Mi Europljani bili smo glavne zvijezde jer smo bijele puti, a kako sam bio među najvišima u gradu, svi su se htjeli slikati sa mnom
Nikada nisam planirao učenje kineskoga jezika. Za mene je to bio dalekoistočni jezik kod kojega »oni pišu onim crticama i šaricama«. Jednoga dana, kada sam sjedio na balkonu s nogom u gipsu koju sam slomio na sezonskom poslu, vidio sam oglas na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu (FMTU) u Iki na kojemu sam i diplomirao, da se otvara tečaj kineskoga jezika.
Prijavio sam se. Idem nešto novo probati. Nisam neki materijal za azijske jezike, ali volim učenje novih jezika. Krenulo je polako – učenje, diplomski, kolokviji, završni, seminari, dok jednoga dana profesorica Haiyan Liu nije došla s informacijom da se nudi jedna stipendija za Kinu za učenje jezika. Nisam razmišljao. Dignuo sam ruku. To je bila vrlo ishitrena odluka. Ludi potez, ali najbolji koji mi se dogodio u životu.
Priča nam tako Marko Horvat (25), rodom iz Đakova gdje je završio klasičnu gimnaziju i poslije upisao Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji, po povratku iz Kine gdje je godinu dana proveo na Fujian Normal University, kao stipendist Veleposlanstva NR Kine.
– Na početku diplomskoga studija upisao sam kineski jezik kojega mi je predavala profesorica iz Fuzhoa Haiyan Liu. Predavanja su počela u listopadu i trajala su do veljače, poslije čega sam upisao i drugi stupanj. Kada sam se na upit profesorice prijavio za stipendiju za cjelogodišnji boravak i školovanje u NR Kini, odluka je bila ishitrena i nepromišljena i mislio sam da sam napravio pogrešku kada sam shvatio da idem na kraj drugoga kontinenta. Nisam međutim niti jednom požalio i zapravo mi je jako drago da nisam razmišljao, jer se vjerojatno tada ne bih usudio prihvatiti ponudu. Na dva sam stupnja na fakultetu u Iki učio osnove kineskoga jezika koje su mi pomogle da se malo brže prilagodim na život u Kini. Jedini problem kod moje odluke bio je kako reći roditeljima da me neće biti godinu dana jer idem studirati u Kinu. Mama je plakala, ali su oboje to prihvatili nakon nekog vremena. U Kinu sam doputovao avionom, i to trima. Išao sam rano ujutro do Budimpešte gdje sam sjeo na Finnairov avion do Helsinkija i ondje sam presjeo na avion za Šangaj. U Šangaju sam morao presjesti na unutarnji let za Fuzhou. Letovi su sve zajedno trajali nekih 18 sati i bilo je to ugodno putovanje, osim što sam poslije imao jet lag. Bili smo smješteni u studentskome domu za strane studente gdje nas je bilo iz svih krajeva svijeta i to mi je bilo pokriveno stipendijom kao i sama predavanja. Imao sam mjesečni džeparac od 3.000 juana (približno 3.000 kuna) koji mi je bio za hranu i putovanja. Bilo je sasvim dovoljno da se pokriju troškovi života, jedino je putovanja bilo malo teže bilo izvesti s tih 3.000 juana.
Atrakcija u gradu
Kakav je bio prvi dan u Kini? Jeste li bili pomalo u šoku?
– Prvi dan mi je bilo užasno vruće. Zrak je bio težak i relativno zagađen. Mislio sam da ću se onesvijestiti od nedostatka kisika. Grad je bio jako prljav i pun ljudi, a soba je bila još gora. Higijena nije bila na zavidnoj razini, no očistio sam sobu i poslije je sve teklo vrlo glatko. Na malo prljaviji grad se čovjek navikne odmah sljedeći dan, no promet je malo teže bilo shvatiti. Nakon tri dana imao sam osjećaj da u Kini živim već mjesec dana jer sam se naviknuo na gotovo sve. Osim jezika.
