"Zlatne ruke" za četiri desetljeća rada u obrtništvu – Željko Juranić / Foto Mladen TRINAJSTIĆ
Oni koji obrtnike vide kao uteg, kao neku vrstu interesne grupacije koja mutno posluje, trebali bi pokušati živjeti i raditi na način kako to čine moji kolege, osiguravajući egzistenciju sebi i ostalima, kaže Željko Juranić
Željko Juranić, 62-godišnji vrbnički ugostitelj, vinar, a posredno i turistički djelatnik, jedan je od najiskusnijih, najuspješnijih, a po svom angažmanu u obrtničkim strukturama i jedan od najistaknutijih otočnih obrtnika. Osim u višedesetljetnom vođenju i građenju obiteljskog restorana, a potom i vinarije “Nada”, jedan je od onih koji su velik i zamjetan doprinos dali i sveukupnom, posebice turističkom pozicioniranju otoka Krka na mjesto jedne od najuspješnijih i najprepoznatljivijih destinacija Kvarnera, ali i Hrvatske, jednako kao i pozicioniranju obrtništva kao jednog od najvažnijih zamašnjaka gospodarskog i društvenog razvitka. Iako još uvijek angažiran u obiteljskom pos lu s kojim već gotovo puna četiri desetljeća “i ustaje i liježe”, Juranić je na pragu svog formalnog umirovljenja.
– Bolje bi bilo reći penzioniranja jer poznavajući sebe, kao i posao u koji sam i dalje uključen, unatoč tome što mlađi članovi moje obitelji već godinama vode glavnu riječ, teško je očekivati da ću se s prvim danom iduće godine uistinu i “umiroviti” – ustvrdio je na početku naše neobavezne, a pomalo i prigodničarske ćakule, naš sugovornik, jedan od onih koji je nedvojbeno pripomogao da se Vrbnik, a s njim i otok Krk, osim kao turistički biser i lider sjevernojadranskog područja etablira i kao prepoznatljivo i priznato eno-gastromsko središte naše obale.
Životna škola
– Sve ono što sam sa svojom suprugom, sinom i širom obitelji radio i gradio, imalo je smisla, a životna škola kroz koju sam prošao, zajedno s izazovima vremena koje je za nama, na neki način je bila i ostala vrijedna i za ljude koji me okružuju – za moju obitelj, kao i brojne kolege, u konačnici i za zajednicu s kojom sam oduvijek živio – ocjenjuje Juranić.
Osim ugostiteljstvom i vinarstvom, obitelj Juranić i njihova “Nada” etablirali su se i kao respektabilna adresa u pružanju smještajnih usluga.
– Iako je u tom dijelu najveća zasluga obitelji mog sina, posebice njegove supruge, danas u obnovljenim i preuređenim obiteljskim starinama gradimo pravi mali smještajni pogon koji dokazuje da se turizam uspješno i profitabilno može razvijati i u mjestima koja nisu na moru – ističe Juranić pod čijom je »kapom« je i nekoliko manjih prodajnih enoloških punktova u nekima od najjačih krčkih turističkih odredišta.
Osim što je desetljećima bio aktivan i angažirani član svih tijela Udruženja obrtnika otoka Krka, dugo je i predano radio i zauzimao se za potrebe, htijenja i želje svojih kolega i kroz najvažnije strukture Hrvatske obrtničke komore, jednako kao i Obrtničke komore PGŽ-a, asocijacija koje su mu se za sve čime je pridonio njihovu, ali i radu njihovih članova, ne tako davno redom odužile najvrednijim priznanjima – nagradama za životno djelo, između ostalog i kroz prestižnu obrtničku nagradu “Zlatne ruke” koja mu je uručena 2015. godine.
Prisjećajući se svojih početaka i uplovljavanja u obrtničke, odnosno ugostiteljske vode, Željko Juranić priznaje da je do toga došlo, baš kako u životu često biva, pomalo slučajno, odnosno silom prilika.
– Moj je tast ovdje u Vrbniku još 1974. godine otvorio restoran. Supruga i ja smo živjeli u Rijeci i uskakali smo ljeti, za trajanja godišnjeg odmora, sve dok se tast nije razbolio – prisjeća se naš sugovornik, napomenuvši i da je ljeto u kojem je u sebi »prelomio« i odlučio se preseliti iz Rijeke u rodno mjesto njegove supruge, bilo prijelomno i za Vrbnik i cijeli otok Krk. Bila je to 1980. kad je Krk dobio most i prestao biti otokom u prometnom, gospodarskom, pa tako i smislu razvijanja turizma. Juranić naglašava da je u tim godinama Bodulija na svakom koraku uživala koristi napretka kojem je, osim otvaranja Krčkog mosta, tad snažan vjetar u leđa davao velebni hotelski grad Haludovo.
Bez slobodnog dana
– Nikad neću zaboraviti da smo 1981. moja supruga koja je tad, iako pomalo nevoljko, također odlučila za mnom krenuti u taj obiteljski posao, i ja cijelu godinu proveli radeći i to bez i jednog slobodnog dana. To su bila takva vremena i kad danas govorim o sveprisutnim, ali gotovo nigdje i ostvarenim mogućnostima cjelogodišnjeg rada, uvijek se sjetim tih dana koji dokazuju da se to na Krku pa tako i u Vrbniku, uistinu i može postići. Danas, unatoč našim htijenjima i nastojanjima, to nažalost više ipak nije tako, iako se svim silama nastojimo vratiti u taj “režim” – govori Juranić.
Podsjeća da i on, porijeklom s bašćanskog područja, dolazi iz obitelji ugostitelja i vinogradara, odnosno vinara, tako da je širenje posla vinarstvom bilo logično, a danas je to jedan od ugostiteljskih brendova otoka Krka.
– Dobar i uspješan posao je svugdje, pa tako i u obrtništvu, samo onaj na duge staze. U okolnostima u kojima živimo i radimo, sa stalnim mijenama i najčešće restriktivnim, a nerijetko i represivnim novinama – to je često teško dokučivi ideal. I ove posljednje najave vezane uz poreznu reformu i povećanje poreznog opterećivanja ugostitelja samo je nastavak takve prakse. Nakon desetljeća poslovanja u ovoj branši moram priznati da me takve vijesti više niti ne iznenađuju. Ali moram naglasiti da oni koji obrtnike vide kao smetnju i uteg, kao neku vrstu interesne grupacije koja mutno posluje i »zamračuje« prihode, što je daleko od istine, trebali bi pokušati živjeti i raditi na način kako to čine moji kolege, pa da na svojoj koži osjete kako je to provesti ljeto na moru, a da se ne stigneš okupati. Treba vidjeti kako izgleda svakodnevica kad, zbog posla koji radiš i zbog ljudi kojima osiguravaš egzistenciju, zadnji liježeš i prvi se ustaješ – zaključuje Željko Juranić.
