Volim živjeti kraj mora, a u kampu Medveja ću ostati idućih deset godina – Dinis Gärtner / Snimio Marin ANIČIĆ
U Ilirskoj Bistrici je deset godina vodio poznati bar, klub i diskoteku Pink Floyd, a onda ga je prijatelj nagovorio da otvore špediciju na graničnom prijelazu Jelšane-Rupa i Starod-Pasjak i on je pristao, a noćni klub prepustio sinu. U to je vrijeme živio na Preluku i putovao na posao u Jelšane
MEDVEJA Priča o mojih prvih 60 godina »taborovanja«, odnosno kampiranja, seže u davnu 1956. godinu, kada sam bio dijete i odlazili smo kampirati u Kostrenu. Tata, mama, sestra i ja. U to sam vrijeme živio u Rijeci gdje sam išao i u školu. Imali smo šator, a tata je imao barku. Tada je još sve bilo starinsko, na primjer za kuhanje nije bilo plina, pa smo, sjećam se, kuhali na drva.
Mama bi najprije napravila gulaš, zatim bi skuhala paštu… Nakon toga smo 1958. godine kampirali u Medveji, a 1959. su moj nono i tata sami napravili prvu prikolicu. Bila je smiješna i imala je u početku, prve godine, kotače od motora. Sa stražnje strane se mogla otvoriti, pa je služila i kao kuhinja. Već sljedeće godine je postala »normalnija«, stavljeni su joj kotači od fiće.
Nekada davno, 1960. godine, u Medveji smo kampirali na samoj plaži i to je bilo nezaboravno. Zatim smo 1961. kampirali na Preluku, pa u Dalmaciji, a 1974. u Crnoj Gori, u Budvi. Kada sam zasnovao obitelj, supruga, sin i ja samo svake godine nastavili kampirati, od Malog Lošinja, sve do okolice Rapca u Istri. Kampirali smo dosta i po Dalmaciji, a 1980. sam kupio i prvi gliser.
U Dugoj Luci kod Labina za nas je bio pravi mali raj i tu sam imao parcelu 50 metara od mora, te sam na njoj izgradio baraku koju smo koristili nekoliko godina i u kojoj smo živjeli na moru, ali smo je poslije morali srušiti. Nešto kasnije sam kupio Adriju 550, u razdoblju od 1987. – 1989. godine. U njoj smo imali sve osim WC-a i proveli smo lijepih mjesec dana na Kornatima. Od 1990. do 2000. godine sam bio u marini u Ičićima na brodu, a moj je tata imao prvu barku u toj marini.
Pink Floyd u Ilirskoj Bistrici
Kada sam 2000. godine prodao brod, kupio sam apartman u Voloskom i tu sam ljetovao četiri godine, 13 škalina do mora. No, u apartmanu mi nije bilo lijepo, jer ja volim društvo i onda sam kupio malu prikolicu, 2006. godine, a za tim, 2008., najveću što postoji. Moja prikolica ima 10 metara i u njoj imam sve – klimu, centralno grijanje, kupaonicu. Od 2008. do 2015. godine sam kampirao u autokampu na Preluku, a od ove, 2016. godine sam se vratio u Medveju. Naime, pokušao sam i ove godine kampirati na Preluku gdje sam bio oko mjesec dana i gdje imam društvo, no s obzirom da kamp nema koncesiju, morao sam se preseliti u Medveju. A u Medveji sam uz potok i to je nešto prekrasno – ispričao nam je Dinis Gärtner, prirodnjak u duši, a elektrotehničar po struci.
Inače je iz Ilirske Bistrice, no nikada nije radio u struci, već je vodio cvjetarnu koja i danas, nakon 39 godina poslovanja, pod vodstvom njegove supruge i dalje radi. U Ilirskoj Bistrici je deset godina vodio poznati bar, klub i diskoteku Pink Floyd, a onda ga je prijatelj nagovorio da otvore špediciju na graničnom prijelazu Jelšane-Rupa i Starod-Pasjak i on je pristao, a noćni klub prepustio sinu.
– U početku je sin nastavio taj posao, no kasnije je bilo poteškoća u poslovanju, te sam bivši Pink Floyd preuredio i iznajmio i sada se u njemu nalaze radionice za osobe s posebnim potrebama. Što se tiče špedicije, onu na Jelšanama sam prodao godinu dana prije no što je Hrvatska ušla u EU, a zatim i onu na Starodu. I zatim sam lijepo otišao u mirovinu. Jer kada sam imao bar, morao sam biti u petak, subotu i nedjelju u Ilirskoj Bistirici, a sada to više ne moram. Sada sam u kampu stalno, a prije sam, dok sam radio, rano ujutro iz Preluka odlazio raditi u Jelšane.
Na Preluk sam isto dolazio u travnju, a odlazio u studenom i tako sam živio deset godina. Jer u kampu se uvijek nešto događa, život je prekrasan, živ, opušten. U meni ima nešto nomadskoga, pomalo sam cirkusant u duši i ne bih život u prikolici zamijenio za život u niti jednom od hotela u kojima sam bio. To je jedan način života, život u kupaćem kostimu. U Medveji me posjećuje društvo s Preluka i ja posjećujem njih. Sada upoznajem Lovran i imam sve više prijatelja ovdje, a ljudi me na Opatijskoj rivijeri znaju i po tome što sam nekad dolazio i kupovao od njih palmino lišće za potrebe naše cvjetarne – ispričao je Gärtner čija kamperska kompozicija zajedno s autom ima punih 15 metara, i samo je za metar kraća od šlepera, a s obzirom da ima punih 50 kvadrata životnog prostora, može se reći da ima pravi stan u prvoj zoni kraj mora…
Život na brodu
Već sam tri godine u mirovini i posao mi ni najmanje ne fali. Uopće nemam vremena, jer se bavim rekreacijom – pješačim svako jutro od Medveje do Lovrana, vozim bicikl, plivam – priča nam Dinis Gärtner koji je svoju »okruglu« godišnjicu kampiranja obilježio i tako da je sve lijepe uspomene na fotografijama izložio na posebnom panou.
– Najljepše od svega što sam probao bio je život na brodu. No, to je vrlo skupo. Apartman – nula bodova. Kuća – to je sama briga i posao – moraš bojati škure, kositi travu, zalijevati vrt. Volim živjeti u prirodi. A ovdje, u mojoj prikolici u Medveji imam sve. Dođem u travnju i ostanem do kraja studenog bez prekida. Dok budem živio, barem još 10 godina, u tom ću razdoblju biti u Medveji. Nalazim se na poziciji 002, na super mjestu, i to je sada moj dom. Inače, zaboravio sam reći da sam na Preluku dao izraditi štosne majice s natpisom »Kamp nema zvjezdica, ali ima dušu«. No, s obzirom da sada više nema duše, otišao sam u Medveju. I sada imam novu majicu na kojoj piše »Ako me nađeš, vrati me u kamp Medveja«.