Svaki je početak težak… No, sporazumijevanje na kineskom, pa onda još i pismo bez ikakvog prijevoda na engleski…
– Kineski je jezik jedan od najtežih na svijetu, a pismo je još teže. Bilo je vrlo teško sporazumjeti se s ljudima jer su pričali jako brzo i dijalektom. No, kako smo imali 20 sati tjedno kineskoga i kako moraš ići u trgovinu/bolnicu/restoran/banku, mora se naučiti kako komunicirati. Početak je uvijek težak, no nakon mjesec dana sve ide lakše. Kineski su običaji drugačiji od naših. Primjerice, domaćin uvijek poslužuje vruću vodu jer je posluživanje hladne vode bezobrazno; u restoranu vlada galama i buka i svi jedu zajedno, odnosno svatko ima svoju zdjelicu riže i štapiće gdje sa sredine stola uzima što mu se sviđa. Nije to kao kod nas da svatko ima svoju hranu i to se jede. Ondje se naruči puno hrane i svi sve jedu. U njihovoj kulturi je zastupljena kultura obraza. Bitno je što netko drugi misli jer ako netko loše misli o nekome gubi se obraz i to je u toj kulturi jako loše…
Kako vam je kao strancu, Europljaninu bilo studirati na Fujian Normal University?
– Na fakultetu sam imao predavanja od ponedjeljka do petka od 8.45 do 12 poslije čega smo išli na ručak jer je ondje kolektivan ručak u podne. Imao sam satove gramatike, pisanja, čitanja, slušanja, razgovora i izreka. Iz Europe nas nije bilo mnogo, troje Hrvata, dvije Britanke, dvije Talijanke i dvije Poljakinje, dok ih je iz drugih dijelova svijeta bilo puno više, kao što su Filipini, Južna Koreja, Japan i Indonezija. Mi smo Europljani bili glavne zvijezde jer smo bijele puti, a s obzirom na to da sam visok, i jedna od najviših osoba u gradu, svi su se htjeli slikati sa mnom bez obzira kako sam bio obučen i kakva mi je kosa bila taj dan. Slikanje je nekada trajalo i po pola sata ako sam bio u nekim malo napučenijim dijelovima grada. Svi su se čudili mojoj visini i bijeloj koži, a pitanja su bila odakle sam (često sam mijenjao države jer ne znaju za Hrvatsku), gdje studiram i jesam li slobodan. Uz učenje na fakultetu, polagao sam i međunarodne ispite za poznavanje kineskog jezika te sam položio HSK 4 (B2 razina) koji je zahtijevao poznavanje 1.200 znakova.
Topla papaja s punoglavcima
Prebacimo se sada malo na gastronomiju…
– Bio sam prije Kine u kineskim restoranima u Hrvatskoj i Austriji. Jako mi je bilo fino i znao sam da će mi kineska hrana odgovarati. Tako je i bilo. Oni valjušci s mesom i povrćem su tako fini i jeftini da ti nikad ne bi dosadili. Gong bao piletina je odlična kao i svinjetina u umaku od ribe. Sve treba probati. Nikad se ne zna što je dobro dok se ne proba. Ono što izgleda loše vjerojatno nije tako loše. Ne volim patlidžan nimalo. U Kini sam ga jeo svaki dan. Izgleda užasno na tanjuru. Na jeziku je druga priča. Naručivanje hrane u kineskim restoranima izgleda kao lutrija. Sve je na znakovima i čak i ako znaš znakove nikad nisi točno siguran što je to i na koji je način pripremljeno. Neke stvari naučiš na teži način… Ali, sve je to za ljude. Išli smo tako s profesoricom Liu na večeru. Ona je nama naručivala hranu. Nema problema. Sve ćemo mi to probati. Škampi i školjke bili su ukusni, zatim nekakva piletina i svinjetina – sve je to bilo kao klasika. Dok nije došla juha od meduza s meduzama. Nisam znao što mi je draže, probati ili ustati se od stola. Ali sam uspio uzeti tu meduzu (koja bježi od štapića kao vrag od tamijana) i staviti ju u usta. Malo želeasto, malo ljigavo, ali je bilo ukusno. Nema kostiju, nema kože, samo meduzica. Fino. Začudio sam se. Ista stvar je bila i juha od morskog krastavca. Čak je bilo i ukusnije od meduze. Tapioka s mlijekom je otkriće. Sve sam pojeo. Navalio sam na to kao da mi je zadnji obrok. Slatko, interesantno i osvježavajuće. No, onda je došla papaja s nekim prozirnim želeom s nekim stvarčicama unutra. Delikatesa. Čim je nešto delikatesa već znam da će nešto biti neugodno. Ovo se ne može riječima opisati. Topla papaja s punoglavcima. Jako skupo. Smrdi. Ni da mi netko plati. Probao sam čisto iz pristojnosti. Bolje da nisam. Rekla je profesorica da je to jako skupo i da sve moramo pojesti. Znoj me oblio. Moj je cimer bio doma tako da on nije išao s nama. Samo sam lijepo zamolio profesoricu, s obzirom na to da on nije s nama, da mu spakiramo papaju, da nije u redu od nas da on to ne proba…
Čuli smo da ste se s vremenom odvažili, te da ste probali čak i škorpione?
