ČABAR  Na nedavno održanom 1. hrvatskom festivalu tradicijskih sireva u Zagrebu, u organizaciji Saveza udruga malih sirana Republike Hrvatske »SirCro« i Savjetodavne službe, Anita Pintar vlasnica Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva »Pintar« iz Čabra, osvojila je vrijedna priznanja za svoje poznate sireve.

U kategoriji kravljih sireva »Čabarski škripavac« osvojio je Zlatnu medalju s 18,50 bodova, sir s medvjeđim lukom nagrađen je brončanom medaljom (18,00 bodova), a dobro je primljen i polutvrdi sir »Činkel« koji je ocijenjen sa 16,25 bodova. Potvrda je to kvalitetnog rada Anitine sirane koja ima zavidan broj muznih krava, a osim navedenih sireva proizvodi i prodaje svježi sir te mlijeko. Osvajanje odličja za kvalitetne sireve, dobro poznate u Gorskom kotaru, nastavak je uspješnosti nastupa Anite Pintar i promoviranja ne samo njezinih sireva već i kraja iz kojeg dolazi. A posebno to dobiva na snazi jer su sireve ocjenjivali poznati i priznati stručnjaci.

Desetak grla stoke

Pintarovi imaju jednu od prvih registriranih sirana u Gorskom kotaru, već skoro deset godina,  a u tome su uspješni zahvaljujući angažiranom radu obitelji, te već od 2006. godine proizvode najbolje od onoga što je priroda dala. Anita je odrasla u Donjim Vrhovcima nedaleko od Tršća, gdje je naučila baš sve što je vezano za poljoprivrednu proizvodnju i stočarstvo. Tamo je ustvari dobila predznanje koje danas koristi u poslu.

Na farmi u Tršću i danas se nalazi štala sa desetak grla stoke, a to su kravice od čijeg se mlijeka izrađuju ukusni sirevi poput škripavca, činkla i sira sa dodatkom medvjeđeg luka. Po njenim riječima ovo je život koji zahtijeva mnogo rada, slobodnog vremena i uloženog truda cijele obitelji. Godišnjeg odmora nema, ali tu se uistinu može živjeti punim plućima, najjednostavnije, mirno i sretno po prirodnim zakonitostima. I tako žive ona, njezin suprug Branko te njihovo troje djece, kćeri Dijana i Marija te sin Hrvoje.

Iako je Anita tu glavna, svi oni imaju svoje zadatke, kćeri pomažu oko kuće, suprug Branko zadužen je za košnju, a kad je potrebno, sin sjeda na traktor i pomaže u polju. U štali u Donjim Vrhovcima  glavna je Anitina sestra Adrijana koja vodi brigu o stoci, a pomažu i njihovi roditelji pa se ovo imanje uistinu može nazvati obiteljskim. 

– Nema povlaštenih položaja. Svi pomažu i rade sve što je potrebno. Djeca se tako uče životu, a što će jednoga dana raditi, to je na njima. Život ovdje nije jednostavan, radi se od zore do večeri, ali mi se ne borimo ni sa kakvim stresom, živimo onako kako želimo i za život imamo dovoljno. Ne planiramo ništa dugoročno, ne težimo bogatstvu, živimo za danas, gladni nismo i nećemo biti. Tako nam je Bog dao, i mi smo zadovoljni i sretni, kaže Anita.

Sirenje iz nužde

Po njezinim riječima, siriti je počela silom prilika. Ona i Branko imali su troje djece i samo od njegove plaće bilo je teško živjeti. Kada je bila bez posla, odlučila je dignuti kredit i u podrumima kuće napravi siranu. Otkup mlijeka bio je upitan, a cijena mlijeka jako niska. Anita je ionako svakodnevno odlazila u desetak kilometara udaljeno Tršće u kojem je odrasla i u kojem su njezini držali krave. Zbog slabog otkupa mlijeka pomislila je da bi bilo dobro početi praviti sir. Početno znanje već je imala, kako se radi sir naučila ju je baka, ali išla je i na tečaj za sirara koji je organizirao Centar za brdsko-planinsku poljoprivredu u Ravnoj gori. Tu su joj pomogli da nauči ono što  nije znala i što joj danas pomaže u poslu.

Osim toga završila je tečaj za sirara u Ravnoj Gori, tečaj za voćara i za ekološkog poduzetnika u učilištu Apis u  Velikoj Gorici te posegnula za bakinom recepturom. Bio je to pun pogodak. Sir radi potpuno sama, sve stigne, a voljela bi povećati proizvodnju jer potražnje ima. Anita se ni s kim ne bi mijenjala jer se baš tu, na samoj granici sa Slovenijom, s kojom su bolje povezani nego s Hrvatskom, nalazi njezin kutak svijeta. Posložila ga je tako da u njemu ugodno živi cijela obitelj.

– U sve to uloženo je puno rada, ljubavi i odricanja. Dnevno imamo oko 120 litara mlijeka koje donosimo iz Tršća u Čabar. Sve se prerađuje, a sirana je moj dio posla, ondje sama radim i moji su se već navikli da mi tamo ne smetaju. Prema bakinoj recepturi pravim čabarski škripavac i tvrdi sir činkel kojemu treba dva mjeseca da dozre. Pravim još i sir s dodatkom medvjeđeg luka. To nije tradicionalni sir iz ovog kraja, ali naša je šuma u proljeće prekrivena medvjeđim lukom pa sam odlučila isprobati. Sve što napravim, to i prodam, što na kućnom pragu, što na sajmovima, pripovijeda nam Anita, čija je obitelj nove tehnologije spojila s tradicijom i iskustvom koje ima.

Brojne nagrade

Sir koji priprema više je puta nagrađivan zlatnim, srebrnim i brončanim priznanjima. Brojne su nagrade dobili u Sloveniji, pomoć su imali i od tamošnje Savjetodavne službe – Kmetijsko gozdarske zbornice Slovenije, a na posjedu ih je posjetio i slovenski ministar poljoprivrede Dejan Židan te Alex Podolinski, osnivač biodinamike u Austriji. U radu im pomaže i Savjetodavna služba u Čabru pa Anita posebno navodi Predraga Janeša.

– Ne moramo imati puno, ali važno je da je ono što napravimo kvalitetno. Radimo ono što smo zapravo cijeli život radili, samo što smo proširili proizvodnju. Budu li htjela, i naša će djeca nastaviti ovaj posao, kaže Anita. Sireve jednom tjedno prodaje na tržnici u Delnicama,  u planu im je i izgradnja kušaonice.

Na kraju razgovora rekla nam je da je zadovoljna što je uspjela te se danas s ponosom može osvrnuti na proteklih deset godina rada sirane i nada se da će kod narednih nastupa, a duboko je uvjerena da će joj se pružiti prilika za to, još uspješnije prezentirati našu sredinu, njezine ljepote i mogućnosti ali i da će pritom imati daleko veću i značajnu potporu od strane odgovarajućih subjekata poput grada Čabra i Turističke zajednice grada Čabra, te da će u novim nastupima moći se podičiti i zastavom grada Čabra ali i kvalitetnim promidžbenim materijalom, jer bi sve to u konačnici trebalo doprinijeti kvalitetnijom promidžbi naše prelijepe sredine.