Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
19. listopada 2019.
Nizozemac na otoku

RAPSKA MISIJA DICKA SPIJKERMANA Holandez koji je Rab učinio boljim mjestom za život

Foto H. Hodak
Foto H. Hodak
Autor:
Objavljeno: 9. lipanj 2019. u 15:54 2019-06-09T15:54:29+02:00

Prije 15 godina nizozemski stolar Dick Spijkerman odlučio je svoj život nastaviti na otoku Rabu. Do odluke je došlo kada se zaljubio u kuću u Banjolu koju je poželio kupiti. Planove koje je imao s tom kućom nitko mu nije mogao oduzeti, ideje su se samo nastavile gomilati, a vodile su pokretanju turističke ponude kakva je nasušno nedostajala na ovom dijelu Jadrana. Kupivši kuću, prilagodio ju je za osobe s invaliditetom, ljude koji se kreću u kolicima, te tako omogućio često marginaliziranim i socijalno otuđenim ljudima da ljetuju na Jadranu, uživaju u ljepotama otoka i o svojim pozitivnim dojmovima koje nose odavde razgovaraju na internetskim forumima i time šire popularnost Raba kao turističke destinacije koja skrbi o dobrobiti osoba s invaliditetom. No, nije želja za turističkim biznisom bila presudna, jer taj zaljubljenik u pomaganje bližnjima i u otok Rab, već 12 godina se bavi i humanitarnim radom, prikupljajući invalidska kolica i ostale potrepštine iz razvijenih europskih zemalja te prosljeđujući ih Rabljanima kojima su ta pomagala potrebna, a može ga se zateći i u brojnim drugim rapskim akcijama. Kako bilo, Dick je uvijek tu, spreman pomoći, surađivati, dati ideju, dovesti ljude, pokrenuti akcije, nasmijati se i krenuti dalje. On je jednostavno čovjek koji bez puno pompe i s osmijehom na licu svijet čini boljim te smo ga ovom prilikom odlučili predstaviti i široj javnosti.

Foto H. Hodak

Zašto si odabrao otok Rab?

– Prije 44 godine moji su roditelji skupa sa mnom i bratom, Jadranskom magistralom doputovali na kampiranje u Stinicu kraj Jablanca. Tamošnji autokamp okružen prirodom idućih 15 godina bio nam je najdraže mjesto za odmor. No kada se zatvorio, morali smo pronaći drugo odredište, prešli smo trajektom na obližnji otok Rab i Stinicu zamijenili autokampom Padova 3 u Banjolu i tako je sve krenulo. Tijekom godina koje su slijedile, dok sam bio u Nizozemskoj, Rab je i dalje bio u mojim mislima i u mojem srcu. Kada sam tu, gdje smo odsjedali na Rabu, doznao da se prodaje jedna kuća u blizini, bio sam prilično radoznao. Tih smo dana brat i ja bili u kratkom posjetu, barem smo mislili da će tako biti, no auto nam se pokvario pa se i naš boravak produžio za tjedan dana, koliko je trajao popravak. U tih tjedan dana brat i ja smo prvi puta posjetili kuću koja se prodavala i ja sam se odmah vidio kako živim u njoj. Svi ti osjećaji koje sam godinama gajio prema Rabu konačno su mogli stati u jednu riječ: DOM. Rab naime ostavlja snažan dojam na mnoge ljude, prelijepi otok privlači ih kao magnet. Većina ne može objasniti zašto je tome tako i zašto se nastavljaju vraćati, no ja ih razumijem, jer Rab nije samo otok, za mene je Rab dom kojeg volim.

Kuća po mjeri

Do ulaza u Spijkermanovu kuću uopće nema stepenica, a ulazna vrata dovoljno su široka za osobe koje koriste invalidska kolica. Kuća ima pet katova, od kojih se na četiri etaže može doći pomoću lifta. Ukupno ima 14 soba za goste s kapacitetom 32 osobe. U šest soba ugrađena su stropna dizala, kojima je dosad uspio opremiti i tri kupaonice. Tu su i manualni podizači, a u svim kupaonicama nalaze se sjedala na zidu i ručke, a postoje i tri mobilne wc/ležaljke s kotačima. Područja tuša su popločana, što olakšava upravljanje invalidskim kolicima i manualnim podizačima. U sedam soba su električno podesivi kreveti, uz antidekubitalne madrce. Mjesta za roštilj također su dostupna osobama u kolicima, tako da svatko može uživati u svojem odmoru onako kako želi.
Tu su još vanjski i unutarnji bazen, oba grijana, opremljena dizalima, hidromasažom.