– U Pekingu sam se odvažio jesti škorpione. Još su živi na štapiću dok ih ne bace u ulje. Imaju okus kao čips. Mogao bih cijelu zdjelu toga pojesti. Oni veliki crni škorpioni su malo drugačija priča. Njih se mora čistiti. Isto su fini, ali te prođe volja dok ih očistiš. Izgleda strašno, ali je slikanje bilo bitnije od hrane. Bilo je i skakavaca, morskih konjića, zmija, stonoga, zvjezdača i žohara, ali sam se zaustavio na škorpionima. Riža je bila prisutna svaki dan. Dva puta dnevno. Samo riža. Nema kruha. Naviknuo sam se brzo, ali sam se brzo i zasitio. Sad ne jedem rižu. Ispunio sam kvotu za ovu godinu.
Opišite nam malo prvi semestar i vaše doživljaje Kine?
– Obožavam Kinu. Sve mi je nadohvat ruke. Kupio sam kineski broj telefona i napravio bankovnu karticu. Dobijem 3.000 juana mjesečno od stipendije kineske vlade što je malo više od 3.000 kuna. Juan je slično kuni pa je bilo lako računati u trgovinama. Predavanja su bila zanimljiva. Imali smo profesoricu Li iz gramatike. Najbolja profesorica na fakultetu. Ali imali smo i puno zadaće. Ni u osnovnoj školi nisam imao toliko zadaće koliko u Kini. Jako vole domaće zadaće. Ja nisam neki obožavatelj. Imali smo i šest sati slušanja i razgovora kod profesora Chen. Odlična interakcija. Nema šutnje. Svi pričaju. Koliko god se pokušao sakriti ispod stola, pričat ćeš. Treći kolegij nam je bio pisanje i čitanje kod profesora Yang. Svaki znak kojega smo učili morali smo znati od čega se sastoji i kojim se redom pišu potezi. Nemoguća misija. Svaki sat novih petnaestak riječi. Svaka riječ jedan, dva ili tri znaka. Zadaća nam je bila svaki znak napisati deset puta i tri puta potez za potezom. Sveukupno pet do šest sati pisanja poslije predavanja. Ruka me je boljela poslije zadaće. Prvih mjesec dana stvarno je bilo komplicirano koristiti jezik koji ti nije blizak i koji nema veze s ijednim kojeg znaš. Svakodnevni odlazak u trgovinu i razgovor s ljudima te veliki obujam sati kineskoga jezika natjera te da se samo jedan dan probudiš i kreneš pričati kineski. Tako je i bilo.
U Kini sam posjetio Peking gdje sam se popeo na Kineski zid, išao u Zabranjeni grad, Ljetnu palaču, Rajski hram, zoološki vrt i akvarij te ušao u mauzolej Mao Ze Donga. U Šangaju sam išao u njihov čuveni vrt te sam se popeo na Pearl Tower, simbol grada. U Shenzhenu sam išao u Splendid Park of China gdje sam se upoznao s kulturom nacionalnih manjina Kine i ondje sam posjetio replike svih kineskih znamenitosti u umanjenom obliku. U Hong Kongu sam posjetio čuveni market s tehnologijom i Viktorijinu luku te sam razgledavao grad i pojeo čuveni Dim Sum.
Kakav je bio drugi semestar?
