Posljednji od 117 dobitnika izraelskog priznanja osobama nežidovskog podrijetla koji su tijekom II. svjetskog rata pomogle Židovima, su supružnici Šragalj. Njima se smilila njihova susjedica, 9-godišnja Lea Gostl, koju su uzimali k sebi kao svoju, svaki put kad bi njena obitelj otišla u šumu u zbjeg
VRBOVSKO Tko je spasio jedan život, spasio je čitav jedan svijet. Ova židovska izreka svoju je potvrdu doživjela bezbroj puta, a jednoj od njenih dojmljivih i vrlo emocionalnih potvrda svjedočili smo jučer u OŠ Ivana Gorana Kovačića u Vrbovskom gdje je u okviru obilježavanja Dana holokausta predstavljena obitelj Šragalj, prošlogodišnji hrvatski dobitnici znamenite izraelske nagrade Pravednici među narodima.
Riječ je o nagradi koja je ustanovljena davne 1968. godine otkad država Izrael posebnim priznanjima daruje one ljude nežidovskog podrijetla koji su u teškim danima Drugog svjetskog rata imali hrabrosti i odlučnosti suprotstaviti se zlu fašizma i spasiti život ili živote pripadnika židovskog naroda. Među tim hrabrim ljudima bila je i obitelj Katarine i Antona Šraglja koja je od smrti spasila devetogodišnju djevojčicu Leu Gostl. Njihova je priča dostojna fimskog scenarija…
Nakon što je u rujnu 1943. kapitulirala Italija, iz koncentracijskog logora se u Vrbovsko vraća ženski dio obitelji Gostl koja je u tom goranskom gradiću živjela od sredine tridesetih. Povratak u gradić koji vole ne znači i potpunu sigurnost jer se u tim ratnim danima vlast u mjestu mijenja često, a čim je preuzmu njemački ili ustaški vojnici, obitelj Gostl bježi iz Vrbovskog u šumu i tamo boravi sve dok mjesto opet ne preuzmu partizani. Stalni sudionik tih zbjegova je i sićušna 9-godišnja Lea, čije muke bježanja u trošnim cipelama i tankoj odjeći uočava njihova susjeda Katarina Šragalj koja Leinoj majci Ruži nakon jednog povratka iz zbjega, tronuta izgledom djevojčice koja nekoliko dana mora boraviti na otvorenom, predlaže da je idući put ostave s njenom obitelji: »Možda ne možemo spasiti cijelu vašu obitelj, ali možemo spasiti to malo dijete. Mi ih imamo petero i neće se ni primjetiti ako i Lea bude s nama«, rekla je dobra gospođa Katarina Šragalj, a Leina obitelj prihvatila.
Nastojeći pojasniti osnovcima zlo koje je svijetu prijetilo četrdesetih godina prošlog stoljeća, dr. Ferenčak je rekao: »I komunizam i fašizam su totalitarni režimi i niti jedan nije dobar. No, morate znati da su u fašističkom režimu vladali rasni zakoni, a to znači da se bez ikakvog povoda, ali još gore i bez ikakve kazne, na ulici moglo ubiti nekoga samo zato što je Židov, Srbin, Ciganin…«, rekao je dr. Ferenčak.
»Sestre blizanke«
I tako je počela jedna divna priča o ljudskosti, poštenju i ljubavi. Maloj Lei gospođa Katarina sašila je gotovo istu haljinicu kakvu je imala njena kći Štefanija, Leina vršnjakinja, pa su Lea i Štefanija postale »sestre blizanke« što se djevojčicama itekako dopalo, a glumile su tako dobro da niti u jednom trenutku ni njemački, ni ustaški časnici – koji su kod Šragljovih često boravili, jer je u njihovoj kući bio dio zapovjedništva – nisu shvatili da je Lea Židovka. Štoviše, jedan ju je njemački časnik slikao i fotografiju popratio riječima da baš tako treba izgledati »mala Arijevka«.
