– Nisam stigla pogledati hokej, čuvena njihova momčad su Edmonton Oilers, a za strance iz, za njih ovako egzotičnih destinacija kao što je Hrvatska, prvi put ti daruju ulaznicu i prikažu te na stadionskoj TV. To me sad sigurno čeka i to u novoj Rogers Place dvorani. No, iako nisam vidjela hokej, išla sam na nekoliko odličnih utakmica američkog nogometa što je zaista atraktivno i kvalitetno jer u Edmonton Eskimosima ima niz igrača iz NFL-a. Uz to vidjela sam i puno ženskog vrhunskog nogometa na svjetskom prvenstvu.

Prvi put u životu prisustvovala sam velikom spektaklu Red Bull Crashed Ice koji je svjetsko finale ledenih gladijatora imao u centru Edmontona i okupio 100 tisuća ljudi. U svakom slučaju Edmonton je baš grad za ljude koji vole sport, bilo aktivno, bilo gledati jake sportske ekipe. Puno je i koncerata svih vrsta i samo treba naći vremena. Pogledala sam odličan koncert grupe AC/DC, a imala sam i kartu za Neila Younga kojeg sam baš jako željela vidjeti jer je legenda. No, on je zbog nekih sukoba vezanih uz ekološku tematiku protestno otkazao baš taj koncert. Nadam se da ću ga sada nekako vidjeti. Posebno se veselim i ovogodišnjoj proslavi Canada Daya. Naime, Kanada ove godine slavi 150. obljetnicu osnutka i bit će to, kako mi je ljubazno rekla »border officerka« na ulazu u Kanadu, događaj za pamćenje.

Naime, Kanađani jako puno pažnje posvećuju sportu i rekreaciji, a u vlasništvu Edmontona je pet velikih sportsko-rekreacijskih centara te velik broj manjih s nizom najrazličitijih sadržaja – od hokeja do nogometa. Za naše pojmove to je ogromno. Primjerice, jedan od tih velikih pet centara ima četiri velika hokejaška igrališta i dvorane, u sklopu jedog svoj su dom našli Edmonton Eskimosi, prvaci Kanade u američkom nogometu, stadion na kojem je baš te godine održano Svjetsko prvenstvo u nogometu za žene. Posla je jako puno jer za korištenje svih tih prostora vlada veliki interes. Moj je posao bio organizirati booking za sportske dvorane, terene, stadione i sve ostale sadržaje.

Poznavanje jezika

Iako je posla bilo jako puno, uživala sam. Kanađani su i kao ljudi i kao poslodavci fantastični i sve što traže je kvaliteta rada. Tek kad sam počela raditi shvatila sam da sam jedna od rijetkih strankinja koje rade na toj razini, a i mnogi Kanađani bi se začudili kad bi shvatili da radim na tim poslovima u City of Edmonton jer je to uglavnom posao za domaće ljude, ne zbog bilo kakve privilegije, već zbog znanja jezika. Meni je očigledno moj rad na engleskom, od osnovne i srednje škole do fakuleta, jako koristio pa sam, ne samo bila vrlo uvjerljiva na početnom intervjuu za posao, već i na samom poslu.

Nažalost, zbog isteka vize nisam mogla ostati, ali će me taj posao, obećali su mi, čekati, odnosno čekat će me novi razgovor za taj ili sličan posao. Budući da sam ostavila jako dobre dojmove, nadam se da će me primiti, a ako ne uspijem naći ću posao negdje drugdje te opet čekati priliku za prijavu u City of Edmonton, govori Sandra koja na pitanje hoće li sada, nakon što u Hrvatskoj iznova nije mogla dobiti posao, ostati u Kanadi, kaže:

