Leonardo Beg: Katolička crkva u Hrvatskoj agresivna prema neistomišljenicima

Rimokatolička Crkva u Hrvatskoj je posebne naravi, radikalno je i agresivno krilo rimokatolicizma. Drugdje u svijetu ona nije toliko »nervozna«. Zato Rimokatoličku Crkvu ne možemo generalizirati, već promatrati unutar granica države u kojoj djeluje

Malo je poznato da u Rabu stoluje biskup koji ima ženu i dvoje djece. Riječ je o Leonardu Begu, članu Slovačke starokatoličke crkve čije je ređenje za biskupa prije dvije godine izazvalo mnogo bure u rimokatoličkim redovima. Kako Beg ističe, i dan danas mnogi bi ga najradije vidjeli na lomači, premda naglašava da i među kolegama svećenicima iz najveće i najbrojnije ovdašnje religijske zajednice ima mnogo prijatelja i dragih osoba. Božić se čini kao idealno vrijeme za – pružanje ruke pomirenja. Božićna poruka?

   – Uza svu tamu ovoga posrnulog svijeta, uza svu naizgled bezizlaznost, ne bojte se. Krist je s nama, za nas i naše spasenje. Njega i ove godine Crkva liturgijski čeka u došašću, čeka ga kao malog novorođenog Boga – Božića, i uzda se u njega koji je centar ljudske povijesti, naša budućnost i naša nada.

   Ima li kakvih razlika između ove vaše poruke i rimokatoličkih poruka?

   – Nema nikakve razlike jer smo i mi katolici, samo s drugačijim prefiksom. Znači nismo »rimo«, nego smo »staro«. Katolikos je riječ koja označava općenitost Crkve, njezinu univerzalnost i učenje prvih sabora. Prema tome i mi smo katolici, a tu je samo pitanje jurisdikcije. Znači, ne spadamo pod jurisdikciju rimskog patrijarha, odnosno pape, nego smo autokefalni. Autokefalne crkve su narodne crkve koje svoju upravu imaju unutar granica zemlje u kojoj djeluju. Autokefalnost znači samostalnost. Nauk je identičan jer ne može ni biti drugačiji u onim stvarima koje su vezane za supstancijalna, doktrinarna pitanja. Osim onih kasnijih, koja se tiču problematike oko Prvog vatikanskog koncila i pitanja dogme, odnosno dogmatskog dekreta Pastor aeternus, kojim je rimski biskup papa proglašen praktički bogom jer su mu pripojena božja svojsva nezabludivosti i svevladarstva, pantokratorstva. A to su božja svojstva, prema Svetom pismu, i tu svaka priča staje. Znači, radi se o tome da je starokatolicizam ostanak na zdravom katolicizmu. Ta je ideja ponikla od našeg Rabljanina Marka Antuna Dominisa, koji je u 16. i 17. stoljeću dao prijedlog za jedinstvo crkava na postulatima Stare crkve, ti su postulati zajedničko vjerovanje i prvih sedam koncila Crkve prvog milenija. Dominis je u svom briljantnom djelu De republica ecclesiastica sugerirao i predlagao način za ozdravljenje i spas Rimske Crkve koja je bila u vrevi malverzacija na području indulgencija, simonije, nepotizma… Da se prevladaju ti problemi, on je upućivao na povezivanje s ranim, odnosno Starim kršćanstvom. Rim je njegov prijedlog za spas Crkve dočekao »na nož« te su ga proglasili heretikom i spalili na trgu Campo De’ Fiori u Rimu i tako je skončao. To je tada bio njihov uobičajen način obračuna s neistomišljenicima. Rimska Crkva oglušila se na Dominisov prijedlog i nastavila po svom te doživjela vrhunac vlastitog erora 1870. godine kada je na Prvom vatikanskom koncilu papa proglašen nezabludivim, kako smo ranije rekli.

Papa proglašen bogom

To je najvažnija razlika između rimokatoličanstva i starokatoličanstva. Ima li ih još?

