Sjećate li se ambicioznog projekta svemirskog centra u Lici? Velebna ideja da je Lika idealna za lansiranje letjelica u orbitu koja je trebala »razviti kraj i ojačati gospodarstvo« izazivala je unatrag par godina opću skepsu i gomilu sarkastičnih pošalica u sumnjičavoj hrvatskoj javnosti čiji je dobar dio cijeloj Lici već odavno prilijepio kolekciju predrasuda tipa »zapušteno«, »slabo naseljeno«, »nerazvijeno« ili jednostavno – vukojebina.

Nisu, uistinu, Ličani na kraju dobili svoju svemirsku luku, ali zato od prije desetak dana imaju novi zvučni adut – ni manje ni više no najduži zipline u Europi. Sajla dugačka 1700 metara po kojoj čovjek klizi brzinom i do 120 kilometara na sat, dok mu u te dvije minute koliko traje vožnja u vidnom polju promiču vrhovi crnogorice, ljepota ličkih pašnjaka, vlak prema Dalmaciji i ako ima sreće, pravi lički medvjed, tek što je službeno puštena u pogon, a već je malo Rudopolje postalo europska medijska senzacija.

Vrzmaju se tako ovih dana po ličkom selu od pedesetak stanovnika novinari svih hrvatskih medija, navratila u Rudopolje čak i ekipa iz Sunday Timesa, a TV prilog o ličkom zip line čudu sherao se u europskoj TV razmjeni više puta nego francuski izbori. U samo tjedan dana od otvorenja, zip line prigodno nazvan Pazi Medo posjetili su već klijenti iz Singapura, Italije, Njemačke, Engleske, Mađarske, Srbije i Slovenije.

»Svemirska« ideja

U nevelikom drvenom zdanju sred livade u blizini Rudopolja, koje istovremeno služi i kao dolazna platforma, ugodni dnevni boravak i recepcija, skladište opreme i lokacija umjetne stijene za penjanje, sve te silne novinare i adrenalina željne turiste prima neobična grupica domaćina sastavljena od nekoliko generacija lokalaca.

Svi su oni u nekom trenutku odlučili povjerovati viziji inženjera Branka Kmezića i sina mu Saše koji su unatrag nekoliko godina zaključili da je pitoreskni prirodni ambijent općine Vrhovine idealan za sportsko-adrenalinski turizam. Branko, koji je svoju karijeru inženjera strojarstva godinama gradio u Sloveniji, ujedno je i pasionirani dugogodišnji paraglider.

Saša je pak odlični sportski penjač koji je studirao turizam. Iz svoje kuće u Rudopolju obojica su prilično jasno »vidjela« da su okolna brdašca dušu dala, primjerice, za razvlačenje zip line sajle. A kad je već razvlače, što onda ne bi bila među najvećima na svijetu?

Lokalno stanovništvo u početku je, priznat će Kmezići, sumnjičavo gledalo na »svemirsku« ideju. Neki su u tome vidjeli pokušaj pranja novca, a drugi tek suludu zamisao: golema sajla usred Like, neš ti atrakcije.

No Branko i Saša ubrzo su oko svoje ideje zip linea i budućeg sportsko-rekreativnog centra pridobili solidan broj lokalnih istomišljenika i tako je nastala udruga »Rudopolje moje« koja danas broji 50 članova. Zip line je zapravo tek dio ambicioznog projekta da se ovaj mali kutak Like, gdje prekrasna priroda i dalje čini jaki kontrast s posljedicama rata, vidljivim kako na fasadama, tako i po odljevu stanovništva, oživi cijelim nizom sportsko-turističkih sadržaja. Općina je, priča nam Saša, objeručke stala iza projekta koji je uskoro dobio i novac iz europskog fonda. Budući sportsko-rekreativni centar »Bijeli vrh« mogao je, unatrag godinu dana, krenuti u realizaciju, a prva je na redu bila famozna »sajla«.

– Nije bilo jednostavno. Sajlu smo najprije razvlačili po zemlji, koristili smo i traktor, a onda i bager da je dignemo, a onda smo je još nekoliko puta natezali i mjerili, testirali s različitim teretima dok nismo došli o optimalnog nagiba i napetosti, prisjeća se Branko. Kako su testiranja odmicala, tako se smanjivala razina sumnjičavosti u susjedstvu. Čak su i najskeptičniji dolazili baciti pogled i dati pokoji savjet: »Ja vam se u to ne razumijem, ali vidim da vam to ništa ne valja…«. Vrhovine su preko noći postale pravo vrelo eksperata za problematiku sajli, kolotura, sila i zakona fizike.

Za polaznu točku zip linea odabran je vrh 900 i nešto metara visokog brda iznad Rudopolja, doslovce tri metra od granice Nacionalnog parka Plitvice.

Između vrhova krošnji

Nadmorska razlika između gornje i donje točke je »samo« par stotina metara, tješi nas Branko dok se, doslovce odjeveni u mini ležaljku, truckamo u autu po šumskoj cesti koja vozi do vrha. Ležeći položaj u kojem se osjećate ili kao superman ili kao šunka – ovisno o raspoloženju, a koji je također skoro pa jedinstven u svijetu zip linea, odabran je prvenstveno zbog manjeg otpora zraka koji ima u odnosu na tradicionalni »sjedeći« položaj, što čini bitnu razliku na toliku duljinu sajle. U ležećem položaju, pojašnjava nam Saša, ujedno je i lakše zakočiti čovjeka koji na dolaznu platformu, ukoliko puše bura, može doletjeti i s 20 do 30 kilometara na sat.

