Dolazili su tu neki tajkuni i htjeli kupiti mlinice. Stekao sam dojam da ih vlast podržava i da bi radije mlinice prodali za velike novce, nego razvijali turizam. Mlinice nisu na prodaju, obnovljene su zato da razvijamo dalje, a ne da uništimo što je napravljeno,kaže Jure Majer
Na početku 21. stoljeća rijetke stare mlinice stekle su status velike turističke atrakcije s daškom rafinirane egzotičnosti. Kompleks obnovljenih mlinica na Majerovu vrilu, izvoru Gacke u Sincu, upisao je Otočac i Gacku velikim slovima na turističku kartu destinacija s tradicijskim blagom.
Nekoć je mlinarenje bilo razgranata, tražena i svakako najisplativija gospodarska grana, a mlinari bogati posjednici. Pogonska snaga rijeke Gacke okretala je mlinove, mljela žito u brašno i prehranjivala brojno stanovništvo. Posebno je značajno da su se stoljećima za sušnih vremena vreće i vreće žita slijevale u Gacku dolinu iz drugih krajeva, koji su ostajali bez vode, jer je Gacka svoje mlinove uvijek bogato napajala i nije presušivala.
Prve poznate gacke mlinice spominju se u raznim darovnicama, crkvenim, pa onda i frankopanskim, već od 13. stoljeća. Doslovce na svakom potočiću stajala je bar jedna mlinica, na jačem vodotoku i slapištima redali su se desetci. Na planu grada Otočca iz 18. stoljeća, pohranjenog u Državnom arhivu Hrvatske, duž razvedenog toka rijeke Gacke i brojnih rukavaca samo na užem području grada, od Fortice do Poljica, može se nabrojati 13 označenih mlinica. Na području cijele Gacke doline u prošlom je stoljeću radilo čak 60 mlinica.
Koncentracija najvećeg broja ‘malenica’ bila je na izvorima Gacke u Sincu i Lešću te na skeli u Švici. Na 40-ak švičkih slapova radilo je 20-ak mlinica, 6 pilana i nekoliko stupa. Njihovo gašenje počelo je polako, a onda naprasno završeno kad je 60-ih godina 20. stoljeća Gacka zatvorena u kanal, a švičke sadrene barijere i mlinice na njima ostale na suhom.
Turistička atrakcija
Najveći izvori Gacke, Tonković i Majerovo vrilo te Klanac vrilo, i danas su podjednako izdašni, pa se gotovo izumrlo mlinarenje jedino tamo moglo obnoviti kao nova djelatnost, turistička atrakcija. Na tim je vrelima još do kraja 70-ih godina u 15 mlinica radilo više od 80 mlinova, dok 7 pilana više nije bilo u funkciji. Nakon toga, mlinarenje se polako posve gasi, drvene zgrade počinju propadati i sve je jasnije da nešto treba hitno učiniti.
Na Klanac vrilu, koje se nadovezuje na Tonković vrilo, očuvale su se dvije male mlinice, Laškarinova i Štimčeva, koje je stoga bilo najlakše obnoviti. U Štimčevoj mlinici su i koševi za ispiranje biljaca, pranje tepiha i pokrivača te jedna jedina očuvana stupa za zgušnjavanje sukna, što predstavlja neizostavnu fazu u izradi suknene odjeće i sve popularnijih coklji. U turističkoj promidžbi kraja, inače, slabo i nikako iskorišten detalj. Ambiciozni planovi za obnovu srušenih mlinica na Tonković vrilu još nisu zaživjeli, no i takve devastirane građevine spomenik su jednog vremena koji posjetitelji znatiželjno obilaze.
Veliki posao obnove i rekonstrukcije srušenih mlinica učinjen je pak na Majerovu vrilu, koje je zadnjih 10 godina jedan od brendova hrvatskog kontinentalnog turizma. Majerovo vrilo godišnje obiđe oko 15 tisuća posjetitelja, no ta brojka i dalje raste. Radi se o jedinstvenom kompleksu tradicijskih građevina u čitavoj Hrvatskoj, i po veličini i po ljepoti. Jedino u Sincu obnovljeno je, sredstvima Grada Otočca, Ministarstva kulture i Ministarstva turizma, čak 10 tradicijskih građevina, pet mlinova, pilana na vodeni pogon, pekarija, sjenik, drveni mostići i prilazne staze. To je najveća brojka obnovljenih objekata na jednom mjestu koji predstavljaju cjelinu, naglašava viša savjetnica u Konzervatorskom odjelu Zagreb prof. Ana Mlinar.
Ta je etnologinja provela cijeli projekt zaštite građevinske cjeline mlinica na Gacki u Sincu i za njega dobila 2006. godine nagradu za životno djelo. Također je godinu dana ranije za isti projekt Ministarstvo kulture RH dobilo prestižnu internacionalnu nagradu Srebrnu plaketu ‘Green apple’ u Londonu.