   – Da, proglašenje pape bogom bio je condicio sine qua non nastanka starokatoličkog pokreta. Kako se to dogodilo? Tako što se na koncilu nije našao ni jedan biskup koji bi bio kadar energično ustati protiv te blasfemičnosti. Bilo je doduše biskupa koji su negodovali protiv te shizmatičnosti izražene u konstituciji Pastor aeternus, ali oni nisu imali veće pastirske hrabrosti da obrane Istinu Crkve, jer bi time doveli u pitanje svoj kanonski status u biskupiji – bili bi ekskomunicirani. Među tim biskupima koji su negodovali spadao je dio njemačkih biskupa, i neki biskupi u Hrvatskoj pri čemu je najistaknutiji bio đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer koji je izrekao pet govora protiv papine nepogrešivosti i svevlasti. Kasnije su međutim svi rimskokatolički biskupi potpisali tu blasfemičnost, tako da od govora protivna kraju nije bilo ništa: papa je proglašen »bogom« – hereza je udarila temelj, shizma kao udaljavanje od istine Svetoga pisma, pokazala se jasnom kao dan. Dominis je također bio rimokatolički biskup, odnosno nadbiskup, ali on nije htio pristati na takve stvari. Samo ljudi poput Dominisa, koji su stvarno utemeljeni u vjeri i za nju su spremni podnijeti žrtvu, slični su biblijskim prorocima po kojima je na svijet dolazila autentična riječ Božja. Nažalost, na Prvom vatikanskom koncilu nije se našao niti jedan »Dominis« koji bi branio Istinu po cijenu svoga položaja, pa i života.

   Je li moguće da je netrpeljivost rimokatoličkih svećenika prema vama toliko velika?   – Da, na žalost. Među nama nema nikakvih međucrkvenih čestitanja, nikakvih ekumenskih susreta, nikakvih duhovnih druženja – samo ruglo, čemer i jad. Zato ja često kažem da su kršćanski službenici, svećenici, koji ne žive svoj poziv kršćanski, najveće ruglo i sramota kršćanstva. Krist nas oslobađa, a kršćanstvo sa svojim podjelama razdjeljuje – to je paradoksalno, ali istinito. Ono što ja, kao kršćanin i biskup želim, jest da budemo ono na što nas Krist poziva: braća koja se ljube, pri čemu svatko ima pravo reći što ga muči. Ali, naša su im vrata uvijek bratski otvorena.

   Možete li nam opisati vaš klerički put?

   – Ja sam bio rimokatolički đakon. Prvenstveni razlog mog odlaska prema svećeništvu bio je osobni susret s Bogorodicom. Nema toga »boga« koji bi mene usmjerio prema nekakvom »popovluku«, da nije bilo osobnog susreta, radikalnog susreta s Bogorodicom. Susret je to kojeg često uspoređujem s iskustvom koje je imao sv. Pavao, kada mu se objavio uskrsli Gospodin. Naravno, ne pada mi na pamet uspoređivati se sa sv. Pavlom, riječ je samo o tom da sam iskusio nadnaravni božji svijet po Bogorodici. Naime, u svojoj 18. godini života, objavila mi se odnosno ukazala Bogorodica. To je bio trenutak u kojem sam izgubio vid i sluh te ispred sebe ugledao jednu ženu s bijelim velom preko glave. Gledala me je u oči i ništa nije govorila, ali ja sam kristalno jasno znao što mi ona »kaže«. Nekim neopisivim direktnim prijenosom spoznaje rekla je: »Leonardo, usmjeri svoj život prema Bogu i ostani uvijek uz Boga.« Odatle ja crpim svoje poslanje i misiju.

   Na studije teologije krenuo sam s idealom vjere, ali počeo sam se razočaravati jer sam uvidio da mnogi koji su tamo ne vjeruju nego se pokušavaju uhljebiti, dobiti dobar položaj i status u društvu, te fino i lagodno živjeti. Sablaznio me je dvostruki život, velika pomama za materijalnim stvarima i slično, međusvećenička ljubomora… Počeo sam doživljavati crkvene službenike kao religijske obrtnike bliske pogrebnim poduzećima, daleko od vjere žive i istinite. Kada sam primio đakonat, upućen sam na službu u Cres, međutim, nakon manje od mjesec dana vratio sam se na Rab jer mi se sve to skupa smučilo. Odustao sam od puta prema rimskokatoličkom svećeništvu. Ali svećenički poziv i dalje je u meni titrao. Nakon nekog vremena priključio sam se Hrvatskoj starokatoličkoj crkvi koja mi je djelovala mnogo autentičnije, prije svega jer je malobrojna, nema materijalnih bogatstava, a svećenstvu je dozvoljena ženidba na liniji svetoga pisma, odnosno poslanice Timoteju. Tamo sam postao svećenikom i sve je bilo u redu do trenutka kada sam otkrio da Hrvatska starokatolička crkva podržava blagoslov istospolnih parova i ređenja žena u svete redove, kao i Utrechtska unija koje je ta crkva članica. To nisam mogao otrpjeti i insistirao sam više puta da se od toga ograde, zato jer je to u suprotnosti sa Svetim pismom i tradicijom crkve. O tome ja imam cjelokupnu pismenu dokumentaciju. Oni se nisu htjeli ograditi.