Uživala na radiju

– Volim Delnice, mamu, baku i prijatelje i zaista bih voljela ostati u Hrvatskoj. No, svaka naša Vlada priča kako treba zadržati mlade ljude i stvoriti im uvjete, ali ja ništa od tih uvjeta ni mogućnosti zaposlenja nisam vidjela niti po završetku fakulteta, ni u tijeku pune godine koliko sam u Hrvatskoj živjela nakon prvog radnog iskustva u Kanadi. Ovog mi je puta teže bilo otići no prvi put. Zaista sam željela ostati doma, i učinila bih to da sam pronašla posao. Nažalost, u Delnicama nije bilo prilike, pogotovo ne na Radiju Gorski kotar gdje sam dio radila honorarno, a dio i volonterski i uživala u tom poslu radijskog voditelja te bila izrazito ugodno primljena od strane slušatelja… Genetika je tu odradila svoje što mogu zahvaliti svojoj mami, poznatoj radijskoj voditeljici.

– Kulturološke razlike u niz su me navrata ugodno iznenadile. Kanađani su vrlo obrazovani i jako dobro odgojeni ljudi. Primjerice, gotovo da sam ostala šokirana pri jednoj vožnji autobusom na posao. Jedan od putnika, iznerviran tko zna čime, glasno je opsovao, a vozač je na to zaustavio autobus, okrenuo se prema njemu i rekao da ne želi takvo ponašanje u autobusu jer su među putnicima žene i djeca. Čovjek koji je opsovao to je prihvatio i ispričao se. Mislim da na pitanje da li je nešto takvo moguće u Hrvatskoj uopće ne treba ni odgovarati. Također, nakon svake vožnje autobusom pri izlasku normalno je reci »Thank you« i pozdraviti vozača, govori Sandra Kljaić.

Ako se ikad vratim, nadam se da će se situacija promijeniti na bolje i da ću postati dio radijskog tima. No, kako stvari sada stoje, čini mi se da ću prije ostati u Kanadi jer tamo zaista ima posla i ako želiš raditi naći ćeš već neki posao, a to znači i mogućnost zarade i pristojnog života. Ma, bilo bi lijepo kad bi se neke stvari u Hrvatskoj promijenile. Kad bi se otvorile mogućnosti za posao, ja bih se zaista odmah vratila jer, koliko je god u Kanadi bilo lijepo, koliko su god ljudi dobri i koliko god sam dobro zarađivala, često me hvatala nostalgija. Strah me je da će i sada biti tako i svjesna sam da ću ostati uskraćena za mnogobrojne lijepe trenutke i uspomene sa svojom obitelji i prijateljima, ali čovjek ide tamo gdje može živjeti od svog rada, a za mene će to, za sada, biti Kanada. Tamo mogu živjeti i raditi, u Hrvatskoj je sve svedeno razinu životarenja, gorko primjećuje Sandra koja na pitanje o tome kakvi su Kanađani i kako joj je bilo živjeti i raditi u Edmontonu, kaže:

Mentalni sklop

– Kanađani su pristojni, pošteni i jako cijene kvalitetan rad, a radi se – jako puno. Kod njih ne postoje ove za nas tipične kavice za radnog vremena i puno je manje kafića no kod nas. To mi nije smetalo i nije mi nedostajalo jer sam baš željela vidjeti kako se to živi i radi u Kanadi pa stoga, nakon što sam dobila posao u gradskoj upravi, nisam željela napustiti posao u restoranu. U Gradu sam radila od 8 do 16, a poslijepodne bih nastavila u restoranu od 17 do otprilike 22 – 23 sata pri čemu sam u restoranu radila i preko vikenda. Mnogi su mi govorili da ne radim toliko, ali ja sam to baš željela i to ne samo zbog zarade, već da što više uđem u taj kanadski sustav i način rada, a i napokon sam dobila priliku pokazati sposobnost i entuzijazam.

– Kad su u pitanju cijene prvo je pravilo – ni slučajno nemojte raditi preračun u kune jer će vam sve ispasti užasno skupo. No, kad se usporedi plaća koju dobiješ u Kanadi s postocima cijena, onda smo tu negdje. Dakle, nije to ne znam kako skupo s obzirom na to koliko zaradiš. Posebno treba istaknuti da su osnovne životne potrepštine oslobođene poreza.

