Foto Sergej Drechsler
Kružno putovanje svijetom na kruzeru »Deutchland« koštalo je 204 tisuće njemačkih maraka bez izleta i ostalih troškova. Po paru u konačnici, s ostalim troškovima, takvo je putovanje stajalo oko pola milijuna maraka za cijelu rutu. Gostima se, primjerice, svakodnevno na izbor nudilo 11 sljedova jela, samo za ručak se kuhalo 33 različita jela s obzirom da se za svaki sljed moglo birati između tri ponuđene varijante
Ljubav prema ugostiteljstvu Nevena Vorkapića odvela je na put oko svijeta. Doslovno. Od Sjevernog do Južnog pola, od Galapagosa do Fijija. Svijet je kaže, oplovio – triput. No krenimo redom. Vlasnik restorana Evergreen, rođen je u Ogulinu, i kako kaže, kuća je uvijek bila puna gostiju. A on je još kao mali guštao u tome da ih može posluživati, slagati čaše u kredenci i slično. Reći će, »to je više igra za djevojčice, ali kako ih u obitelji nije bilo, a meni je to bilo jako zabavno i jedinog me od nas trojice braće zanimalo, to sam ja radio«.
– A kada je stiglo na red srednjoškolsko školovanje, nije bilo druge, nego krenuti u Ugostiteljsku školu na Plitvička jezera. Međutim, za upisati ovu školu trebalo je biti odličan đak, a ja s kemijom nisam bio baš na »ti« što mi je kvarilo prosjek. No ipak smo predali molbu i čekali. Od 300 prijavljenih trebali su izabrati za upis 60 učenika što kuharskog, što konobarskog, što slastičarskog usmjerenja. Za prijem smo, uz ostalo, morali pred komisijom sastavljenom od direktora, šefova sale, kuhinje i ostalih, prošetati kako bi ustvari »snimili« naše držanje i izgled. Sjećam se kad sam došao i ja na red. Bio sam sitan, tamnokos, u odijelu koje su mi roditelji kupili. K’o maneken, ha, ha… Nakon te svojevrsne audicije, izašli smo na pauzu, kad je do mene stigao jedan član komisije i kazao »e mali, mali, da si bolje učio«. No, nakon tjedan dana ipak sam dobio obavijest da sam primljen, ispričao je o svojim počecima bavljenja ugostiteljstvom naš sugovornik te pojasnio kako je na Plitvičkim jezerima za učenike bila organizirana praktična nastava, dok je teorijski dio, dakle, sama škola bila u Opatiji.
Majčin ponos
U opatijskoj Ugostiteljskoj školi ubrzo je postao najbolji učenik, već u drugom razredu srednje škole je bio oslobođen dijela praktične nastave, a već kao učenik trećeg razreda bio je izabran u tim od osam ljudi koji su jednom prilikom posluživali Tita na Plitvičkim jezerima. Rado se prisjetio i nagrade s Plitvičkih jezera povodom 25. obljetnice osnivanja Nacionalnog parka, i to za najboljeg učenika radnika, čime se njegova majka posebno dičila.
– Već u školi sam si dao malo više truda jer sam toliko volio tu struku, da ne može čovjek vjerovat’. A i dan danas, nakon pedeset godina, koliko se njome bavim, i dalje je tako, dodao je ovaj turistički djelatnik. Nakon srednje škole, upisao je i završio studij na Hotelijerskom fakultetu u Opatiji. Uz studiranje je stalno radio u struci te tako usavršavao svoje znanje.
Privatni album
Pri kraju studija počeo je raditi kod legendarnog Branka Bevande gdje je radio desetak godina. Reći će, kod Bevande je proveo »te zlatne osamdesete«. Pri kraju osamdesetih počela se osjećati kriza, počeo je graditi kuću u Pobrima, te odlučio otići u inozemstvo. Točnije u Njemačku i to na nekoliko godina, međutim, to nije bilo trajno rješenje.
– Po povratku me golicalo otići na neki brod i taman mi je netko spomenuo kako u Salzburgu imaju prijave pa ako sam zainteresiran da odem gore. Tako je nas četrdesetak iz Rijeke krenulo autobusom u Salzburg na testiranje za ukrcaj na jedan američki kruzer. I nas osam su primili te rekli da budemo spremni kad nas pozovu, te pripremimo dvije i pol tisuće dolara za odlazak, rekao je Vorkapić. Polazak je trebao biti za 14 dana, međutim, ni nakon tri mjeseca poziv nije stizao pa se ukrcao na njemački riječni kruzer. Sezona počinje u ožujku, završava u studenom, te se kroz tih sedam mjeseci plovi po čitavoj Europi. I tako je doista i bilo. Vorkapić je kao konobar na riječnom kruzeru kanalima i rijekama prolazio kroz više od deset zemalja. Ukrcaj je bio u Amsterdamu, a plovilo se kroz Nizozemsku, Njemačku, Belgiju, Luksemburg, Švicarsku, Mađarsku, Slovačku, Srbiju, Bugarsku, sve do grada Varne na Crnom moru. Nakon odrađene sezone se vratio, da bi ga za nekoliko dana zvali da se javi u Miami na ukrcaj na američki kruzer, za koji se najprije i prijavio.