   Stoga sam se javio drugoj starokatoličkoj upravi koja se nalazi u Slovačkoj, i koja je strogo tradicionalna te ne prihvaća ove istospolne blagoslove. Objasnio sam im situaciju i oni su me primili za svojeg svećenika. Tako sam počeo djelovati kao starokatolički svećenik u Hrvatskoj ali inkardiniran pod Starokatoličku crkvu Slovačke. Dakle ja nisam promijenio crkvu, to je i dalje starokatolička crkva, nego sam promijenio upravu. Nakon toga, slovački starokatolički nadbiskup Augustin Bačinski utemeljio je svojim dekretom Starokatolički generalni vikarijat za Hrvatsku i mene postavio voditeljem tog vikarijata. U međuvremenu, kako je vrijeme odmicalo, nadbiskup je smatrao da je potrebno na područjima Hrvatske i regije obnoviti starokatolicizam.

Dominisova sudbina

U kojem smislu da ga obnovi, kada Hrvatska starokatolička crkva i dalje postoji?

   – Zato što taj starokatolicizam više nema veze sa starim katolicizmom. Naime, u Svetom pismu i u tradiciji crkve ne postoji blagoslivljanje istospolnih i ređenje žena za svećenice. Utrechtska unija to dozvoljava a Hrvatska starokatolička crkva kao članica Utrechtske unije nije se htjela javno ograditi od tih praksi. Meni je bilo već nezamislivo biti u takvoj Uniji, jer čim si s takvima već si sudionik u njegovim djelima. Znači trebalo je vratiti ispravne temelje. Ispraviti što ne valja. To se tako dogodilo, ja sam postavljen za voditelja vikarijata i na jednoj sinodi u Slovačkoj, nadbiskup Bačinski je iznio mišljenje da bi bilo dobro mene kao voditelja Vikarijata rediti za biskupa kako on ne bi morao dolaziti iz Slovačke po raznim pastoralnim pitanjima. Tako me je Sinoda jednoglasno izabrala za biskupa. Ređenje je bilo 22. rujna 2012. na Rabu. Na ređenje sam iz ekumenskih razloga pozvao sve rimokatoličke biskupe koji su u blizini: zadarskog, krčkog, riječkog, kao i sve rapske svećenike, međutim, nitko se nije odazvao. Dapače, krčki biskup Valter Župan je poslao priopćenje za javnost u kojem sam doživio sličnu sudbinu Dominisu i na to sam beskrajno ponosan. Po tome zapravo vidim da sam na pravom putu. Protiv mene su u rapskoj katedrali dijelili letke, kao da smo u srednjem vijeku, proglašem sam heretikom i šizmatikom jer da se za biskupa ne redim po rimokatoličkim pravilima. Pa naravno da ne kada sam član Starokatoličke crkve koja ima svoja pravila. Oni očito i dalje misle da jedini na svijetu imaju pravo na crkvenost. Zbog takvog su mišljenja i spalili mnoge neistomišljenike kroz povijest. I mene bi, sigurno, da smo vremenski bliže Srednjem vijeku.

   Kako to da ste nakon samo dvije godine svećeništva postali biskupom? Zvuči kao ubrzani napredak?

   – Vidite, u Rimokatoličkoj crkvi ima primjera da se biskupima postajalo u jedan dan, i to ljudi koji nisu bili ni đakoni. Čak su bili i maloljetni, postoji primjer šesnaestogodišnjaka koji je u jedan dan primio sve redove i postao kardinal. E, to je ubrzani napredak. Vidite, ja nisam nikada planirao biti biskupom, niti to možete planirati. To vas Sveti Sinod izabere ili ne izabere. Vi možete planirati završiti školu, doktorirati i slično. Ali biti izabran za neku biskupsku službu ovisi o članovima Sinode a ne o vama. Doduše, i oni su smatrali da je to brzo i nećkali su se, međutim, uzeli su u obzir moj doktorat teologije, i to je prevagnulo. Konstatirali su da pastoralni razlozi traže biskupsku posvetu. Znate, ni Alojzije Stepinac nije dosegnuo kanonsku dob da postane biskupom, i kod njega su u obzir uzeli doktorat ali to što je bio solunski dobrovoljac, pa su ti razlozi prevagnuli. Kada je Stepinac rekao da je premlad, odgovorili su mu neka bude miran, jer pogreška da je mlad postaje svakim danom sve manja. Znate, nije biskupstvo najveća stvar, najveća stvar je svećeništvo, slavljenje sv. Mise. Biskup nije ništa drugo nego svećenik koji može rediti druge svećenike, ali on je u bitnom svećenik.    

