Luisa Polanco

Kako je meksička umjetnica ‘zapela’ u Prezidu: ‘Moj izgon pretvorio se u veliku ljubav’

Marinko Krmpotić

Foto Marinko Krmpotić

Foto Marinko Krmpotić

Luisi Polanco koja inače pola godine živi na Bledu, a pola u Meksiku, nepažnjom je istekla viza te je »zapela« u pograničnom mjestu gdje čeka rok za obnovu vize i povratak. No, u međuvremenu - dogodila se ljubav između nje, Prezida i njegovih stanovnika



TRŠĆE – Lijepi prostor Doma kulture u Tršću tijekom posljednjih mjesec dana obogaćen je pažnje vrijednom likovnom izložbom slika meksičke slikarice Luise Polanco, a ljudi s područja ovog dijela Gorskog kotara bogatiji su za jednu neobičnu životnu priču.


Isto se to, naravno, može reći i za ovu slikaricu čija je izložba rezultat zaista neobičnog spleta okolnosti o kojima nam Luisa govori u društvu svog partnera, slovenskog umjetnika Stojana Višnara koji se bavi izradom vitraja u crkvama.


Njih su se dvoje prije četiri godine upoznali u Meksiku i od tog su trenutka imali takav ritam života da bi pola godine živjeli u Meksiku, a pola u Sloveniji. Za boravak u Sloveniji Luisa bi svake godine podigla tromjesečnu turističku vizu, a iz Stojanove kuće na Bledu išli su na povremene izlete izvan Slovenije.




Jedan od tih izleta bio je ove godine vezan i uz Hrvatsku, gdje su krenuli u posjet Luisinoj sunarodnjakinji koja u Zagorju ima lijepu plantažu lavande. Posjet je bio uspješan, boravak u Hrvatskoj tijekom kojeg su obišli još neke destinacije također, i sve je u stvari bilo divno sve do trenutka kad su pri povratku u Sloveniju zaustavljeni od strane slovenskih graničnih policajaca, priča nam Stojan.


Zabrana ulaska


»Problem je bio u tome što je Luisi istekao rok turističkog boravka u Sloveniji, a mi na to nismo na vrijeme obratili pažnju! Istina, mi smo tako radili i prethodne tri godine i problema nikad nije bilo, ali u ovim pooštrenim uvjetima Schengenske granice slovenska policija nije joj nikako htjela dozvoliti ulazak u Sloveniju i sva moja uvjeravanja da sam ja državljanin Slovenije i da živim na Bledu, nisu pomogla.



Pokušali smo ući i kroz Mađarsku, Austriju, čak i Italiju brodom, ali svaki bi nas put zaustavili. Postalo nam je jasno da moramo napraviti novu turističku vizu, ali nju se može zatražiti tek tri mjeseca nakon što si jednu iskoristio, a to je značilo da tri mjeseca moramo negdje boraviti.


Odlučili smo to vrijeme provesti na lokaciji najmanje udaljenoj od Bleda. Ispalo je da je to Prezid koji je do Bleda udaljen oko 130 km, a ja uz to imam rodbinu u Cerknici, blizu granice s Prezidom.


Tako smo odlučili u Prezidu iznajmiti jednu kuću te boraviti ta potrebna tri mjeseca pri čemu ću ja, kad to bude potrebno, »skočiti« do Bleda, a Luisa će ovdje živjeti«, priča nam Stojan, dodajući kako se taj plan počeo ostvarivati, ali onda je dobio i svoj iznenadni, i to iznimno pozitivan i lijep dodatak, o čemu nam priča sama Luisa:



»Najprije sam bila šokirana i nimalo se nisam ugodno osjećala jer znam da nisam napravila nikakav prekršaj, a ne mogu se vratiti u Sloveniju koja mi je drugi dom. Drugi šok bio mi je kad smo prvi dan došli u meni sada dragi Prezid.


Bio je sumrak, vrijeme je bilo ružno i kišovito, na ulici gotovo nikoga, vidjela su se tek svjetla u nekim kućama, bilo mi je i hladno i sve mi je izgledalo jako depresivno. Kako ću ja ovdje živjeti tri mjeseca, pitala sam se.


Goranski motivi


No, već drugi dan sve mi je izgledalo nekako ljepše i svjetlije, a svoje nezadovoljstvo, šok, pa i određen strah odlučila sam umanjiti radeći ono što najviše volim – slikati. Nabavili smo sve što je potrebno i ja sam počela raditi, što je privuklo pažnju ljudi u Prezidu pa mi se javio Damjan Kovač, umjetnik sa završenom likovnom akademijom.


I tako smo počeli surađivati, a meni se taj svojevrsni »izgon« pretvorio u nešto potpuno drugačije, nešto lijepo i divno zbog čega sada, nekoliko dana prije no što ćemo se moći vratiti u Sloveniju, znamo da ćemo se iduće godine opet na tjedan-dva vratiti u Hrvatsku, odnosno Prezid i Gorski kotar koji sam jako zavoljela«, najavljuje Luisa, a njena ljubav i sve druge emocije prema Gorskom kotaru i Hrvatskoj vidljive su iz njene svake pažnje vrijedne izložbe na kojoj uz motive rodnog joj Meksika, ima i jako puno goranskih motiva, od pejzaža Prezida i Tršća, do nježnih pastoralnih trenutaka okom umjetnice uhvaćenih motiva iz svakodnevice.



»Malo je reći da sam oduševljena ljepotom prirode i srdačnošću ljudi. Najprije me oduševila ova divna priroda koja pruža mir, utjehu, mogućnost kontemplacije kad god trebaš. A onda sam upoznala i ljude koji su me oduševili spontanošću, razumijevanjem i željom da mi pomognu, spremnošću da me shvate i razumiju moj rad. Zaista je svega nekoliko dana trebalo da se prestanem osjećati kao stranac i da postanem domaća.


Uživala sam boraveći ovdje, uživala u slikanju i sigurno ćemo se Stojan i ja vratiti iduće godine«, rekla nam je Luisa Polanco koja se sa Stojanom 24. listopada vraća u Bled, potom 22. studenoga odlaze u Meksiko gdje će živjeti pola godine, nakon čega se vraćaju u Sloveniju, te naravno, Hrvatsku.


Jezik umjetnosti


Damjan Kovač iznimno je puno pomogao Luisi i to je, napominje on, potpuno normalno: »Pomogao bih joj i da nije slikarica, a kamo li kad se bavi poslom koji je meni profesija. Zanimljivo je da ja ne govorim španjolski, Louisa govori samo španjolski, ali se itekako razumijemo i odlično surađujemo. Kad sam vidio kako i koliko radi, predložio sam joj da napravimo izložbu.


Ideju je prihvatio čabarski gradonačelnik Kristijan Rajšel, odabrali smo za takvu izložbu najbolji prostor Doma kuture u Tršću i – izložba je stvorena. Osobno me iznenadio velik broj posjetitelja, niz slika je i prodan, i mislim da je ovo zaista jedan od kulturnih događaja godine na goranskom području, pa i šire, jer je Louisa Polanco poznata i u međunarodnim okvirima«, rekao je Kovač.