RAB – Umirovljeni rapski profesor i poznati antifašistički aktivist Ivo Barić od kraja kolovoza provodi jedinstven projekt na Facebooku – dan za danom objavljuje imena i prezimena, kratke biografije i fotografije Rabljana poginulih u Drugom svjetskom ratu. Opsežan je to posao jer je svoje živote u borbi protiv fašizma ostavilo 197 stanovnika tog otoka. No još je zanimljivije zašto se Barić odlučio na ovaj poduhvat, što se najbolje može dočarati njegovom prvom Facebook objavom na ovu temu.

»Jedan je mladi Rabljanin na svom Facebooku, odgovarajući meni spominjući Fumicu Mlacović, napisao: Fumica Mlacović je bila pripadnica NOP-a pa njena smrt nije vrijedna spomena. To me je uvrijedilo kao čovjeka pa sam odlučio da od danas počnem objavljivati imena svih 197 Rabljana poginulih u Drugom svjetskom ratu. Njihova imena upisana su na kamenim pločama spomenika poginulim u NOB-u, u parku Boškopini. Na kraju ću vam otkriti tko je taj mladi Rabljanin rođen 1995.«, napisao je Barić i započeo: »FUMICA (Ivana) Mlacović, rođena 1921. u Palitu (tada Mundanije). Aktivistica NOP-a od 1942. Ustaše su je uhapsili na Rabu 1. kolovoza 1944., odveli u Orihovicu (Perići).

Izvan logora

– O ratnim danima na Rabu od 1941. do 1945. održao sam stotine predavanja, vodio učenike i grupe turista u Kampor na Spomen-groblje žrtvama logora. Budući da su za ove teme najviše bili zainteresirani ljudi starije dobi, odlučio sam se približiti i mlađima. Njih sam jednom godišnje vodio u Kampor, na Polje sjećanja. Ali to su male grupe pa sam počeo pisati na Facebooku gdje su najviše mladi. Kada mi je poručeno da smrt Fumice Mlacović nije vrijedna spomena, a neki su se s tim mladićem i složili, umjesto odgovora citirao sam im dio pjesme Ane Trninić, Ubijeno slovo: »Mladiću/uzeo si kamen/i ponovno me želiš ubiti!/Ruke kamene ne mogu pružiti,/ni suzu pustiti,/a duša mi plače!/ Duša mi je sada u slovu,/na kamenoj ploči!/Neka počiva u miru!/NEMOJ JE UBITI !!!« Nisu se više javljali, ali poručio sam im da ću svaki dan objavljivati po jedan životopis poginulih Rabljana u NOB-u i njihove fotografije, pa neka onda procijene o vrijednosti NOP-a – kaže Barić. Iako već više godina istražuje ovu materiju, Barić priznaje da je riječ o teškom poslu, prije svega zbog toga što nema spremne sve fotografije ni životopise.

– Zato svaki dan razgovaram s njihovim potomcima, »kopam« po knjigama, odlazim u arhive i Nacionalnu knjižnicu po još podataka. Iznenadio sam se da o životu tih mladića i djevojaka nema puno napisanih redaka. Ima brdo literature o događajima, ratnim jedinicama pa čak i imenima boraca, o spomenicima, ali ne i o njima kao ljudima s osjećajima, o njihovim ljubavima, čežnjama, budućnosti i porodicama. Zato sam odlučio ponovno ih oživjeti – kaže Barić, koji je, prije nego što su krenule objave na Facebooku, počeo pisati tekst za knjigu o logoru Kampor i Spomen-groblju žrtava logora.

– Brzo sam shvatio da tekst o logoru ne bi bio potpun bez događanja izvan logora, odnosno o zbivanjima na Rabu u to doba. O tome ima literature. Jedna od najznačajnijih knjiga je svakako »Otok Rab u radničkom pokretu i NOB-u«, autora mr. Darinka Munića, dr. Mihaela Sobolevskog, Ive Kovačića i Zdenka Pleše. Ali, ni u njoj nema puno o Rabljanima u jedinicama NOV-a. Postoji samo popis poginulih i preživjelih s kratkim crticama o mjestu pogibije i jedinici kojoj je pripadao. Odlučio sam stoga dopuniti i ispraviti neke greške u literaturi razgovarajući s ljudima koji su još živi i sjećaju se tih dana, ali svakako konzultirajući i literaturu o tom vremenu. Od velike pomoći mi je arhiva u Udruzi antifašista Raba, gdje ima više pisanih iz java preživjelih boraca, o njihovu sudjelovanju u ratu, pa i o onima s kojima su bili u jedinicama. Najviše me je obradovao pronalazak fotografija rapskih partizana prikupljena šezdesetih godina 20. stoljeća. Arhiva je nepotpuna, ali neke fotografije sam nabavio od obitelji poginulih, a ostale još tražim – kaže Barić.

