Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 1
Sutra: 7° 7° 1
19. siječnja 2020.
Miljenko Domjan

Posjetili smo rapskog istraživača i čuvara rapske baštine: 'To je moja radost i moj zavjet'

Posjetili smo rapskog istraživača i čuvara rapske baštine: 'To je moja radost i moj zavjet'
Posjetili smo rapskog istraživača i čuvara rapske baštine: 'To je moja radost i moj zavjet'
Autor:
Objavljeno: 7. siječanj 2020. u 10:53 2020-01-07T10:53:12+01:00

Golemi radni i stvaralački, znanstveni i istraživački opus Miljenka Domijana, konzervatora, povjesničara kulture i polihistora, kojim je stekao ugled u stručnoj javnosti, svojom objektivnom činjeničnošću može lako prigušiti, pa čak i zamračiti, njegov subjektivniji stvaralački svijet, gdje se diskurzivna misao prožima estetskim, ili se, štoviše, u njega preobražava. Taj svijet, izravno povezan s prvobitnim, već pomalo zaboravljenim, mogućnostima ruke, zrcali se u dva naoko nesumjerljiva medija: u crtežu i u fotografiji - tako je u predgovoru nedavno objavljene nove knjige Miljenka Domijana uvodno zapisao Marko Grčić. Domijan u toj knjizi donosi ono što je sažeto u njezinom naslovu »Dvije obale«, istočnu i zapadnu obalu Jadrana. Usporedno, fotografijom i crtežom, često krokijem, donosi svoj rodni Rab i jednako tako svoj Zadar, dalmatinske sekvence uz more i na kontinentu, Rim, Veneciju, Toskanu, Avignon...

Grčić piše da je ova knjiga sastavljena od fotografija i crteža »svojevrstan putopis, ili, kako bi neki drugi rekli, putoris s putovanja po predjelima Sredozemlja, od Rima preko Toskane, do Avignona i Arlesa, uključujući istočnu obalu Jadrana, pri čemu se osjeća, prodirući iz najdubljih slojeva vremena, gotovo jedinstvena kulturalna gramatika, koju su uspostavili Grčka, Rim, judeo-kršćanska kultura i, što se naših krajeva osobito tiče, mletačka talasokracija«. Sumira da su Domijanove fotografije i crteži »istodobno, lice i naličje iste intelektualne potrage«, da je ova knjiga, nasuprot bezbrojnim Domijanovim obnoviteljskim ostvarenjima, »simbol intimnoga predaha, suosjećajni pogled na tragove povijesti kulture, kakav sebi smiju priuštiti samo nadareni ljudi koji su većinu svojih dugova namirili. Zato je ona, istodobno, pohvala i ruci i oku«. Sam Domijan kaže: »Emocionalne relacije su mi jako važne i moj je život sve samo ne jednodimenzionalan. Beskrajno volim putovati, ali ne landrati bez veze nego dobrim dijelom u emocionalnim vezama s prostorom u kojem jesam, ili u koji idem. Zato sam i crtao i fotografirao. Fotoaparat mi je bio alat u radu, ali i sredstvo bilježenja ljepote u prostoru. Crtao sam s istovjetnom namjerom, posve suspregnuto i gotovo stidljivo.«

Dvije obale i dva zavičaja

»Dvije obale« je Domijan posvetio svojim unukama, a svoju kapitalnu knjigu »Rab – Grad umjetnosti«, objavljenu 2001. godine, svojim roditeljima, Tini i Mićelinu. »A moji sinovi, Marko i Mihovil, oni su u svemu«, kaže u ovom razgovoru kojim donekle otkrivamo zavičajnu priču Domijana Rabljanina, zaljubljenika u svoj rodni grad i otok, povjesničara umjetnosti, dugogodišnjeg direktora Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zadru i bivšeg glavnog konzervatora Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Povod razgovoru je spomenuta knjiga, ali još više od toga činjenica koju treba naglasiti: ako je koji Rabljanin iznimno zadužio svoj grad i otok u naše vrijeme, onda je to Miljenko Domijan, u dugim desetljećima rada, kao čuvar i obnovitelj rapske kulturne baštine. Već nekoliko godina Domijan je u mirovini, ali u aktivnoj mirovini – jer posebni je savjetnik za kulturnu baštinu ministrice kulture te predsjednik Hrvatskog vijeća za kulturna dobra. U jednom svom davnom tekstu, pišući o gradu i otoku Rabu, Domijan govori »o zavičaju za koji se rukama i nogama otimam da ga ne bih izgubio te sam ostvarenje takve žudnje pretočio u osobnu vokaciju očuvanja njegove baštine«.

