Senjanin Željko Prpić - Vuk

Ovaj čovjek je već pola stoljeća dobrovoljni vatrogasac: ‘Još bih ja na brdo, ali ne da mi zakon’

Dorotea Prpić

Foto Dorotea Prpić

Foto Dorotea Prpić

Kao 17-godišnjak došao sam u priliku družiti se s ljudima koji su već bili vatrogasci i kada sam vidio kako reagiraju na zvuk vatrogasne sirene, kako bezrezervno daju sebe u akcijama, odlučio sam se i ja učlaniti u DVD Senj i biti od pomoći u toj plemenitoj misiji pomaganja ljudima u nevolji



Sve je počelo davne 1969.godine. Tada sam kao sedamnaestogodišnjak došao u priliku družiti se s ljudima koji su već bili vatrogasci i kada sam vidio kako reagiraju na zvuk vatrogasne sirene, kako bezrezervno daju sebe u akcijama, bilo u gašenju požara ili pomaganju unesrećenima. Odlučio sam se i ja učlaniti u Dobrovoljno vatrogasno društvo Senj i biti od pomoći u toj plemenitoj misiji pomaganja ljudima u nevolji. Od tada do danas sve je prošlo u hipu. Teško da sam i sam svjestan da je od početka prošlo čak pedeset godina – kaže šezdesetsedmogodišnji Željko Prpić Vuk, član i počasni predsjednik DVD-a Senj.


Imenovanjem počasnim predsjednikom kolege senjskog DVD-a, koji ga iznimno cijene, odali su mu posebnu čast i priznanje. Jer biti 50 godina u jednom društvu i pritom biti uzoran vatrogasac, davati sebe maksimalno u vatrogasnim akcijama i nesebično pomagati mlađim kolegama danas je rijetkost.


Mali lipo piše 


Na razgovor je jedva pristao.




– Što’š o meni pisat? Ma ti godinama pratiš naš rad i sve o meni znaš. Ne volin se ja hvalit – rekao je skromno, ali ipak smo ga »uvukli« u razgovor. Gotovo da i nema funkcije koju Željko Prpić nije obavljao kroz sve ove godine. Nakon dolaska u društvo vrlo brzo postaje tajnik, a kasnije tadašnji komandir (zapovjednik) i na ovoj funkciji ostaje dugi niz godina, da bi nakon toga preuzeo funkciju predsjednika društva. Časnikom postaje 1983. godine, časnik prve klase 1997. godine, a nakon toga promaknut je u čin višeg vatrogasnog časnika. Jedan je od osnivača Vatrogasne zajednice Grada Senja, Javne vatrogasne postrojbe Grada Senja kojoj je bio i prvi zapovjednik, a osnivanjem vatrogasne zajednice Ličko-senjske županije postaje i prvi županijski vatrogasni zapovjednik i to u razdoblju od 1991. do 2001.godine. Uz to, četiri godine je bio član u skupštini Hrvatske vatrogasne zajednice, imao je dužnosti i u Domovinskom ratu… I, kako sam kaže:


– Vrag bi se svega sitija u ovih pola stoljeća!


Zbog odanog rada u dobrovoljnom vatrogastvu dobio je mnoga priznanja, među ostalim 2005. godine dobiva Povelju Grada Senja, a kao krunu za svoj istinski rad u dobrovoljnom vatrogastvu prima jedno od najvećih priznanja koje se može uopće dobiti u vatrogastvu – priznanje za životno djelo Povelju i plaketu s likom Mirka Kolarića.


– Nedugo nakon učlanjenja u DVD već sam obnašao prvu funkciju, postao sam tajnik jer je raniji odselio u Rijeku, a mene su imenovali jer su uočili da »mali lipo piše«. Nedugo nakon toga već sam bio u Zagrebu na obuci za vatrogasne dočasnike – priča Željko Prpić. Sve te godine bilo je i lijepih i ružnih trenutaka.


– Pamtim kada je djevojčica u Krasnu pala u jamu duboku 30 metara. Prilikom spašavanja u jamu su se spustila dvojica mojih kolega. Ja sam im trebao spustiti dva užeta i deku, ali kada sam bacio deku odronilo se kamenje i tih nekoliko časaka dok sam čekao da se jave, bilo je kao vječnost. Na sreću, sve je dobro završilo. Bilo je i prometnih nesreća koje neki od vatrogasaca nisu mogli podnijeti pa su napustili društvo, brojnih požara… – prisjeća se Željko, kojemu su se ipak u sjećanje najviše urezala dva požara.


Lijepi i tužni trenuci 


– U siječnju 1982. godine gorjela je stambena zgrada u centru Senja u čijem prizemlju je bio restoran. Uz njega je bila plinska stanica koja je prijetila eksplozijom, a i neki od stanara na katu bili su lovci i imali streljiva. Vatra je prijetila prijeći i na susjedne objekte jer je zgrada bila slijepljena u nizu sa susjednima. Meteorološki uvjeti bili su katastrofalni. Puhala je orkanska bura, a temperatura ispod nule pa se voda ledila u cijevima. U pomoć su nam došli vatrogasci Otočca, Rijeke, Novog Vinodolskog, Crikvenice… Bilo je iznimno zahtjevno – priča Prpić.


Drugi požar izbio je na Vratniku kada su vatrogasci s vozilom ostali okruženi u plamenom obruču.


– Vjetar je naglo promijenio smjer i ostali su zarobljeni. Nekako smo se manjim vozilom probili do njih, presjekli vatrogasna crijeva i uspjeli izvući i vatrogasce i vozilo – prisjeća se Prpić, a sjeća se i »bizarnih« intervencija poput spašavanja poput mačke, vađenja zmije iz šterne….


Osim aktivnog rada u DVD-u Senj, te rada s brojnim generacijama vatrogasaca, Željko Prpić je pomagao i kod osnivanja susjednih DVD-a Sveti Juraj i DVD-a Krasno te njihovim članovima prenosio dio svog vatrogasnog znanja.


– Ima i lijepih stvari, upoznaš puno ljudi, prijatelja u bratskim društvima, a zadesi li te gdje nevolja, tu smo da pomognemo, i mi njima i oni nama – govori Željko Prpić koji nije ni slutio da će ispisati ovolike stranice svog životnog puta u dobrovoljnom vatrogastvu, a vatrogastvom je »zarazio« i svog sina Marijana koji danas ima 20-godišnji vatrogasni staž.


Željko Prpić je u »civilnoj« mirovini, ali ne i u vatrogasnoj jer se i dalje odaziva na gotovo sve aktivnosti vezane za rad DVD-a Senj. I naravno, i dalje je spreman pomoći u gašenju požara.


– Uvijek sam volio pomagati ljudima, više sam volio operativu nego vražju papirologiju. Još bih ja na brdo, ne da mi zakon, ali u vatrogasnu mirovinu još ne namjeravam. Da se ponovno rodim, opet bih istim putem – poručuje Željko Prpić, senjski vatrogasac sa stažom od pola stoljeća.


Ajde lipo ća


Pred dvije godine kada su na Velebitu gasili veliki požar potjerao je novinara koji je tražio izjavu. »Ma kakvu izjavu. Vidiš da sve gori. Adje lipo ća jer ću te mlaznicom pošpricat. Eto, to ti je moja izjava«, rekao je Prpić novinaru.


– Znan ja da i vi novinari radite svoj posao, ali ne može mi ulaziti u vatru i smetati – pojasnio je Prpić tadašnji svoj postupak.