Privatni album
Nehumani uvjeti
No, pokazalo se da uvjeti nisu bili ni izbliza onome što bi trebali biti. Zarada je bila jako mala, radilo se dnevno od 18 do 20 sati, ljudi nisu odlazili na pola sata pauze kroz dan.
Jedna od lijepih Vorkapićevih uspomena je i ona o Svjetskom nogometnom prvenstvu 1998. kada je Hrvatska bila treća. Naime, prvenstvo je pratio na brodu te ga je zadesilo da ondje prati i utakmicu koju je Hrvatska igrala protiv Njemačke. Iako su posada i gosti bili praktički svi Nijemci, a Hrvatska je, poznato je pobijedila Njemačku, nije bilo niti jedne ružne riječi.
– Ma kakvi, svi su mi čestitali i htjeli platiti piće u baru, ha, ha, isktaknuo je naš sugovornik.
– Vjerujte mi, u ta četiri mjeseca sam jedva uspio zaraditi tih dvije i pol tisuće dolara koje sam uzeo od kuće za put. Ova četiri mjeseca bih najradije zaboravio, ukazao je naš sugovornik prisjećajući se nehumanih uvjeta rada na američkom kruzeru. Jasno, na ovaj se brod više nije vraćao, već je slučaj htio da se po povratku ponovno ukrca na njemački riječni kruzer gdje je njegov rad prepoznat te ga je ured preporučio za mjesto konobara na luksuznom njemačkom morskom kruzeru Berlin kompanije Peter Deimann, nekad najjače njemačke kruzing kompanije. Bila je to sasvim nova dimenzija putovanja, namijenjena imućnim gostima, na kojoj se tražila doista vrhunska usluga i vrhunski personal. Na Berlinu se Vorkapić vrlo brzo dokazao te je već nakon tri mjeseca promoviran u šefa sale. Ovdje je tako radio tri godine, a tvrtka je u međuvremenu gradila novi, još luksuzniji brod Deutschland. Iako su na novom brodu zapošljavali personal samo s njemačkog govornog područja, Vorkapić je bio jedan od onih koji je činio tim od 250 ljudi koji su radili na ovom luksuznom kruzeru. Deutschland je, naime, svojevremeno proglašn i najluksuznijim i najskupljim putničkim brodom na svijetu. Kružna putovanja koštala su basnoslovno. Za dvije osobe putovanja u daleke destinacije su koštala po 50 tisuća njemačkih maraka, i to bez dnevih izleta i dodatnih troškova. Najjeftinija putovanja, na bliže destinacije, koštala su, pak, minimalno 15 tisuća maraka. Kapacitet broda je bio 520 putnika, međutim, nikad se nije ukrcavalo toliko ljudi upravo kako bi gosti imali maksimalan mogući komoditet. Tako je u pravilu 250 djelatnika, brinulo za maksimalno 420 ljudi. A koliko su njemački vlasnici bili zainteresirani da na novom kruzeru dobiju najbolji mogući personal za svoje goste, pokazuje i detalj prilikom »regrutiranja«. Naime, nakon što se Vorkapić iskrcao s prijašnjeg kruzera Berlina, te stigao kući, već istog dana zazvonio je telefon iz ureda te su ga tražili da krene na ukrcaj na novi brod Deutschland. Kako je tek bio stigao kući tražio je nekoliko dana slobodno, no kako su inzistirali, već istog je tjedna krenuo natrag. Zanimljivo je kako kompanija nije štedjela novca da mu osigura taksi od Opatije do Zagreba gdje ga je već čekala aviokarta do Helsinkija, gdje je brod čekao, ali i suite od 250 metara kvadratnih na zadnjem katu jednog od najluksuznijih hotela u svijetu Maritim s pogledom na cijeli Helsinki.