Brojne su i druge razlike. Primjerice, ja se u početku nikako nisam mogla riješiti onog našeg mentalnog sklopa »čuvaj posao«. Bila sam sretna kad sam dobila posao u restoranu, a još sretnija nakon zaposlenja u City of Edmonton. No, ubrzo sam shvatila da oni, ako su nezadovoljni, često mijenjaju posao te da za one koji žele raditi posla ima i vrata su im uvijek otvorena. Također, naš način života u početku me blokirao i stvarao pomalo smiješne situacije. Primjerice, u restoranu smo radili po sustavu napojnica (tzv. tips) a svatko od konobara tko proda skuplje proizvode, može više zaraditi. Konkretno, ako gost uz obrok s menija uzme još jednu dobru salatu, ja zaradim više. E, sad, budući da sam u počeku rada još uvijek bila u tom našem hrvatskom filmu oskudice i ustezanja, meni je čak i neugodno bilo ljudima nuditi tu dodatnu hranu jer nisam bila sigurna imaju li oni novca za to i neću li ih ponudom dovesti u neugodnu situaciju. I tek kad sam se oslobodila i počela nuditi te i slične dodatke vidjela sam da to oni često uzimaju.

Sandra je nedavno Delnice zamijenila Edmontonom

Hladno, ali bez vlage

Inače, Edmonton je glavni grad Alberte, ima oko milijun stanovnika, jednostavan je i ugodan za život jer ima puno zelenila, parkova, šetnica i lijepu rijeku North Saskatchewan. Poznat je kao grad festivala. Najljepši dio mi je stara jezgra grada, a ostalo je tipični sjevernoamerički grad što znači da ima uobičajeni downtown i sve ostale odlike suvremenih gradova Zapada. Edmonton i taj dio Kanade slični su Gorskom kotaru, ali i poznati po niskim temperaturama. Najniža temperatura kojoj sam ja svjedočila bila je minus četrdeset stupnjeva Celzija i sjećam se da sam dok smo od autobusa došli do kuće držala rukavice pred licem, a mom prijatelju se naočigled na bradi i brkovima počelo stvarati inje. No, prednost u odnosu na Gorski kotar je što nema vlage pa su te zime uglavnom pune sunca, plavog neba i – žestokog minusa.

»Working Holiday« program je kanadske vlade kojim se omogućava mladim ljudima dobivanje posla u Kanadi. Za Hrvatsku je godišnja kvota 275 ljudi, a interes je svake godine ogroman i pri odabiru treba, ne samo znanja, već i sreće. Kad te izvuku, trebaš u zadanom roku ispuniti aplikaciju i ako to dobro napraviš, pozivno pismo je tu. U tom programu može se sudjelovati samo dva puta i meni je ovo drugi i posljednji put nakon kojeg ću pokušati ostati, odnosno iskoristiti priliku da dobijem radnu dozvolu, i trajno boravište, kaže Sandra.

Kanađani su vrlo druželjubivi i obožavaju prirodu pa smo u okviru gradske uprave imali i dio bookinga za piknik jer oni vikendom masovno idu na piknike, odnosno druženja na otvorenom, u parku, na livadama i ostalim za to uređenim prostorima gdje se okupljaju, roštiljaju i zabavljaju. Vrlo su otvoreni prema došljacima pa je jedno od mojih naljepših iskustava njihov veliki Heritage Festival na kojem se predstavljaju sve nacije koje tamo žive i to kroz hranu, glazbu i običaje. Također, ono što je različito u odnosu na Hrvatsku je da u njihovim životima politika ima jako, jako malo mjesta. Tako su baš za mog boravka održani izbori i nakon punih 44 godine konzervativci su sišli s vlasti i zamijenili su ih liberali. Ja sam to, poučena iskustvima iz Hrvatske, više uočila no domaći ljudi! Tamo nitko tom segmentu života ne poklanja neku posebnu pažnju. Ljudi imaju svoj posao, rade, ga i ne brinu o drugim stvarima, govori Sandra Kljaić.

Tijekom prvog boravka u Edmontonu Sandra se bavila organizacijom sportskih aktivnosti