Obnovljene, ali zaključane
Kada su se ambijentalni sklad obnovljenog graditeljskog stila, etno kulture i nedirnute prirode pokazali u punom sjaju prije 6 godina, trebalo je osmisliti kako novonastalu vrijednost iskoristiti za boljitak kraja. Započela je reklamna kampanja, od lokalne do državne razine, i gosti su počeli stizati. No, mještani kao da se nisu snalazili u novim okolnostima. Mlinice su bile obnovljene, ali zaključane. Nije postojala popratna ponuda suvenira, jela, pića.
Prvi se snašao mještanin Jure Majer i otvorio treću mlinicu u nizu. Zakloparalo je staro mlinsko kolo, mirisalo je samljeveno brašno, a gosti su ga htjeli kušati i kupiti. I tako je počelo. Pročulo se za starog mlinara, koji čak i izgledom ispunjava sve predodžbe o mlinarima, a nije mu teško svakome gostu iznova objasniti što se i kako melje te prodati koju kilu pšeničnog, raženog ili kukuruznog brašna. I nije posustao svih ovih godina.
U međuvremenu je TZG Otočca otvorila info-punkt s ponudom suvenira u prvoj mlinici, udruga Gačanka opremila je radionicu vune u kojoj se prezentiraju sve faze izrade vunenih odnosno suknenih predmeta, a udruga Sinčeranka u četvrtoj mlinici nudi domaće gastronomske proizvode. Za razliku od svih njih koji imaju radno vrijeme, neradne dane ili primaju isključivo najavljene grupe, mlinar Majer stalno je na raspolaganju. Malo kad nije u svojoj mlinici, a kad ga i nema, na ulazu je broj telefona. Rodna kuća odmah mu je iznad vrila, pa je nakon poziva za dvije minute već tu. Uvijek nam kaže da je zadovoljan dobrom prodajom brašna i kupcima iz cijele Hrvatske, ali ima i puno toga što ga ljuti. Otkriva nam svoju bojazan za budućnost mlinica.
Prijetnja u obliku tajkuna
– Dolazili su tu neki tajkuni i htjeli kupiti mlinice. Stekao sam dojam da ih vlast podržava i da bi radije mlinice prodali za velike novce, nego razvijali turizam. Mlinice nisu na prodaju, obnovljene su zato da razvijamo dalje, a ne da uništimo što je napravljeno. Po ugovoru Grad Otočac je trebao postaviti i druge mlinove, osposobiti pilanu, a to nije ispoštovano. Bojim se da je to nekome na oko palo, nekome tajkunu, da je to razlog, povjerava nam Majer. Prisjeća se kako je djetinjstvo proveo tu na izvoru Gacke i kako je otišao raditi u Njemačku. Vratio se nakon 30 godina, prije početka Domovinskog rata. Dobro se sjećao mlinarenja, pa se nakon obnove mlinica poduhvatio posla.
– Obnovljene mlinice 10 godina su najprije bile u koncesiji Grada Otočca, ali su ih vlasnici mogli koristiti. Većinski sam vlasnik ove mlinice, u kojoj sam postavio dva mlina i krenuo s prezentacijom meljave za turiste. Za jednu vreću brašna meljava traje po 7 sati. Jedino nisam mogao savladati starinsku tehniku kljepanja, bila je preteška za mene samoga jer kamen koji melje treba izvaditi i okrenuti nakon svakih 5 do 6 meljava zbog zalijepljenog brašna, pa sam smislio svoju novu tehniku, pripovijeda nam Majer i pokazuje kako s lakoćom uz pomoć kliješta okreće mlinski kotač i čisti. Pripovijeda i kako je do prodaje brašna došlo spontano.
– Već od 8 ujutro turisti me počinju zvati, evo sinoć su me zvali u 21 sat da im pokažem kako se melje. Kad sam počeo s time, neki su htjeli samljeveno brašno i kupiti, pa je tako krenula i prodaja. Imam stalne kupce od Slavonije do Dalmacije koji dođu samo po brašno. Dolaze i ljeti i zimi. Neko kupi, a neko samo hoće pogledati. I ja se uvijek odazovem, stalno sam na usluzi, kaže Majer i naglašava da se od prodaje brašna ne može živjeti te da s obitelji preživljava zahvaljujući njemačkoj penziji. Razgovor završava konstatacijom dostojnom prave pučke filozofije.
– Briga narod ko će bit na vlasti, nego kako će nam bit i oćemo li ić naprijed, a ne u rikverc, mudro zaključuje ‘posljednji mohikanac’ na gackim mlinicama.