Privatni album
Zahtjevan servis
I tako je krenula priča o radu na jednom od najluksuznijih kruzera na svijetu gdje je ostao sedam godina tijekom kojih je ovim brodom prošao doista cijeli svijet. Od zadnje točke prometnosti morem na Sjevernom polu gdje su se iskrcavali s broda kako bi skupili led s ledenjaka za koktele u barovima na brodu, do Južnog pola gdje su s gostima hranili pingvine, preko Galapagosa do Fijija. Kružno putovanje svijetom na ovom je brodu koštalo 204 tisuće njemačkih maraka bez izleta i ostalih troškova. Po paru u konačnici, s ostalim troškovima, takvo je putovanje stajalo oko pola milijuna maraka za cijelu rutu. Gostima se, primjerice, svakodnevno na izbor nudilo 11 sljedova jela, dakle, samo za ručak se kuhalo 33 različita jela obzirom da se za svaki sljed moglo birati između tri ponuđene varijante. A meni se tiskao svaki dan novi. Svečana večera sastojala se od devet sljedova. Na menijima su tako bili suhi juneći but s mahunama i poširanom breskvom, morski plodovi u želeu na dimljenom lososu ili koktel od dinje s pjenušcem za početak. Potom juhe poput one od jastoga s papajom i čipsom od jastoga, pa raznorazna riba, marinirani ražnjići od škampa s narom u umaku od maslaca, zečji hrbat, govedina stroganoff… Posebni meniji spremani su za vegetarijance i goste na posebnoj prehrani, a oni koji nisu znali što bi, mogli su na kraju menija vidjeti izbor jela iz dnevne ponude koje preporuča šef kuhinje.
Privatni album
– Servis je bio izrazito zahtjevan, nije bilo jednostavno, ali je bilo interesantno, stjecala su se nova poznanstva tako da sam upoznao toliko ljudi iz njemačkog javnog života. Bilo je tu industrijalaca, glumaca, sportaša i mnogih drugih poznatih lica. I gosti su se vraćali. Znali bi proći jedan dio rute, pa drugi put ploviti na drugom dijelu. Mnogi su se vraćali i zbog posluge, tražili su da ih poslužujem ja ili netko od kolega. Inače, ja sam bio stariji u odnosu na moje kolege s kojima sam radio. I imao sam jedan moto koji sam, s ponosom mogu reći, uspio ispuniti, a to je da u svakoj zemlju u koju dođemo, a prošli smo ih više od 150, probam barem jedno nacionalno jelo. Uostalom to mi je i struka tako da sam stvarno na taj način imao priliku proširiti svoje znanje o gastronomiji. A ljutio sam se na svoje mlađe kolege koji bi došli na drugi kraj svijeta i trčali u prvu pizzeriju, ha, ha, prisjetio se ovaj svjetski putnik.
Album uspomena
Na pitanje koja je kuhinja bila najbolja, odgovorio je – azijatska, točnije kineska i japanska.
Zanimljiv detalj iz tih dana plovidbe jest i to da je na brodu snimana sapunica »Traumschiff«. Filmska ekipa boravila je na brodu po tri, četiri mjeseca pa su se tako na snimanjima izredali brojni poznati njemački glumci i glumice.
– Seriju su snimali nekoliko godina. Mi smo vam puno puta kao osoblje sudjelovali kao statisti tako da sam i ja bio prikazan više puta na TV-u. Plesali smo, ručali, izležavali se na ležaljkama na dekovima, posluživali naravno, ispijali koktele, a išli smo kao pratnja i na snimanja izvan broda. Svake godine se radnja odvijala u drugoj destinaciji, gdje bi se počela odvijati druga priča, a obično su to bile ljubavne zavrzlame, prisjetio se Vorkapić.
– Oni su što se toga tiče, definitivno broj jedan. Naravno govorimo o hrani koja je primjerena za naš europski ukus. Naravno da su tu bile i indijska, vijetnamska kuhinja, porom Nepal, Šri Lanka… Isto tako južnoamerička kuhinja je dobra, Argentina i Čile imaju jako dobru hranu. Čile bih svakako istaknuo. A s druge strane, Havaji, Tahiti, Bora Bora, to je sve amerikanizirano, otkrio je Vorkapić listajući tek jedan od desetak albuma prepunih uspomena s ovih putovanja.
Sjećanja i dogodovštine ispunili bi jednu cijelu knjigu, no morali smo pitati koje su zemlje, ljudi ili događaji ostali upečatljivo zapisani u njegovim sjećanjima.