4229865

– Čuvanje baštine je moja radost i moj zavjet. Uvijek sam radio sa zanosom, pa mladim kolegama danas govorim da se ovaj posao ne može raditi bez emocija. Odavno sam napisao da imam dva zavičaja. Iz Raba imam krsni list, a iz Zadra, kada sam nakon 51 godine života u Zadru dobio nagradu Grada Zadra za životno djelo za očuvanje zadarske baštine, a pogotovo nakon upisa Zadra na UNESCO-vu listu svjetske baštine, tu sam nagradu nazvao drugim krsnim listom. Tako s ponosom ističem da imam dva zavičaja – Rab i Zadar. Cijeli radni vijek, pa i više od toga, unutar odgovarajućih institucija, skrbio sam o hrvatskoj kulturnoj baštini, čuvao je i obnavljao. Posebno u ta dva moja zavičaja, ali i u susjednim državama – Sloveniji te Bosni i Hercegovini. Tako sam se doista naradio čuvajući hrvatsku kulturnu baštinu, štoviše prepoznato je to i izvan Hrvatske, i mislim da mogu biti mirne savjesti.

Kako se rađalo Vaše zvanje, u gradu koji je, može se reći, kao muzej na otvorenom?

– Već su se u mom ranom djetinjstvu u našem domu, u romaničkoj kući u starom gradu, okupljali neki plemeniti ljudi pomalo neobična zvanja konzervator, koje je moj otac, tada počasni otočni konzervator, vodio gradom i otokom, a ja sam im bio maleno smetalo. Neki su od njih, poput akademika Branka Fučića, Ane Deanović ili Vande Ekl, dobrano zadužili hrvatsku povijesnu znanost. Majčini, gurmani i profinjeni hedonisti i ljubomorni čuvari uljudbene tradicije dalmatinskoga grada; očevi, vrijedni graditelji, i njegovo amatersko (zašto ne reći zaljubljeničko) konzervatorstvo, s onako dragocjenim prijateljima, »krivi« su zacijelo i za moje životno određenje u zaštiti kulturnih dobara i vječnom traženju ljepote življenja.

Za svoj ste rad primili brojna priznanja, nagrade i odličja, i u domovini i u inozemstvu. Nemoguće ih je ovdje nabrajati, a jednako tako nije moguće nabrojiti kulturna dobra na čijoj ste zaštiti i obnovi radili. Spomenimo barem to da ste zaslužni za to što je Zadar na UNESCO-voj listi svjetske baštine, da ste tri puta dobili nagradu Vicko Andrić za skrb o kulturnim dobrima, uključujući i nagradu za životno djelo. Dobitnik ste Ordena Danice s likom Marka Marulića; Srpska pravoslavna crkva dodijelila Vam je Orden svetog Save drugog reda za svesrdnu pomoć u obnovi drevnog vjerskog i kulturnog nasljeđa SPC u Dalmaciji; dobitnik ste nagrade »Svetozar Pribičević« Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj; talijanske državne nagrade »Pasquale Rotondi« za očuvanje kulturne baštine u ratnim neprilikama. Dobili ste dvije nagrade EU-a za očuvanje kulturne baštine Europa Nostra – za obnovu rapske ex katedrale te restauraciju Apoksiomena sa suradnicima. Odlikovani ste Redom kneza Branimira s ogrlicom za osobite i višegodišnje zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda Republike Hrvatske u području očuvanja i zaštite hrvatske kulturne baštine. Radili ste nesvakidašnje predano na raznim stranama i projektima, no koje projekte smatrate najznačajnijima u svojoj karijeri?