Od zime 1943. godine pa do svibnja 1945. godine i kapitulacije fašističke Njemačke, obitelj Gostl iz Vrbovskog je u šumu bježala 22 puta. Za svakog od tih bjegova mala Lea ostajala je uz svoju »sestricu« Štefaniju kod Šragljovih. Kad je rat završio, obitelj Gostl otišla je u Zagreb. Lea je završila studij i udala se te kao Lea Ukrajinčik ostavila dubok trag u hrvatskoj kulturi kao najdugovječnija voditeljica poznatog zagrebačkog Umjetničkog paviljona. Sve do svoje smrti Štefaniju je nazivala sestricom, a Šragljovi su joj bili obitelj.
Još za života Lea je prikupila puno podataka i zahtjev za proglašenjem Katarine i Antona Šraglja pravednicima među narodima poslala u Izrael. Njen je posao nakon njene smrti nastavila njena kći Martina Ukrajinčik, a nakon detaljnih provjera iz Izraela je stigao potvrdan odgovor, odnosno prihvaćanje prijedloga da se Katarina i Anton Šragalj proglase Pravednicima među narodima. Sam čin dodjele ostvaren je krajem prošle godine u Zagrebu od strane izraelske veleposlanice, a sve se ovo jučer moglo saznati na satu povijesti posvećenom Danu holokausta koji je organizirala OŠ Ivana Gorana Kovačića, a vodila profesorica povijesti i knjižničarka Viktorija Samsa, koja je u uvodnom dijelu punoj dvorani vrbovšćanske škole pojasnila značenje pojma holokaust i temelje fašističkog odnosa prema Židovima, vidljivog ponajprije u postojanju brojnih koncentracijskih logora čiji je smisao bio istrebljenje židovskog naroda, ili kako je to neljudski cinično fašistička vlast nazvala – konačno rješenje židovskog pitanja.
Vrlo kvalitetno pripremljena prezentacija izazvala je pažnju učenika što je bilo vidljivo i iz činjenice da se sve rečeno pratilo bez ikakve priče, iako je sve što se zbivalo pred 75 godina današnjim osnovcima »prethistorijsko doba«. Zato pohvale zaslužuju i vrbovšćanski osnovci i njihovi nastavnici.
Sjećanja Jurja Šraglja
O središnjoj temi jučerašnjeg sata povijesti, spašavanju židovske djevojčice od smrti, jučer je najprije govorio Juraj Šragalj, peto i najmlađe dijete obitelji Šragalj, inače dugogodišnji dopisnik Novog lista iz Vrbovskog. U doba tih zbivanja Juraj je imao svega četiri godine, ali se nekih stvari sjeća i prenio ih je osnovcima kroz emotivan istup. Dr. Josip Ferenčak, ugledni hrvatski akademski slikar koji se priženio u obitelj Šragalj i dobro je upoznat s cijelom pričom, naglasio je kako su svi oni ponosni na činjenicu da su Anton i Katarina proglašeni Pravednicima među narodima:
»To je veliko priznanje za Grad Vrvobsko, Primorsko-goransku župoanija i cijelu Hrvatsku. Od 1968. godine u Hrvatskoj je samo 116 osoba dobilo ovo priznanje, a obitelj Šragalj je 117-a.«, rekao je dr. Ferenčak, a najdirektnije je o cijeloj priči govorila Leina kći, Martina Ukrajinčik, koja je odradila najveći posao kad je riječ o dobivanju viskog priznanja države Izrel.
Nazočne je u uvodnom dijelu sata pozdravio i ravnatelj OŠ Ivana Gorana Kovačića, prof. Anton Burić, svečanosti je nazočio i gradonačelnik Vrbovskog Dražen Mufić, a dojmljiv, vrlo emotivan i itekako simboličan doprinos cijelom događaju dali su Gorana Šragalj i njeni sinovi Dario i Mario, potomci (unuka i praunuci) Katarine i Antona Šraglja, koji su gitarom i flautom uljepšali priredbu odabravši, između ostalih, i zvukove narodne židovske glazbe.
