GOSPIĆ Udruga Velebićana iz Rijeke pokrenula je prije dvije godine inicijativu za postavljanje spomenika slavnom Ličaninu Marijanu Matijeviću, svojedobno najjačem čovjeku na svijetu, koji je umro točno prije 60 godina.

Ivan Došen pokrenuo je u ime Udruge potpisivanje peticije kojom su građani u više dijelova Hrvatske mogli podržati ovu inicijativu, skupljeno je više stotina potpisa, a najviše u Rijeci. Želja članova udruge je da se spomenik gradi u Gospiću, ovu inicijativu podržali su u Ličko-senjskoj županiji, podržavaju je i u gradu Gospiću, ali trenutno nemaju adekvatno mjesto za postavljanje spomenika.

Zamjenik gradonačelnika Ivan Biljan kaže da bi Matijević bi mogao u Gospiću dobiti spomenik ako se otvori mogućnost, odnosno bude li se u gradu uređivao neki novi park ili trg. 

   Došen kaže da će on osobno kao i cijela udruga sačekati da se ta mogućnost pojavi jer bi Junak iz Like, nadimak po kojem je Matijević poznat, upravo u srcu Like u Gospiću morao imati spomenik kojim će se odati dužna počast prema ovom znamenitom Ličaninu.

Došen kaže da ime Stjepana Radića nosi glavni gospićki trg, a da Matijević nema mjesta ni za bistu. Vjeruje da nema nekog, njemu nepoznatog, otpora prema Matijeviću, ali podozrivost ipak budi činjenica da je potpisivanje za izgradnju spomenika jedva uspio organizirati u jednoj gospićkoj pizzeriji, jer je u brojnim gospićkim institucijama bilo dosta otpora. 

  Prvak svijeta

Znameniti Marijan Matijević rođen u selu Duboki dol u siječnju 1878. na području Gračaca. Živio je u selu Grab, a oženivši se Irenom Kohn iz Orašja, preselio se u Županju. Imali su šestero djece. Bio je čovjek nadljudske snage koju je ispoljavao na raznim natjecanjima diljem svijeta.

Nadimci su mu, osim Junak iz Like, bili Lički Samson, Čovjek medvjed i Herkul zlatnog srca. Osvajač je mnoštva zlatnih medalja i odlikovanja za prikazanu snagu od kojih se ističe orden velike turske zvijezde kojeg je od posljednjeg turskog cara Abdula Hamida Drugog dobio za osvojeno prvenstvo svijeta u hrvanju i drugim teškoatletskim igrama 1904. godine.

Putovao je svijetom natječući se u hrvanju i dizanju tereta, ali i lomljenu lonaca, natezanju sa zapregama. Zakucavao je čavle golim rukama u debele daske, dizao bačve od pedeset litara zubima, držao je ruke tako čvrsto skupljene da ih ni par konja nije mogao rastaviti. Porazio je najpoznatije hrvače svoga doba: Zavattu, Nikolova, Tiberija, Webera… Lički Herkul snagu je demonstrirao i savijanjem debele željezne šipke, razbijanjem kamena od 150 kilograma na prsima… 

  Domoljub i dobrotvor

Bio je izraziti domoljub, voditelj predstave u SAD-u jednom ga je najavio kao »najjačeg Austrijanca«, jer je tada Hrvatska bila u sastavu Austrougarske. Matijević je rekao: Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac, ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita, tamo di se rđa sije, a niču junaci… 

Osim u snazi, on je bio rekorder i u jelu. Tako je za ručak mogao pojesti četiri kilograma telećeg mesa, a kada bi se dobro iscrpio, stradalo bi cijelo janje. 

Po snazi, ali i po dobroti, nitko mu nije bio ravan. Novac mu nije mnogo značio, cijeli život darivao ga je stradalnicima, organizacijama Crvenog križa, domovima invalida i ratne siročadi, bolesnima i nemoćnima. Kada se Županja elektrificirala, donirao je za struju, a sam je imao petrolejku do kraja života. Ali i Herkul je imao »slabu točku«, umro je od upale pluća, jer se nakon nastupa, mokar i znojan, nije presvukao. 

  Ništa ne planiraju

Iza Matijevića je ostao i niz predmeta koje bi bilo dobro skupiti na jednom mjestu, Došenova je želja da to bude upravo Gospić. Najvjrjednija Matijevićeva medalja trenutno se nalazi kod imama Dešića u Gunji. 

Od ravnateljice Muzeja Like u Gospiću Vesne Bunčić doznajemo da ne planiraju organizirati akciju skupljanja Matijevićeve materijalne ostavštine. Isto tako ne planiraju niti organiziranje tematske izložbe posvećene Junaku iz Like, iako se u prosincu ove godine navršava 60 godina od njegove smrti. To, naravno, ne znači da Matijevića smatraju nevrijednim za izložbu ili skupljanje građe, ali očito još uvijek nije dovoljno jak i prepoznatljiv lik za bilo kakav vid promocije u Lici iz koje je krenuo i čije ime je i u svom nadimku tako ponosno isticao. 

 – Ipak, pomalo tužno govori nam Došen, ako me ne prihvate u Gospiću, organizirat ću gradnju spomenika u nekom drugom hrvatskom gradu koji ima veze s Matijevićem. U Zagrebu, na primjer. Nije problem novac za spomenik, dat će nam ga dijaspora, treba samo dobre volje, zaključuje Ivan Došen.