– Dva projekta su jako znakovita. Moja struka je zaštita kulturnih dobara, ili konzervatorska služba, što znači očuvanje, zaštita, konzerviranje. Nijemci kažu »Denkmalpflege«, odnosno njegovanje spomenika. No, ako nešto doživi sudbinu kakvu su u Zadru, a posebno u njegovoj okolici doživljavale povijesne građevine, a to znači potpuno rušenje, onda više nema njegovanja, već se mora raditi tzv. faksimilsku obnovu. U tom smislu, jako sam ponosan na obnovu Franjevačkog samostana u Karinu. Samostan nije bio u cijelosti srušen i samo smo ga djelomično konsolidirali; vratili smo autentični materijal slažući kamen po kamen, te napravili djelomičnu rekonstrukciju. Ispalo je velebno.

Takoreći u isto vrijeme obnavljao sam rapsku ex katedralu, crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije, i taj je projekt prepoznat kao rigorozni konzervatorsko-konsolidacijski zahvat. Katedrala je bila gotovo pred urušavanjem, pogotovo njezino pročelje na kojem se redovi kamena nižu u bijeloj i ružičastoj boji, a taj ružičasti kamen je famozna rapska breča. Među mojim kolegama u Zagrebu uvijek je bilo pitanje: što s pročeljem rapske katedrale? I to je pitanje sugeriralo da se ništa ne može napraviti. No, u Barbatu sam otvorio novi kamenolom rapske breče (mandolato d’Arbe, rapski bajamovac) kako bismo ponovo ugradili blokove koji su na pročelju nedostajali. Tako na pročelju, čiji je donji dio iz 12. stoljeća, sada ima elemenata djelomične rekonstrukcije. Katedrala je bila jako velik i jako skup restauratorsko-konzervatorski projekt. Moram biti ponosan da sam za to osigurao sve novce, pa čak i značajne novce od Krčke biskupije. Radovi su trajali gotovo cijelo desetljeće, do zaključno 2005. godine. Taj je projekt prepoznat kao vrhunac kvalitetne obnove te je za njega 2006. godine došla nagrada Europa Nostra. To odlikovanje primio sam u Madridu iz ruku španjolske kraljice Sofije, i ponosan sam što je to najviše međunarodno priznanje došlo za katedralu u Rabu.

Mogu, primjerice, spomenuti da sam bio predsjednik UNESCO-ve komisije za obnovu Dubrovnika poslije rata. To je bio velebni posao, a predsjednik tadašnjeg svjetskog ICOMOS-a Michael Petzet je u izvještaju generalnom sekretaru UNESCO-a napisao da je obnova Dubrovnika najbolja poslijeratna obnova u svijetu. Dobio sam, valjda jedini ne-Dubrovčanin, nagradu Dubrovnik za dugogodišnji rad na očuvanju kulturne baštine toga grada. Dubrovnik nije bilo što, i zato sam na to ponosan.

Rapska baština

Kad ste počeli obnavljati u gradu Rabu?

– Krajem 80-tih godina prošloga stoljeća u gradu Rabu spomenička baština se već sva pomalo urušavala. Nisam mogao gledati tu drastičnu zapuštenost, kako kamenje pada s pročelja katedrale, kako se urušavaju zvonici, propadaju crkve, a ja konzervator. Uz te sam građevine odrastao, te su ulice u mome djetinjstvu nama djeci bile dnevni boravak. Stari grad bivao je mojim svakodnevnim okruženjem te sam jedan od onih sretnika koji se u takvim prostorima rodiše, proživjevši tu one uvijek najljepše godine. Može li uostalom zavičaj biti nešto drugo doli djetinjstvo i prva mladost, olakšavajući nam već pomalo pozne godine, u želji – a bogme i ponašanjem – da stareći ne odrastemo. Dakle, taj rad je i moja ljubav. Poslije sam postao i pomoćnik ministra kulture, pa me je ministar Božo Biškupić špotao da bih sve novce usmjeravao na Rab. Samim Rabljanima sam govorio i pisao da nema drugih baštinika Raba osim Rabljana, da su oni prisiljeni baštinici.

Kontinuirano ste radili na obnovi i prezentaciji kulturne baštine grada i otoka. Možete li čitatelje sažeto upoznati s Vašim rapskim projektima očuvanja kulturne baštine, možda počevši od Gornje ulice?

