put koji me od Ukrajine vodi kroz Europu do Španjolske, gdje se uključujem na čuveni hodočasnički put Camino i završavam u Finisteri gdje ću se dobro odmoriti te onda krenuti pješice dalje sve do Francuske, odakle ću brodom natrag u Englesku i Wales. Sve skupa to bi trebalo biti oko 9.000 kilometara, a u ovom trenutku prešla sam otprilike pola puta, govori Ursula.



Nakon uspješnog spuštanja kajakom niz Dunav Ursula je ozbiljno oboljela. Točnije, dijagnosticiran joj je rak. Nakon toga, protiv bolesti se odlučila boriti – novim putovanjem. Tako je krenula na 6.000 kilometara dugo pješačenje po rodnom Walesu. Sve što je vidjela i doživjela opisala je u knjizi »One woman walks Wales«, a najvjerojatnije će i ovaj veliki put biti opisan u knjizi »One woman walks Europe«. Svi koji to žele, njen dosadašnji i budući put mogu pratiti na Facebooku, onewomanwalks.



Na pitanje zašto je odabrala baš ove zemlje, također nudi zanimljiv odgovor.


– Već sam se ranije upoznala s nekim dijelovima zapadne Europe, a željela sam osjetiti Europu u svim njenim različitostima. Za mene to znači ne samo zapadnu Europu, već i njen istok te Balkan koji me oduvijek privlačio. Ukrajina mi se činila dobrim izborom za start. I nisam pogriješila. Zaista sam vidjela prekrasne dijelove našeg kontinenta, upoznala razne ljude i došla do spoznaja i saznanja do kojih nikada ne bih došla da u tim zemljama nisam bila, ili da sam putovala automobilom. Primjerice, u Ukrajini sam bila prava atrakcija jer su me svi zaustavljali i čudili se što turist u njihovoj zemlji pješači. Još sam im privlačnija bila kad bi shvatili da nisam iz Rusije ili Poljske, što je bila najčešća pretpostavka, već iz Engleske. Slične sam reakcije, iako s puno manje čuđenja, potom bilježila i u Rumunjskoj i Bugarskoj. Potom sam u Srbiji i Crnoj Gori mahom nailazila na prijateljski vrlo raspoložene ljude koji bi me častili kad bi shvatili što radim. Slično je i u Hrvatskoj s jednom velikom razlikom – ovdje, valjda zbog velikog broja turista koji k vama dolaze – nikom ne izgledam čudno i gotovo nitko me ne zaustavlja.



Ovo je kombinacija mog desetogodišnjeg iskustva na putovanjima i nedvojbeno je izazov, fizički i duhovni, jer se čovjek često tjera baš do krajnjih granica. Za sada sam sve izdržala, vjerujem da ću doći do kraja, mada se to nikada sa sigurnošću ne može reći. Također, u svemu ima i puno elemenata avanturizma i neizvjesnosti jer, iako imam dobro označenu rutu, u osnovi nikad ne znam gdje ću spavati, hoću li doći do hotela ili prenoćišta do kojeg sam planirala doći. No, sve to čini mi život uzbudljivim, zanimljivijim i potpunijim, ističe Ursula.



Prije vas učinila je to baš prije Delnica jedna mlada policajka koja mi je vrlo pristojno pristupila, rekla kako pretpostavlja da nisam izbjeglica, ali da bi morala vidjeti moje dokumente. Naravno, pokazala sam ih i objasnila im kamo putujem, a onda je ona svojim mobitelom napravila naš selfie! E, da – a koji sat prije tog susreta susrela sam, nekih osam kilometara od Vrbovskog, medvjedicu s dva mladunca! No, znam kako se treba ponašati u tim trenucima pa sam stala, oglasila se i pričekala da njih troje prođu kamo su već zamislili. Sličan sam susret imala prije mjesec dana i u Bosni, govori Ursula.


Putna taktika


Na naše pitanje nije li opasno na taj način putovati, kaže:


– Ako želim pješačiti, onda moram prihvatiti i neke rizike. Odlučila sam od početka ne slijediti velike ceste, već upoznavati zemlje koje prolazim u njihovom ruralnom dijelu. To duže traje, ali je ljepše. Na području Balkana odabrala sam poznatu planinarsku stazu Via Dinarica i za sada je se odlično držim i pri njenom sam kraju. Do sada nisam imala nikakvih problema jer poštujem i cijenim prirodu, a životinje se, u pravilu, sklanjaju od čovjeka kad naiđu na njega. Moja »putna taktika« je takva da šest dana pješačim, a sedmi dan nalazim prenočište kako bih se malo bolje odmorila i naspavala. Inače noćim u šumi ili gdje je to već moguće pri čemu pri kraju dana pažljivo odabirem mjesto na kojem ću podignuti šator. Dnevno prelazim 25 do 30 kilometara što nije tako puno, ali meni i nije cilj brzina i rekordi, već uživanje u putovanju i spoznaja nečeg novog.A toga je do sada zaista bilo puno. Primjerice, ogromne su razlike između Ukrajine i Rumunjske u kojoj se itekako osjeti da je članica EU po infrastrukturi koja je u odnosu na Ukrajinu vrlo razvijena i djeluje mi bogatije. Ta razlika između članica EU i onih koje to nisu osjete se i kasnije u Srbiji, Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini.


Na pitanje koliko je teška naprtnjača u kojem je šator i sve ostale kaže – uvijek je pretežak da bi potom, uz smijeh, rekla kako je riječ o 15-16 kilograma, koje svakog dana nosi na leđima, a namirnice i vodu kupuje uz put, mada, naravno, u ruksaku uvijek ima rezerve.



No, ljudi na Istoku, a pogotovo na Balkanu, vrlo su srdačni i komunikativni i to je jedna od stvari koja me oduševila. Posebno me baš oduševio Balkan, a to znači Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina te Hrvatska. Sve je to tako lijepo, priroda je divna i raznovrsna, a povijest svih tih krajeva pruža fantastične priče i saznanja. Tu je na jednom mjestu tako puno toga – od Rimskog carstva i povijesti turskih osvajanja, austrougarske vladavine pa do suvremene Europe. Čak mi je malo i žao što napuštam ove krajeve kroz koje nisam prošla direktno, već slijedeći Dinaride, a sad idem prema Alpama, i to namjerno. Mogla bih vrlo brzo iz Slovenije prijeći u Italiju, ali baš želim u ovu jesen doživjeti i vidjeti Alpe. Znam da neće biti lako, malo me je i strah, ali ako ih želim doživjeti u pravom njihovom značenju, onda Alpe moram vidjeti i u ovo doba godine, rekla nam je hrabra Velšanka Ursula Martin i krenula prema graničnom prijelazu u Brodu na Kupi odakle će u Sloveniju, a krajnji joj je cilj iduće se godine vratiti u svoj mali velški gradić Llanidloes. Kad to učini, iza nje će biti više od 9.000 prijeđenih kilometara i puno, puno materijala za knjigu »One woman walks Europe«.