– Pa promatrao sam polarne medvjede na Sjevernom polu, pingvine na Južnom… Svakako je jedinstven doživljaj bio kada smo plovili do najjužnije točke na svijetu do koje se može brodom. Dakle, argentinski grad Ushuaia je najjužniji grad na svijetu. Mi smo se, pak spuštali brodom južnije od Ushuaije još stotinjak i više milja do otočja koje je s morske strane nepristupačno 300 dana u godini. Imali smo sreće te nas je ondje, začudo, dočekao predivan sunčan dan, bonaca, more k’o staklo. I kapetan je odlučio krenuti k tom otočju i napraviti krug oko njega. I uspjeli smo, a kapetan je na razglas pojasnio da je vrlo vjerojatno kako to više neće imati prilike ponoviti. Tog je dana odlučio još jednom proći oko tih otočića, ali kad smo bili na pola obilaska, naoblačilo se te se doslovno u roku od pet minuta diglo nevrijeme i valovi od deset do 12 metara! Brzo smo shvatili zašto je otočje na glasu kao nepristupačno. A bio sam, naprimjer, u Punta Arenasu kamo su došli naši iseljenici i gdje je na groblju još uvijek 80 posto hrvatskih prezimena. Robu koju smo ondje nabavljali za brod, kompletno su nam dobavljali potomci naših iseljenika. I dalje ondje puno toga podsjeća na Hrvatsku. Inače, to je nekad bio najjužniji grad na svijetu, no sada je to Ushuaia, ispričao je Vorkapić.
Crna kao kava
Privatni album
Pokazuje na fotografijama i nešto sasvim drugačije.
Iako iz desetak godina koje je proveo na kruzerima Berlin, a potom i Deutschland, ima samo lijepe uspomene, sa sjetom se opatijski ugostitelj prisjetio i jedne velike tragedije koja je obilježila njegov rad na ovim brodovima. Naime, sprijateljio se s bračnim parom Schranner iz Münchena koji je na brod dolazio barem deset puta, a gospodin je bio i jedan od najvećih kolekcionara oldtimera u Njemačkoj.
– Jako smo se sprijateljili tako da su mi nekoliko puta obećali kako ću upoznati njihove unuke. Jednom su konačno javili kako su rezervirali putovanje te kako stižu na ukrcaj u New York, počeo je priču Vorkapić.
S njima su trebali stići kći, zet i unuci koje su željeli da Vorkapić upozna. Međutim, gosti su trebali stići Concordeom iz Pariza. I to onim koji se srušio pri polijetanju. Dogodila je nevjerojatna tragedija te je poginulo, uz ostale, sto gostiju koji su krenuli upravo na ovaj kruzer. Među njima je bila i obitelj iz Münchena.
– Tad sam plakao, a i sad bih kad se sjetim toga, dodao je naš sugovornik.
Naime, brodom se ulazilo i u Amazonu, sve do mjesta gdje u ovu najveću svjetsku rijeku utječe rijeka Rio Negro. Ondje se s broda uz obalu vide kolibe malih amazonskih plemena, ali i pilane iz kojih, uz ostalo, dolazi jedan od najkvalitetnijih mahagonija. Za Rio Negro će reći kako je doista crna rijeka, kao crna kava, dok je Amazona boje bijele kave tako da je mjesto gdje se dvije rijeke spajaju doista »crno-bijelo«. Dojam ostavljaju i nebrojene životinje, od zmija do najrazličitijjih papiga, pa do zvukova majmuna koji kriče u daljini.
A kako su za putnike bili organizirani izleti u destinacije koje nisu na samom moru, a koje su smjeli posjetiti i članovi posade, Vorkapić je posjetio i jordansku Petru, udaljenu 200-ak kilometara od mora… U Ekuadoru su imali sedam dana slobodno pa su prošli čitavu zemlju, sve do glavnog grada Quita koji leži na više od dvije tisuće metara nadmorske visine.
– Vozili smo se njihovim lokalnim autobusima nakrcanima kokošima i prašćićima, ha, ha. To je bio doživljaj. I po Indiji smo išli s lokalnim vodičem koji nije znao ni riječi engleskog, samo »one dolar«. Za taj jedan dolar, naravno dali smo mu ih više, pokazao nam je sve glavne znamenitosti u tom indijskom gradu. Nekako je uspio shvatiti da ga pitamo kako se zove, te izgovorio nešto što je nama Europljanima zvučalo kao Mohamed Ali. I tako je ostao Mohamed Ali, ha, ha… I mogu reći da, koliko god smo zemalja prošli, i koliko god lokalnog stanovništva sreli, nikad nisam imao neko negativno iskustvo, istaknuo je naš sugovornik.
A nisu mu smetale ni mačke, njih pedeset, koliko ih i dan dana imaju u Key Westu, točnije u kući Ernesta Hemingweya koji je bio velik ljubitelj mačaka te ondje živio i stvarao s pedeset mačaka.
Foto Sergej Drechsler