– Gornja ulica se proteže od kule sv. Kristofora na krajnjem sjeverozapadu do pročelja katedrale te crkve i samostana sv. Antuna Opata na zapadnoj strani samog vrha poluotoka. Njezinu slikovitost naglašava stalna promjena urbanog krajolika, jer se na njoj izmjenjuje niz dragocjenih sakralnih spomenika, nastalih u različitim povijesnim razdobljima i izgrađenih raznim stilovima. Ipak se izdvaja romanički kao najizrazitiji stil zrelog srednjeg vijeka i pravi znamen u oblikovanju dalmatinskih gradova kao slobodnih jadranskih komuna. Povijesna slika grada Raba prepoznatljiva je tako po četiri zvonika što se uzdižu nad bedemima i strmim liticama, od kojih su tri romanička.

Na zapadu Gornje ulice odavno sam obnovio crkvu sv. Kristofora, koja je bila ruševina bez krova. U njoj sam u dva navrata postavio lapidarij koji priča o povijesti graditeljstva, arhitekturi u gradu Rabu od antike do 19. stoljeća. Slijedi sv. Ivan, kod nas najznačajnija protoromanička crkva s ophodom oko oltara, deambulatorijem, koji je čini iznimnom. Sagrađena je u 5. stoljeću, a pregrađena u 11., zvonik s njezine južne strane je iz 12. stoljeća. Do našeg vremena je sv. Ivan došao potpuno ruševan; kapiteli su bili u privatnim kućama, zvonik se rušio. Konzervatorskim radovima postao je dragocjen urbani arheološki park. Na crkvu sv. Ivana oslanja se crkva sv. Križa koja je bila hospicij benediktinaca iz sv. Petra u Dragi. Prvi put se spominje 1280. godine, pregrađena je u 16. i 18. stoljeću, nakon što je 1556. godine u njoj proplakalo raspelo, i to zbog, kako kaže legenda, nećudoredna života Rabljana. To raspelo od terakote izgubljeno je početkom 20. stoljeća, ali je ostalo kao memorija. Vrhunac obnove u sv. Križu bila je obnova štukatura koje su se sa stropa svetišta rušile u »krpama«. Uspjeli smo ih konsolidirati i restaurirati te je sada sv. Križ dostojanstveni sakralni prostor koji služi i za održavanje koncerata klasične glazbe.

Skrbio sam se i kako cijelu Gornju ulicu ponovo popločiti. A spuštajući se njome prema dragocjenom prostoru Trga slobode – Pjaceti, nabijenoj melankoličnom zavičajnošću, s velebnom crnikom u središtu posađenom u slavu oslobođenja od talijanske okupacije nakon Prvog svjetskog rata – dolazimo do crkve sv. Justine, podignute u 16. stoljeću na mjestu ranokršćanske crkve sv. Tome. Ta velika renesansna građevina izgrađena je 1573. godine kao memorija na bitku kod Lepanta 1571. godine; kasnije je barokizirana, dok joj je zvonik iz 17. stoljeća. I obnova te crkve bila je golem posao, a velik napor bilo je i samo iznalaženje novaca za to. Ponosan sam i na to što sam obnovio stalni postav crkvene umjetnosti rapske katedrale, i to postavio u sv. Justini. Taj postav je u rasponu od 11. stoljeća do kraja baroka – radi se, dakle, o stoljećima dragocjene sakralne baštine. Neke umjetnine toga postava, poput evanđelistara ili Paola Veneziana su na razini značajnijoj od nacionalne, dakle, europske razine.

4229766

Obnovljene crkve

U Gornjoj ulici slijede crkva sv. Andrije i samostan benediktinki koje su nedavno obilježavale tisućljeće svoga života u gradu Rabu. Zatim zvonik katedrale, pa sama katedrala.

Nematerijalna baština Raba

– Želim istaknuti bar ponešto iz nematerijalne baštine Raba. Na početku Srednje ulice je palača Dominis, odnosno rodna kuća velikog Markantuna de Dominisa, biskupa i fizičara, jednoga od najvećih umova početka 17. stoljeća u Europi. U gradu je kuća još jednog velikog Rabljanina, Kristofora Nimire, matematičara. Dragocjena rapska memorija su i klesari sv. Marin, utemeljitelj San Marina i sv. Leo, utemeljitelj San Lea te mi Rabljani možemo biti ponosni da je ta memorija na naš otok usađena u jednu geopolitičku tvorevinu koja je najstarija i najmanja republika na svijetu. Dragocjena memorija je Ivan Krstitelj Rabljanin, ljevač zvona i topova. Fra Bernardin Rabljanin i rapski kanonik Matija Picić zapisali su sjajnu božićnu pjesmu »U sej vrime godišća« te ju možemo smatrati rapskom duhovnom i književnom tvorevinom.