Komplicirani jezik

Kako si prihvatio ovdašnje običaje i navike?

– Na Rabu, kao i na mnogim drugim mjestima, postoje običaji i navike koji dijelom oblikuju život zajednice. Ti su običaji svojstveni ovdašnjoj tradiciji i ja u potpunosti poštujem to što ljudi čuvaju svoje naslijeđe i žive u skladu s njim. Ono što oblikuje mene i moj život, navika je pomaganja ljudima.
Prije 15 godina Rabljani su me zvali strancem jer sam to doista i bio, osoba iz druge države. Vjerojatno i danas neki gledaju na mene tako, ali Rab je sada moj dom. Žao mi je što ne govorim savršeno hrvatski, jer jezik nije jednostavan za naučiti, ali trudim se i učim ga svaki dan. Sretan sam kad me ljudi vide onakvim kakav jesam, kao čovjeka koji voli živjeti i raditi na Rabu. Isto tako prekrasno je imati i prijatelje na Rabu.

Je li bilo jednostavno započeti život na Rabu i koja je razlika u mentalitetu Hrvata i Nizozemaca?

– Nisam previše razmišljao da li će biti jednostavno ili teško započeti život na Rabu. Za mene je to bilo kao skakanje u duboku vodu, trebao sam samo početi plivati. Primijetio sam kako nije sve tako jednostavno. Naučen sam da ljudi u uredima pruže pomoć oko bilo kakve papirologije, ali pomoć mi nije baš svugdje pružena. Tako da sam kao i svi drugi Hrvati morao hodati iz jednog ureda u drugi. Ipak ima u tome i nešto dobro, s obzirom da su ti uredi uglavnom smješteni u povijesnoj jezgri, mogao sam ući u interijere nekih starih palača i zgrada koje kao gost nisam imao prilike vidjeti, i tako doživjeti svoj dom iz sasvim nove perspektive. Nije lako reći ni koja je razlika u mentalitetu između Hrvata i Nizozemaca. U svim državama ima drugačijih ljudi pa samim time i drugačijeg mentaliteta. Do ljudi je kako će živjeti svoj život i kako će se ponašati prema drugima npr. da li će biti prijateljskog ili neprijateljskog raspoloženja.

Mladi Hrvati trebaju ići za svojim snom

– Došao sam na otok Rab i odlučio mu dati priliku te vidjeti što će donijeti godine. Sada, 15 godina kasnije, kada pogledam unatrag i vidim putovanje koje nije uvijek bilo jednostavno, bude mi drago što sam nastavio vjerovati samome sebi i svojoj odluci.
Mladi Hrvati koji misle da je trava zelenija s druge strane ograde, trebali bi probati ići za svojim snom. Ako je imigriranje namijenjeno njima, trebali bi moći ići na drugo mjesto ili u drugu državu, a ako ispadne da život u inozemstvu nije za njih, uvijek se mogu vratiti u Hrvatsku ili ići negdje drugdje te krenuti ispočetka. Zaustavljanje njihovog odlaska i mogućnosti da iskuse nove stvari bilo bi jednako tome kao da ih smjestite u zatvor.

Od stolarije do turizma

Čime si se bavio u Nizozemskoj?

– U Nizozemskoj sam 12 godina radio kao stolar interijera. Taj posao bio je savršen za mene, volio sam rad, upoznavanje novih ljudi, njihovih domova i njihovih potreba. Nisam imao problem u mijenjanju radnog mjesta jer sam svoje stolarsko znanje i iskustvo mogao primijeniti na renoviranju svoje kuće na Rabu, naravno, uz pomoć drugih kojima sam zahvalan na svemu.