– Drugi je semestar bio rascjepkan na pet kolegija. Prvi je bio gramatika. Drugi je kolegij bio pisanje i čitanje. E, to se zove čitanje… Čitaš, čitaš, a ne znaš što čitaš. Treći je kolegij bio razgovor. Zakon. Odličan kolegij, profesorica još bolja. Nisam usta zatvarao. Na kineskom. Toliko smo ostvarivali konverzaciju s njom da je dva sata proletjelo bez problema. Imao sam i prezentacije. Na kineskom. O Hrvatskoj. Točnije, o slavonskim svatovima. Prevesti bećarac na kineski pružilo mi je zadovoljstvo. Jedan od kolegija bile su izreke u kineskom jeziku i priče kako su te izreke nastale. Na starijem kineskom jeziku. Svako predavanje nova priča i devet novih izreka. Najteži je kolegij definitivno bilo slušanje. U početku je stvarno bilo teško. Jako teško. No, kako je kineski jezik pravi test za inteligenciju, sve se na kraju pohvata i više ništa nije problem.
Nema čega nema
O učenju ste puno rekli, no što reći o Kini i svakodnevnim iskustvima?
– Kada me netko pita da opišem Kinu jednom riječju, uvijek će ta riječ biti drugačije. I ta riječ najbolje to sve opisuje. Kineski su gradovi takvi da posvuda imaju zgrade koje u prizemlju nemaju stanove već imaju nešto slično garažama. U tim su garažama radionice, trgovine i ostalo. Cijele ulice su popunjene time. Hodaš i s obje strane ceste imaš trgovinu, radionicu za punjenje električnih motora, cvjećarnicu, fotokopirnicu, restoran, pa opet restoran, još jednu trgovinu, prodaju mobitela, opet trgovinu, prodaju naočala, pekaru, restoran, restoran, željezaru, prodaju lustera, trgovinu… I tako dalje… Nema čega nema. I sve je blizu. To mi u Hrvatskoj nedostaje. Stanovnika je u Fuzhou (klasificiranom kao manji kineski grad) oko sedam milijuna. S okolicom jedanaest milijuna. U gradu veličine Rijeke. Gužva. Zakrčenje u prometu. Trubljenje po cesti. Posvuda. Takvo nešto je i očekivano. To je naravno šok u početku, ali se čovjek na sve navikne. Ništa strašno.
Bijela koža znak je aristokracije u Kini. Postoje i izbjeljivači za kožu u šamponima da budu bjelji. Ja sam samo čekao kada ću biti proziran. Bjelji nisam mogao biti. Idem kupiti neki sok u trgovinu jer sam žedan. Udaljeno je sto metara od ulaza u dom. Pedeset i sedam ljudi će me pogledati i reći da sam zgodan, trideset i dvoje će uperiti prstom u mene i imati razjapljena usta, a petnaest će stati i slikati se sa mnom. Imao sam osjećaj da sam kao Johnny Depp koji se odlučio malo prošetati po najprometnijim ulicama gdje se okupljaju obožavatelji filmova Tima Burtona. Bio sam zvijezda ondje. Teško je biti zvijezda. Nije mi se svaki dan dalo biti zvijezda. Stvarno nije. Ali nemaš baš izbora. U Hrvatskoj nemam takvih muka.
Što reći o zapadnjačkim aplikacijama koje se u Kini ne koriste?
– U Kini nema Facebooka, Skypea, Instagrama i ostalih zapadnjačkih aplikacija. Samo kineske aplikacije. Wechat. Odlična aplikacija. Instagram, Facebook, PayPal i Skype u jednoj aplikaciji. Odlično. Originalno. Sve što ti treba. Gdje god idem plaćam mobitelom. I na ulici i u trgovini. Od Walmarta do one bakice koja prodaje đumbir i mango. Svugdje i bez problema. Gotovina za mene nije postojala. Novčanice sam dotaknuo samo jedan dan u mjesecu i to onaj kad idem u ured po stipendiju da ju odnesem do bankomata i uplatim na račun.
Gdje sada radite nakon povratka u Hrvatsku?
– Trenutačno radim u Kampu Njivice na recepciji do početka listopada, a za poslije nemam planova jer sam poslao molbe za posao, no nitko još nije prepoznao moj talent za kineski jezik i poslovanje s Kinom, ali znam da će se to promijeniti. Ne nužno u Hrvatskoj…
