Za Božić žele obitelj

Blagdanski dani mališana iz lovranskog Doma za djecu: Maštaju o mami i tati i traže zagrljaj

Marina Kirigin



LOVRAN » Njihove želje su uobičajene, pomalo skromne, ali uglavnom slične kao i želje druge djece. Oni žele novu kompjutorsku igricu, novu jaknu, kapu, posebnu pernicu, moderne cipele i čizme. No to je ono što će naglas izgovoriti i poželjeti za Božić, a ono što od njih nećete čuti je ono što zaista najviše žele. To je nešto što većina nas ima pa nam ni na kraj pameti nije baš to poželjeti. Oni maštaju o mami i tati, toplom obiteljskom domu punom ljubavi, a već kao vrlo mali suočeni su s činjenicom da će to još neko vrijeme biti zapisano u rubrici »neostvarene želje«. Riječ je o djeci lovranskog Doma za djecu i mlađe punoljetne osobe »Ivana Brlić Mažuranić«, djecu koja puno toga imaju, no ono najvažnije nemaju. To su djeca koja pitaju za zagrljaj.


Okićeni božićno-novogodišnji ambijent doma, u blagovaonici osmero djece, a sitna djevojčica na ulazak ravnateljice doma potrči k njoj i zagrli je… Slika je to koja je zamijenila tisuće riječi.


 U dubini duše


– Djeci doma ništa materijalno ne nedostaje. Svake godine božićno-novogodišnju listu želja uručimo donatorima. Djeca žele uobičajene poklone, ništa pretenciozno, čak u odnosu na druge i pomalo skromno. Zahvaljujući donatorima, kvaliteta života naše djece u domu je uistinu visoka. Ustanova smo Ministarstva socijalne skrbi i za naše uobičajeno poslovanje ništa ne smije nedostajati. Donacije koje dobivamo su novčane, u vidu potrepština, izleta, tako da djeci materijalno zaista ništa ne nedostaje, nedostaje im samo ono što im mi, uz sav trud, ne možemo nadomjestiti. Bez obzira iskazuju li to ili ne, u dubini duše muči ih taj osjećaj da nemaju svoje roditelje. Mi im to pokušavamo nadomjestiti, moji kolege rade zaista dobro svoj posao. U odnosu na nekad imamo i puno manje djece u domu, pa im se možemo posvetiti, s njima provoditi vrijeme »jedan na jedan« – govori ravnateljica lovranskog doma Suzana Mravinac čija ustanova sada skrbi o 30-oro djece koja su iz određenih razloga izdvojena iz obitelji ili njihove obitelji ne mogu skrbiti o njima, te 19-ero djece u poludnevnom boravku.




  – Skrbimo o djeci od rođenja pa do 21. godine. Postoje tri lokacije – ova lovranska gdje su smještena djeca u dobi od 7 do 18 godina, zatim podružnica u Rijeci gdje su nam smještena djeca od 0 do 7 godina i imamo našu stambenu zajednicu gdje žive djeca, naši veliki, punoljetni članovi od 18 do 21 godine. Uz to, u Lovranu imamo i program poludnevnog boravka – to je novost u socijalnoj skrbi, a tim programom obuhvaćamo djecu iz socijalno ugroženih obitelji i to na način da dolaze k nama, pohađaju naše radionice, pomažemo im u učenju, ali ih ne izdvajamo iz obitelji – objašnjava ravnateljica doma koja otvoreno govori i o novom obiteljskom zakonu i udomiteljskom zakonu u pripremi.


Novi obiteljski zakon


– Novi obiteljski zakon i udomiteljski zakon u pripremi idu u smjeru da djeca što manje budu u domovima. Drugim riječima, dom bi bio samo privremeni smještaj u kriznim situacijama dok se djeci ne pronađe adekvatna obitelj. Sva istraživanja govore u prilog tome da su takva rješenja puno bolja za djecu jer u obiteljskoj situaciji ipak imate mamu i tatu i supstitut za mamu i tatu, što ovdje mi to ne možemo biti. Mi možemo biti divni i krasni, i djeca su za nas jako vezana i kada odu od nas, njihovi matični odgajatelji su im spona s daljnim svijetom, ali ne možemo biti nikakav supstitut – govori Mravinac, ističući kako će većina lovranske djece ove božićne blagdane provesti s obitelji, no kako je u tri slučaja procijenjeno da je za djecu bolje da ostanu u domu.


  Mravinac je na funkciji ravnateljice godinu i pol dana, i kaže kako definitivno novi posao ne doživljava kao poslovno, već kao životno iskustvo.


  – Ovo je više menadžerski posao, a manje psihoterapija koju sam dosad radila. Ujedno, to je i velika odgovornost jer kao sustav socijalne skrbi sada idemo u jednu kompletnu transformaciju. Dječji domovi više ne bi smjeli postojati u ovakvom obliku. Napravili smo novi statut i prelazimo u Centre za pružanje usluga u zajednici, što znači da bi trebali imati što je moguće manji kapacitet smještaja za smještaj djece koja su u potrebi, a nuditi što je moguće više izvaninstitucionalnih usluga, kao što su ovi poludnevni boravci. Samim time sam upala u proces koji je nešto sasvim novo i nema veze s ustaljenim načinom rada do sada. No, sve je lakše uz ovu djecu koja su usitinu predivna, imaju jako lijepe osobine, tako da te oraspolože, razvesele – zaključila je Mravinac.