Zašto si svoju kuću napravio pristupačnom i za osobe s invaliditetom?

– Kada sam vidio kuću imao sam mnogo ideja, ali za mene je od početka bilo važno da u nju može svatko ući. Kada sam započeo s renoviranjem, radio sam tako da bude pristupačna svim ljudima, sa i bez hendikepa. Ljudi iz različitih država dolaze ovdje i uživaju u godišnjem odmoru, ali mnogi od njih nisu bili u mogućnosti uživati u moru ili bazenu zbog svojeg hendikepa. Kod mene mogu uživati u slobodi vode jer imaju odgovarajući pristup bazenu. Kupanje u bazenu ili moru je za mnoge normalno, ali ako imate hendikep, to prestaje biti normalno. Naime još uvijek na mnogim bazenima i plažama nije osiguran pristup osobama s invaliditetom što jednu značajnu skupinu ljudi stavlja u nejednak i neravnopravan položaj, a ne bi trebalo biti tako. Provodim puno vremena sa svojim gostima. Pričam s njima i slušam ono što mi govore. Nekim gostima ne treba moje društvo i to poštujem jer svatko provodi svoj godišnji odmor kako mu odgovara. Što se pak iznajmljivača tiče, mislim da smo svi kolege na otoku i da nastojimo u svojoj ponudi gostu dati ono što mu se sviđa, a na kraju sam gost odlučuje gdje će odsjesti.

Zatvoreni restorani

Ono što dio mojih gostiju zamjera, jest to što je većina restorana u predsezoni i već pred kraj rujna zatvorena, pa u gradu nedostaje kvalitetne ponude i polako se pretvara u grad duhova. To je uistinu šteta, jer ima mnogo turista koji bi na Rab došli i izvan sezone kada su cijene niže, a to bi mnogima trebalo biti interesantno.

Kolica za Rabljane

Zašto pomaganje drugima?

– Zajedno sa prijateljima/gostima započeo sam prije 12 godina prikupljati invalidska kolica i ostale potrepštine iz Njemačke, Nizozemske, Belgije itd. Kada prikupimo dovoljno donacija, ja ih onda vozim na otok Rab. Neki gosti donose donacije sa sobom kada dolaze kod mene na godišnji odmor, a neki se vraćaju više puta kako bi mogli donirati što više toga. Sve predajemo Gradskom društvu Crvenog križa, a oni to dalje dijele Rabljanima kojima su ta pomagala potrebna, npr. invalidska kolica i sl.. Za mene je najvažnije da ljudi koji do sada nisu imali drugih opcija, osim da budu uglavnom kod kuće, dobiju novu priliku za izaći van, a vjerujte mi, predivan je osjećaj kada šetate ulicom i ugledate osobu u doniranim invalidskim kolicima s osmijehom na licu. Darovana im je nova prilika za uživanje u životu, drugačija od one koju su imali dok su mogli s lakoćom hodati, ali svakako bolja od samoizolacije unutar četiri zida. Pomaganje ljudima je lagano, dobro i normalno! Lijepo mi je surađivati s divnim ljudima iz Crvenog križa Rab i ta će se suradnja zasigurno nastaviti.

Foto privatni arhiv

Nedostaje li ti Nizozemska?

– Kada bi mi nedostajala Nizozemska, ne bih se na Rabu osjećao kao kod kuće. Rab je moj dom. Zahvaljujući internetu jednostavno je biti u kontaktu sa svojom obitelji u Nizozemskoj. Moja obitelj i dalje dolazi svako ljeto na Rab, a zimi ja posjećujem njih. Ne znam što me čeka u budućnosti, ali promatrajući druge, mogu zamisliti svoju starost ovdje i što bi mi možda moglo zatrebati. Vidim starije osobe kojima nije jednostavno živjeti na našem otoku kada trebaju koristiti npr. invalidska kolica ili hodalice. Nailaze na prepreke koje im se ponekad čine nesavladivima, ali mnoge stvari postaju moguće tek kada postoji želja da se problem riješi i kada se razmišlja izvan okvira.