– I sv. Andrija je dragocjeni prostor. Ponosan sam jer sam otkrio izvorne kamene stupove, baze i kapitele koji ukazuju na sredinu 11. stoljeća. Najbolja paralela za njih su kapiteli iz crkve sv. Nikole na Lidu u Veneciji, sv. Petar u Dragi, sv. Marija u Zadru i tako dalje, a to je benediktinski horizont obnove Crkve kao institucije. U zvoniku sv. Andrije, podignutom 1181. godine, otkrio sam prostor u kojem su se čuvale relikvije. Zvonik je bio potpuno degradiran, pa je i taj posao bio jako velik.

Najljepši romanički zvonik na istočnoj obali Jadrana, ako ne i na Mediteranu za mene je zvonik katedrale iz 12. stoljeća. Tijekom obnove katedrale otkrili smo i prezentirali tragove da je ranokršćanska, no o katedrali i njezinim umjetninama sam već govorio. Na zapadnoj strani vrha poluotoka je samostan sv. Antona Opata. Tu je kasnogotička crkva zanimljiva u nematerijalnoj baštini jer je Mande Budrišić, plemkinja iz Modruša 1521. godine, bježeći pred Turcima došla u Rab i osnovala samostan klarisa. Sve je to kasnije prenamijenjeno i adaptirano, ali je dragocjeni spomenik.

Obnavljali ste crkve i u drugim dijelovima grada, i po otoku.

– Samo ću nabrojiti: obnovljena je crkva sv. Stjepana u Barbatu; donekle smo konsolidirali i crkvu sv. Kuzme i Damjana na sv. Damjanu; sv. Petru u Dragi vratio sam dostojanstvo izgleda protoromaničke crkve 11. stoljeća u tretmanu njezine vanjske fasade. Davno sam započeo projekt obnove, i odlukama i novcima, kompleksa sv. Eufemije u Kamporu, a drugi su nastavili. Malu Gospu u Loparu obnavljali smo još prije rata, a ponosan sam i na vraćanje funkcije crkvi sv. Nikole na Sorinju koja je sagrađena 1447. godine kao zavjet i sjećanje na neku pomorsku nesreću. Ta je crkva bila ruševina, no Loparani su htjeli ponovo se u njoj moliti. Prihvatio sam tu njihovu želju, s time da sam naglasio razliku između staroga i novoga. Neki moji kolege bili su skeptični, ali da to nismo napravili za nekoliko godina nestalo bi i zadnjeg kamena te crkve. Sada Loparani u tu crkvu hodočaste.

Nastavio sam raditi i u mirovini te je obnovljena donedavno potpuno degradirana crkvica sv. Katarine u gradu; zatim sv. Justina; konačno, bio sam inicijator i suradnik projekta i posla obnove crkve sv. Frane na groblju, što je još u tijeku. Nisam skrbio samo o obnovi sakralne arhitekture, nego i o tzv. pokretnoj kulturnoj baštini. U katedrali u gradu Rabu obnovljen je svaki oltar, svaka slika, od ikona iz 14. stoljeća do baroknih kompozicija 18. stoljeća, restaurirani su relikvijari, a svaki predmet izložen u sv. Justini dostojanstveno je restauriran. Tako i u drugim crkvama u gradu Rabu. Zato zahvaljujem kolegama restauratorima. Zahvaljujem i izvođačima radova. Na graditeljskim spomenicima bilo je nužno imati kvalitetne i ovlaštene izvođače. Trudio sam se da ih u Rabu obučimo i stvorimo, i na to sam ponosan. Izdvajam Zidarski obrt Ivana Gušćića, Klesarski obrt »Vado« Mihovila Domijana i Zorana Vasilja te posebno dragocjenog konstruktora i projektanta konsolidacije građevina Davora Uglešića. Sve je to bio golem angažman i moja emocionalna relacija prema zavičaju, i sve me to čini zadovoljnim i ponosnim.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.