   Koliko ima starokatolika u Hrvatskoj?

Kakva je vjerska situacija, po vama, na Rabu?   – Na žalost loša. Jako je razvijena kriva strana ljudske stvarnosti, ona koja koristi okultna sredstva za ostvarenje svojih ciljeva. Ima previše gatanja, prizivaju se razni entiteti, često iz šale i radoznalosti, a onda mogu nastati velike smetnje kojih se nije lako otarasiti. Isus nam kaže da se taj rod, demoni, izgone samo postom i molitvom. Strašno je razvijena i psovka, do katastrofalnih razmjera. Nigdje ne možemo čuti takvih blasfemičnih psovki kakvih možemo čuti na otoku Rabu: psuju se nebesa, verbalno opći sa svecima, njihovim rođacima i srodnicima, nastaju gotovo litanije u pogrđivanju svega što je sveto.

   – Jako malo. Od 1920-ih, kada je to krenulo u Hrvatskoj, oni su eksponencijalno rasli do nekih stotinjak tisuća. Ali, protiv starokatoličke crkve je javno istupao spomenuti Alojzije Stepinac. On je javno govorio da je Starokatolička Crkva »trulež na korpusu hrvatskog naroda«. To su strašne riječi kada dolaze od strane jednog pastira. Kasnije, kada je došao na vlast Ante Pavelić, krenuo je u odstranjivanje te truleži. To se odstranjivanje provodilo u Jasenovcu i ostalim stratištima. Donesen je zakon po kojem svi starokatolici u 24 sata moraju prijeći na rimski katolicizam. Vidite, to je opterećujuće za Stepinca kao sveca. Znate, biti blaženikom ili svecem iziskuje drugačije ponašanje prema neistomišljenicima. Neka mu Bog oprosti, mi starokatolici smo mu oprostili.

Nervozna crkva

Osim spomenutih, koji su, po vama, najveći grijesi Rimokatoličke crkve?

   – Najveći grijeh je dogmatizacija hereze, postavljanje smrtnog, grešnog i ograničenog čovjeka na mjesto Božje. Proglašenje nezabludivim. Takvu bahatost i oholost, da se pravi jednakim Bogu, pokazao je samo Đavao, pa je izbačen iz raja. Nadalje, Rimokatolička Crkva u Hrvatskoj je posebne naravi, posebno je agresivna prema neistomišljenicima. Drugdje u svijetu ona nije toliko »nervozna«. Zato Rimokatoličku Crkvu ne možemo generalizirati, moramo je promatrati unutar granica neke države u kojoj djeluje. Ja Rimokatoličku Crkvu u Hrvatskoj promatram kao onu koja djeluje po nekim svojim autokefalnim samostalnim kriterijima, kao neka Hrvatska Rimokatolička Crkva, koja je samo formalno članica opće Rimokatoličke Crkve. To je radikalno i agresivno krilo rimokatolicizma. Opasno.

   Papa Franjo je popularan i unosi neke promjene?

   – Dijelom se slažem s papom Franjom, a dijelom ne jer mi je preliberalan u odnosu prema istospolnima. U svemu drugom se s njime potpuno slažem, samo se bojim za njegovo zdravlje. Znate, Vatikan je proračunata i dugovječna institucija.

   Odakle ta netrpeljivost prema istospolnim zajednicama koje spominjete već drugi put, a spominjali ste i protivljenje ređenju žena?

   – Zato jer se s time ne slaže Sveto pismo i tradicija Crkve. Oni mogu ostvarivati svoja prava unutar institucija države. Međutim, u Crkvi ne, zbog spomenutih razloga. To nije netrpeljivost prema njima, nego provođenje poklada vjere.

   Kakve su reakcije na Rabu, kao maloj sredini, na vas?

   – U početku su ljudi bili zbunjeni zbog spomenutog Priopćenja za javnost ordinarijata Krčke biskupije. Nakon proteka vremena sami su se uvjerili u »srednjovjekovnost« i antiekumenski stav takvog Priopćenja. Shvatili su da to veze nema s Kristovom ljubavi. Tim je priopćenjem dugoročno gledano, Krčki Ordinarijat napravio »salto mortale« kojeg si nije smio dopustiti, kao jedna ozbiljna institucija. Ja im opraštam bratski tu nekorektnost i nadam se da će ona služiti njihovom rastu. Danas mi ljudi prilaze s mnogo simpatija i znatiželje. Primam i mnoga pisma potpore. Osobito primam mnogo mailova s raznih strana svijeta.

Celibat na izbor

Radite u Pučkom otvorenom učilištu Rab, bavite se kulturom?