Vjetar, naime, igra važnu ulogu. S burom u leđima i kojom kilom viška postiže se bez problema reklamiranih 120 kilometara na sat u prvom, strmijem dijelu spusta. S jakim jugom pak posljednjih desetak metara do dolazne platforme morat će vas, kao u našem slučaju, dovući užetom. Highlight Pazi Mede svakako je prvih petstotinjak metara tijekom kojih se pilot, kako voditelji »zipa« nazivaju svoje klijente, spušta iznad strme šumovite padine, doslovce jureći između vrhova krošnji. Negdje oko polovice sajle nagib, a s njime i brzina drastično se smanje, što »pilotu« ostavlja vremena da uz ugodnih 60 kilometara na sat razgleda ličke livade, brežuljke i Rudopolje iz ptičje perspektive. Gigantski lički zip line zapravo je posve uravnotežena atrakcija – taman dovoljno uzbudljiv za adrenalinske ovisnike, a opet dovoljno podnošljiv za adrenalinske amatere.

Možda i najočitija prednost ličkog zip line čuda vidljiva već sada entuzijazam je ekipe koja se okupila oko projekta. Tu je primjerice Aleksandar, odnosno Bati iz Otočca kojem smisao za turizam nije stran – kad na prolazu kroz Vrhovine ugledate livadu sa znakom »free camp«, znajte da vam to Bati nudi da stavite šator i besplatno koristite vanjski wc i vodu, a ako želite, možete na odlasku za to ostaviti i neku »kintu«.  Vjerovali ili ne, ali godišnje se tako skupi i do 1000 gostiju, sve redom stranaca, koji uglavnom ostavljaju po desetak eura. Baka Kata, vitalna Ličanka od 91 godine koja živi u obližnjoj kući, nema, tvrdi njezin unuk, problema s ovom turističkom ponudom na njenoj livadi. I tako je zauzeta pomnim praćenjem Formule 1. Zbog SRC-a »Bijeli vrh« u Liku se iz Irske primjerice vratila i Sašina prijateljica i aktualna suradnica Katarina, koja u projektu vidi mogućnost da pokaže svoje turističko-menadžerske vještine. Njezina sestra Lucija, Sašina djevojka, u Otočcu je pak kao liječnica bez problema našla posao. No možda i najbolji primjer kako jedna dobra ideja može u Liku vratiti mlade je Budimir, student građevine iz Beograda koji je bio još u majčinom trbuhu kad je njegova obitelj tijekom rata morala napustiti Rudopolje. Kad se njegova baka vratila natrag, u Liku je počeo navraćati i Budimir.– Tu sam prvi put vidio kravu, naučio cijepati drva, kositi, sve školske raspuste sam provodio u Rudopolju. Tu se osjećam odlično i rado bih došao ovdje živjeti, priča nam Budimir koji se sam, uporno, nekoliko puta nudio Saši da postane dio ekipe. Htio bi, kaže, pomoći da se nešto dogodi ovom kraju.

Baš kao što je, uostalom, i cijela priča oko rudopoljskog sportsko-rekreativnog centra dovoljno ambiciozna, nesvakidašnja i svemirska da trgne uspavani lički kraj, a opet dovoljno prizemljena da se u potpunosti realizira. Pored zip linea tu je već i 130 kilometara označenih biciklističkih staza, umjetna stijena za penjanje i veliki teren za disc golf – kombinaciju freesbija i golfa koja u Hrvatskoj možda još uvijek nije hit, ali je zato baš zbog nje u Rudopolje prošlog tjedna potegla grupa Finaca.

Članovi udruge još dobro pak pamte kad su prošle godine na istoj toj livadi ugostili poveću međunarodnu ekipu neobičnih »rally partijanera« koji su baš ovu lokaciju odabrali za jednu točku svoje službene party turneje: München, Venecija, Budimpešta i – Rudopolje.

Ogroman potencijal

Godišnje 700 tisuća ljudi prođe po ovoj cesti, na potezu između Otočca i Korenice, pokazuje nam Saša na par sto metara udaljenu ličku magistralu.

– Potencijal je ogroman, područje nudi razne mogućnosti, no ponuda je praktički nikakva. Plitvička jezera koja su ovdje generator turizma postaju pretrpana, pravila UNESCO-a ograničavaju istovremeni broj posjetitelja, a dodatnih sadržaja u okolici na kojima bi se ljudi zabavili i proveli tu nekoliko dana dosad gotovo da i nije bilo, reći će Saša koji se nada da bi se u turističku priču sa sportsko-rekreativnim centrom mogla povezati i ugostiteljska ponuda lokalnih namirnica i proizvoda. Nekada je, naime, tvrdi Branko, cijeli kraj svoje poljoprivredne kapacitete ravnao prema potrebama najpopularnijeg hrvatskog Nacionalnog parka, a danas se u lokalima Plitvičkih jezera, kako prenose mediji, prodaje janjetina s Novog Zelanda.

Uskoro će, najavljuje nam Branko, udruga »Rudopolje moje« početi uređivati i sklonište za bicikliste i male konake – drvena utočišta strateški raspoređena po biciklističkim stazama, a kroz koju godinu u planu su i druge atrakcije projekta SRC-a vrijednog 3 milijuna eura – adrenalinski park i još dva zip linea. I to ne bilo kakva. Ako je Pazi Medo trenutno najduži u Europi, drugi po redu rudopoljski zip line bit će – najduži na svijetu. Kmezići, naime, planiraju razvući sajlu u duljini od čak 2900 metara.

– Tu će definitivno najveći izazov biti razvlačenje. Moramo premostiti i dvije ceste, državnu i županijsku i pretpostavljamo da ćemo morati angažirati helikoptersku pomoć, pokazuje nam Branko prema poprilično udaljenom brdu, lokaciji buduće polazne platforme.

– A za sve tehničke nedoumice, pitat ćemo lokalno stanovništvo, domeće uz smiješak Saša.