Odaziv »pod zastavu«

Rabljani su poznati po odazivu »pod zastavu« kada je potrebno. U Domovinskom ratu sudjelovalo ih je oko 1200, što znači da je svaki osmi stanovnik otoka bio uključen u borbu za hrvatsku samostalnost. To je jedan od najvećih odaziva u Hrvatskoj, a slično je bilo i u Drugom svjetskom ratu.

– Da bismo razumjeli koliko su Rabljani doprinijeli pobjedi nad fašizmom potrebno je u kratko reći o zbivanjima na otoku u to doba. Najprije je jedna grupica ustaša 10. travnja 1941. razoružala žandare, preuzela vojnu vlast i postavila gradsku upravu koja je trajala sedam dana. Već 17. travnja 1941. Talijani su okupirali Rab. Nakon godinu dana otvorili su logor za Slovence, Hrvate i Židove u Kamporu. U njemu su ubili preko tri i pol tisuće ljudi. Dana 11. rujna 1943. internirci i rapski partizani oslobodili su otok i logor i osnovali partizansku upravu koja je trajala do 19. ožujka 1944. Toga dana otok su zauzeli Nijemci. Sutradan su došli i ustaše. Od tada su se događala svakodnevna hapšenja i odvođenje u logore. Ljudi su se skrivali u bunkerima i noću bježali u partizane jer ostanak na otoku bila je sigurna smrt. Konačno 12. travnja 1945. Rab je oslobodila 9. udarna dalmatinska divizija i Drugi pomorski obalni sektor. Rabljani otok doživljavaju kao svoj »polis« bez obzira koje zastave na njemu lepršaju. Zato su od prvog iskrcavanja tuđinskih vojnika većina otišla u ilegalu. Stvarali su otpor koji je sve više jačao većom prisilom okupatora. Malo je sredina u kojima se toliki broj ljudi javio u jedinice NOV kao na Rabu. U jedinicama NOV-a bilo je oko 1250 Rabljana, poginulo ih je 197. Ostalo je 120 djece bez roditelja, 43 udovice, u logorima je bio 121 stanovnik Raba, a toliko ih je odvedeno u Njemačku na rad – ističe Barić.

Ako je povijest Raba jednako slavna u oba rata koja su se u 20. stoljeću vodila na ovim područjima, pa čak je i broj sudionika gotovo jednak, postavlja se pitanje čemu svjetonazorski sukobi koji se vrlo često odvijaju upravo na društvenim mrežama. Na Rabu, ali i po cijeloj Hrvatskoj. Barić smatra da se smisao svjetonazorskih sukoba ne može tražiti u razlikama ideja.

Kič društvo

– Kako je rekao Karl Popper, ljudi mogu imati različite ideje, u skladu s njima mogu postavljati i različite ciljeve, ali tada među njime nije moguć razgovor jer je njihova ideja već odredila i njihovo postupanje. Isto tako je podijeljeno i društvo. Zato sukobi nisu samo na društvenim mrežama. Oni su u svim sferama života. Zašto još nije došlo do katarze? Zato jer se nudi populizam koji je uvijek prijevara. Zato jer je poslovna elita ljude ostavila na cjedilu, pretvorbom i privatizacijom pokradeno je društveno vlasništvo koje je pripadalo svima, a danas sve ima svoju tržišnu vrijednost. Zbog toga ljudi se od ličnosti pretvaraju u individue, povlače su u novi prostor facebooka gdje nalaze svoje olakšanje. Kako je rekao Rob Riemen – ako se još u kič kulturu, kakva se jedino danas nudi, umiješa populizam s velikom dozom nacionalizma, onda vidimo kako ponovno izranja lažno lice fašizma – kaže Barić. Komentira i nedavnu kolumnu u Novom listu u kojoj je napisano da antifašizam nema smisla kad fašizma nema i da će antifašizam u nedostatku pravih fašista izmisliti nove neprijatelje.

– Zar on ne vidi kako mladići u ustaškim uniformama mirno stupaju našim gradovima, zar ne vidi natpise »za dom spremni«, svastike, porušene antifašističke spomenike. Možda i nema fašista, ali ima neofašista, a to su sofisticirani strojevi koji se pokreću na daljinski upravljač. Antifašisti su osigurač da ne dođe do eskalacije nepoželjnog zla. Škola oblikuje čovjeka, obitelj mu je moralna vertikala, a društveni milje dovršava čovjekovo formativno oblikovanje. Zato odlučno tvrdim da internetske prepiske nemaju smisla. Ali, one time neće nestati, jer smo ljudi i razlike čine naš smisao življenja. Razlike se neće smanjiti ni dijalogom, ali razgovorom ćemo sniziti napetosti. Ono čega na društvenim mrežama ne smije biti je vrijeđanje i neargumentirano optuživanje. To je kulturno osiromašenje koje vodi u kič društvo u kojem može lako procvasti zlo. Objavama fotografija i crtica iz života mladih Rabljana poginulih u ratu ne želim oživljavati »aveti« prošlosti, kako mi je jedan mladić napisao, već dobro u njima. Slobodu, koju su žarko željeli, nisu dočekali i zato poručujem svima – nemojmo ih ponovo ubijati.