Čini li vas činjenica da imate ženu i djecu bližim, ili daljim Bogu?   – Čini me svjedokom. Ja mogu propovijedati o obitelji i o bračnom životu, jer ja u tome imam iskustva. Znate, čovjek treba proživjeti ljudski život. Bog je obitelj učinio zajednicom muškarca i žene i to ne bez veze. Stoga, proživjeti ljudski život i svjedočiti što to jest, sa svim prednostima i težinama toga, to znači svjedočiti. Celibat je stoga manjkav jer svećenik treba proživjeti ljudski život. Jedini smisao celibata vidim za redovničke zajednice. To ima smisla, ostalo nema. Na žalost, celibatarni život često vodi u pedofilne devijacije i ostale devijacije. Veliki dio toga bio bi spriječen da se ljudima omogući normalan život. Žalosno je što mnogi ljudi osjete poziv prema obiteljskom životu, ali i prema svećeništvu. Pred njih se stavlja izbor i oni uvijek ostaju zakinuti u jednom dijelu. Tu se institucija Crkva postavlja iznad Duha Svetog koji poziva čovjeka, ali ga institucija uvjetuje. Nadam se da će i oni u budućnosti dozvoliti ono što su već imali u staroj prošlosti.

   – Naša crkva je siromašna, mi nemamo crkvenih prihoda, živimo kao i svi obespravljeni ljudi u ovoj državi, koji znaju što je strah od egzistencijalnih problema i gubitka posla. Mi živimo s narodom, znamo što je živjeti ljudski život, mi ne živimo u akvariju, na Marsu. Kada živite u jednoj jakoj institucije koja vam sve osigurava i protiv koje samo ne smijete ništa pisnuti, pa će vam sve biti dobro, onda vi ne živite ljudski život. Ja često kažem ovako: kada rimokatolički svećenik umre, on će doći pred lice Božje, Bog će mu reći, sine, lijepo si živio na onom svijetu, a sada ćeš se vratiti natrag da stvarno i proživiš taj život kao »običan« čovjek. Ja sam zaposlen kao radnik u Pučkom otvorenom učilištu, radim kao i svi drugi. Uz to sam profesor na Teološkom učilištu »Mihael Starin« gdje predajem nekoliko predmeta te vodim neke diplomske i mentorske radove.

   U jednom dijelu te baštine držite mise?

   – Sv. Mise držim u crkvici Svetog Kristofora, zaštitnika otoka i grada Raba. U crkvici se nalazi gradski lapidarij. Ljudi ne znaju da se tu održavaju mise pa znaju tu crkvicu nazivati desakraliziranom. Međutim, mjesto u kojem se drži sv. Misa je sveto mjesto, pa ne može biti desakralizirano. Misa se održava nedjeljom i blagdanima zahvaljujući dopuštenju vlasnika. Imamo našu internet stranicu naziva »Starokatolički generalni vikarijat sv. Metoda« na kojoj postoje informacije o Starokatoličkoj Crkvi, njenom radu i djelovanju. Znaju doći i znatiželjnici. Interesantno je da na ispovijed znaju doći rimokatolici, ispovijedaju se a na sv. Misu odu u katedralu. Ne znam zašto to čine. To je interesantno.

   Zasnovali ste obitelj, imate suprugu i djecu, prilično specifično za svećenika, pogotovo biskupa?

   – Specifično jer živimo u rimokatoličkoj zemlji u kojoj su celibatarni svećenici uobičajena pojava. To nije tako u svim zemljama. Ima i u Hrvatskoj doduše Grkokatolička Crkva, koja je u Uniji s Rimokatoličkom crkvom. Svi ti svećenici imaju obitelji i djecu. Poznati takav svećenik bio je nama svima dragi pokojni Živko Kustić, pokoj mu duši. Prema tome, to nije čudo. Apostoli su bili oženjeni ljudi. Prva poslanica Timoteju u drugom retku treće glave jasno kaže da biskup bude jedne žene muž. Prema tome, sve je jasno. Postoje područja, čak i u Rimokatoličkoj crkvi, gdje djeluju oženjeni svećenici. Recimo u nekim dijelovima Afrike. Celibat nije bitna oznaka svećeništva, ne radi se o stvarnosti dogmatske naravi nego disciplinske. Dakle, organizacija Rimske Crkve zaključila je da je celibat dobar za njezino svećenstvo. To oni mogu ukinuti kad god žele. U Starokatoličkoj Crkvi celibat je ostavljen na izbor svećeniku.

   Ima li Starokatolička Crkva u Hrvatskoj budućnost?

   – Ima, jer ju vodi Duh Sveti. To znači da Crkvu ni vrata paklena neće nadvladati.