Slušam svoje goste

Predivno je vidjeti sretna lica i zadovoljstvo mojih gostiju s invaliditetom kada mogu opušteno uživati u svojem odmoru. Za njih to nije tek godišnji odmor, nego i svojevrsno oslobođenje, a možda i kratki zaborav na njihov hendikep. Znam to jer već 15 godina slušam svoje goste i njihove priče, posebno osluškujući njihove savjete o tome što bi još moglo biti korisno u kući. Inženjeri i arhitekti mogu mnogo toga stvoriti, ali kada je u pitanju nešto što bi trebalo biti namijenjeno osobama s invaliditetom, najbolje je pitati njih same i poslušati ih, jer oni najbolje znaju. To je zapravo ono što ja radim i sve sam te savjete i ideje spojio zajedno, pa svake godine nadogradim ili obnovim nešto u kući jer, kao što sam rekao, svi bi trebali imati mogućnosti jednako uživati u godišnjem odmoru.

Probudio svijest

Što te čini sretnim? Jesu li Hrvati sretni? Što je potrebno za sreću?

– Sretnim me čini kada mogu pomoći i učiniti nešto za druge ljude. Njihove sretne reakcije ne možeš kupiti ni u kakvom dućanu. Pitaš me jesu li Hrvati sretni? Mislim da bi pitanje trebalo glasiti: Jesu li ljudi sretni? Sreća je način življenja, svi mogu biti sretni, ali kada odlučiš biti nezadovoljan onime što imaš, to je tvoja odluka biti razočaran u vlastiti život. Naravno da neki ljudi misle kako je to jednostavno za reći, ali u mojoj kući ima moje krvi, znoja i suza. Put kojim sam išao nije bio lagan i luksuzan, ali bilo je to jedno predivno putovanje. Ukoliko razmišljaš izvan okvira i pogled uperiš prema onome što imaš, a ne samo prema onome što želiš, brzo ćeš spoznati da možeš i ti biti sretan.

Kakve su za tebe zime na Rabu? Što radiš?

– Prva zima u 2003. godini bila je šok za moju obitelj i mene. Do tada smo uvijek doživjeli blaže nevrijeme, ali u zimi 2003. naučili smo koliku snagu može imati bura. Sada, 15 godina kasnije, za mene je to normalna pojava. Sviđa mi se vrijeme na Rabu jer čak i za trajanja zime ima sunčanih dana i toplije je nego u kontinentalnim zemljama. Vrijeme zimi na Rabu pruža mogućnost rada u ili oko kuće, jer tada najčešće sam nadograđujem kuću, a ponekad i uz tuđu pomoć.

Ima li nešto što bi volio vidjeti na Rabu?

– Rab je s vremenom povećao broj plaža s betonskim rampama preko kojih u more ulaze osobe u invalidskim kolicima, što je pohvalno, ali ne i dovoljno. Kako bi bilo lijepo kada bi svi mogli uživati u našem moru, kada bi se napravilo nešto što bi svi mogli koristiti. Trebali bi to svi osvijestiti, jer jednoga dana možda baš netko od nas bude trebao pomoć. Kada se sada osvrnem na svoje godine provedene na Rabu, drago mi je vidjeti da ljudi razumiju što to radimo ja i moji prijatelji, ne samo za goste ili ljude na Rabu, već za sve nas. Hvala vam na razumijevanju, pomoći i prihvaćanju. Budite radosni, pomažite se koliko možete i uživajte u svakome danu. To želim svakome – poručio je zaljubljenik u otok Rab i pomaganje bližnjima Dick Spijkerman kojega ćemo, skupa s njegovim gostima, zasigurno vidjeti na novom Krešinom maratonu za osobe s invaliditetom na Vodenči, i dočekati još mnogo donacija koje će s prijateljima dopremiti do Rab. Realizacijom svojih ideja oplemenio je dušu otoka, upotpunio rapsku turističku ponudu i što je najvažnije, skupa sa sličnomislećim ljudima, probudio i osnažio svijest o izjednačavanju prava osoba s invaliditetom, na čemu smo mu posebno zahvalni.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.