Priča s Velebita

Spustio se u zapuštenu šternu da bi spasio – poskoka!

Mladen Kukina

Spustio sam se u duboku šternu u kojoj je bio zarobljen poskok, pomoću štapa spremio sam ga u košaricu koju sam poslao putem konopa na izlaz. Kasnije smo ga dovoljno daleko od šterne pustili –  dostojanstveno se iskrao  i odgmizao svojim putem, ispričao je Prpić



Uz cestu u središnjem dijelu Velebita koja vodi prema njegovom najljepšem dijelu, Dabarskim kukovima, nalazi se jedna odavno već zapuštena šterna. Zapravo, služi taj dotrajali objekt kao napajalište za konje. Kojih je istina, i bili su iznimno zaposleni, bilo mnogo nakon II. svjetskog rata, no danas ih je znatno manje- Zapravo – vrlo malo.


Nedavno su tim područjem prolazili ljubitelji prirode, mahom planinari, a među njima s društvom i Vlado Prpić Prpa poznati ljubitelj prirode, velebitski gorštak, veliki zaljubljenik u floru i faunu koju može iznjedriti takva planina kao što je Velebit.


Šterna o kojoj govorimo odavno je zbog neupotrebljavanja popucala te ne drži vodu. Osim u jednom svojem dijelu dna. Duboka je sedam metara i svatko tko u nju nekim nesretnim slučajem padne, jao si mu ga – teško će iz nje. Kad su tako naši planinari došli do šterne, Vlado je obavezno pogledao u nju jer je nerijetko nailazio na životinje u nevolji. I ovog je puta vidio je da se nešto na njenom dnu nalazi.




A što? Vlado je zapravo vidio poskoka!


Kako smo rekli, nije ovo prvi put da je Vlado u njoj nešto našao, jednom je tu tako bio i medvjed koji se utopio, a istu je tužnu sudbinu doživio i srndać. Zapravo mnoge životinje primamljene vodom tu su na žalost skončale. Stoga, netko nadležan bi o sanaciji te šterne trebao povesti računa kako se više ne bi događale tragedije s životinjama, ne da o tom problemu skrbi praktično Prpa sam.


No, vratimo se poskoku. Prva se za njegov spas strašno zagrijala Prpina družica Danijela, također veliki ljubitelj prirode. Trebalo se vratiti dosta daleko po opremu, donijeti ljestve duge najmanje 7 metara kako bi netko se spustio i pokušao spasiti poskoka.


A tko? Naravno – na brzinu je određen taj koji bi to trebao biti, Prpa dakako. Mada, nije mu bilo svejedno. Koliko god da je njegovo iskustvo sa poskocima golemo, Prpi je nakon ugriza posljednjeg ugriza poskoka, prije nekoliko godina, zahvaljujući brzoj intervenciji jedva spašen život tako da nije došlo do najgorega ishoda. A nje mu to bilo prvi put jer Prpu je i prije toga nekoliko puta »zapeo« poskok. Čini se ipak da tada nije u njegovim zubima bilo jakih doza otrova pa je Vlado stekao pogrešan utisak kako je već pomalo imun na njegov ugriz. Mnogo je poskoka kod njega stanovalo, ali treba reći i to da su svi pušteni u prirodu i nijednom se nije ništa loše dogodilo.


Nakon kraćeg razmišljanja Vlado je izbrisao sva negativna iskustva s poskocima te je dogovoreno da se ode natrag na Baške Oštarije i ponese svu opremu kako bi se obavila operacija spašavanja poskoka. Rečeno učinjeno, drugi dan Vlado je bio već na škalama.


– U meni se probudila ljubav prema ne samo poskocima i ja sam rado htio pomoći. Najprije sam uočio da se poskok preselio na onaj dio dna, gdje je vjerojatno neko vrijeme dopiralo sunce. Pri sebi sam imao košaricu i štap sa kojim sam uhvatio mnogo poskoka, sve mi je bilo jednostavno, poskoka sam spremio u košaricu, koju sam poslao putem konopa onima gore, moja Danijela je poskoka bez po muke spremila u bijelu vreću i sačekala da se i ja popnem. Nekih dvjestotinjak metara od napuštene šterne, pustili smo poskoka koji se dostojanstveno iskrao  iz otvorene vreće i polako odgmizao svojim putem, istaknuo je ponosni Prpa.


Eto unatoč negativnim iskustvima s poskokom, najotrovnijim živim stvorom našega kontinenta, kod Prpe ljubav prema toj zmiji ipak nije ugasla.


A šterna? Nadamo se da će ovaj članak ipak nekog probuditi i obvezati na njezinu sanaciju.