Direktor krčkog komunalca »Ponikve voda«

Frane Mrakovčić: »Fiksna naknada« od 48 kuna stvara pomutnju

Mladen Trinajstić

Jedan ili dva riječka ili zagrebačka nebodera troše više vode (i to kroz cijelu godinu) od mnogo većeg i neusporedivo skupljeg vodoopskrbnog sustava čitave Dobrinjštine 

KRK » Informacije s kojima su ovog tjedna u javnost izašli predstavnici Instituta za javne financije u najvećoj su mjeri netočno interpretirane pa stoga i ne čudi da javnosti nude sasvim pogrešnu sliku o cijenama vodnih usluga na otoku Krku. Tim je riječima objavu podataka o navodnim pretjeranim razlikama u cijenama vodoopskrbnih usluga (koje je u svojoj analizi ekonomske opravdanosti razlika u cijeni vode iznio spomenuti Institut) jučer komentirao Frane Mrakovčić, direktor krčke komunalne tvrtke »Ponikve voda« ističući kako je kao čelnik otočnog komunalca primoran reagirati na »analize« koje, nesagledavanjem cjelokupne slike djelatnosti javne vodoopskrbe daju iskrivljenu sliku o cijenama i načinu naplate utroška vode na Krku.   

Zakonska obveza




– Konstatirati da potrošači kubik vode na Krku plaćaju 52, a u Dubrovniku tek 7,5 kuna teško da je vjerodostojan podatak, rekao je Mrakovčić naglasivši da se radi o temi o kojoj je već mnogo puta govorio i koja kod nekih jednostavno nikako »ne sjeda«, unatoč argumentima koji komunalcima idu u prilog kao i činjenici da sve što rade i što naplaćuju čine prema važećem zakonu te uz blagoslov nadležnih državnih tijela, između ostalog i mjerodavnih službi Ministarstva poljoprivrede u čiji resor spada ova tematika.  



Markovčić nam je na koncu predočenjem konkretnih cjenovnih podataka prikazao kako je, unatoč svemu, cijena vode za prosječnog potrošača na otoku Krku u pravilu niža i povoljnija od cijena koje plaćaju stanovnici drugih dijelova naše županije, dakle sredina koje su umnogome slične otoku Krku. Na Krku se tako fiksna naknada mjesečno korisnicima naplaćuje 48 kuna, na Rabu je ona 33, na Cresu 20, u Novom Vinodolskom 30, dok je u Opatiji njena vrijednost 12,72 kn. Varijabilni dio cijene vode, dakle cijena »čistog« kubika potrošene vode na našem je otoku pak uvjerljivo najniža pa tako krčki potrošači svaki svoj istočeni kubik plaćaju 4,15 kn, dok je na Rabu primjerice cijena iste količine vode 4,97kn, na Cresu 6,09 kn, u Novom 5,65 a Opatiji 7,77 kn.


Krčki potrošač koji u mjesec dana potroši 20 kubika vode tako će u prosjeku svaki svoj kubik (zbroji li se fiksni i varijabilni dio cijene te potom podijeli s potrošnjom op.a) na koncu platiti 6,55 kn dok će Rabljanin istu količinu vode platiti 6,62 kn po kubiku. Potrošača na Cresu koji potroši 20 kubika svaki će prostorni metar stajati 7,09 kn, Novljana 7,15 a Opatijca 8,41 kn. Dakle, iz svega je vidljivo da ne stoji tvrdnja kako je na Krku voda najskuplja te kako kubik vode ovdje košta više od 50 kuna, zaključuje Mrakovčić ustvđujući kako bi se, kad bi se za izračun cijene telefonije uzeo model kojeg su primjenili predstavnici Instituta, moglo reći i da jedna sekunda telefoniranja, onog tko je u mjesec dana toliko razgovarao, košta više desetaka kuna. 





   Cjenik koji primjenjujemo temeljen je na Zakonu o vodama odnosno Uredbi koju je još 2011. donijelo nadležno ministarstvo, a nije nebitna niti činjenica da je isti taj, po nekima sporni cjenik prije početka njegove primjene sukladno važećim propisima bio dostavljen Vijeću za vodne usluge pri spomenutom ministarstvu koje u njemu nije našlo nikakve nepravilnosti. Ono što kod nekih u tumačenju cjenika naših vodnih usluga stvara pomutnju jest »fiksna naknada« – zakonom propisana kategorija koja se na otoku uistinu naplaćuje u vrijednosti od 48 kuna mjesečno, bez obzira na to trošio netko vodu ili ne. Ta naknada nije naša izmišljotina, već Zakonom o vodama propisana kategorija kojom se pokrivaju fiksni troškovi sustava javne vodoopskrbe, dakle oni koji nastaju tekla voda kroz cijevi ili ne, koji neminovno postoje i čija visina varira od vodovoda do vodovoda.


Temelj razilaženja u razumijevanju ove problematike leži u činjenici koju analitičari ove vrste zaboravljaju uzeti o obzir, a ogledaju se u izrazitoj sezonalnosti potrošnje vode na ovom otoku kao i činjenici da je krčki vodovodni sustav, uzimajući u obzir samo broj stalnih stanovnika otoka, izrazito predimenzioniran odnosno da je projektiran i građen tako da uspijeva vodom opskrbiti višestruko veći broj potrošača u odnosu na broj onih koji ovdje stalno žive ili se njime koriste tijekom cijele godine. 


  Ljetno opterećenje


Krčki vodovod tijekom najvećeg dijela godine, nastavlja Mrakovčić, opskrbljuje svega 19 tisuća stalnih stanovnika, dok se ljeti istim tim cijevima, magistralnim vodovima, mjesnim mrežama, vodospremama, pumpama i svim ostalim uređajima i objektima vodom opskrbljuje i do 150 tisuća ljudi – stalnih, ali i povremenih stanovnika, turista, vikendaša, gospodarskih subjekata… Zimi u jednom danu ovdje u cijevi »upumpamo« 4 tisuće kubičnih metara vode, a ljeti preko 24 tisuće kubika.


Vodovodi koji imaju konstantnu potrošnju, kakva je većina vodovoda u našem »neturističkom« dijelu zemlje, nemaju problema niti izazova s kojima se mi srećemo jer su dimenzionirani za ujednačenu godišnju potrošnju koja se gotovo ravnomjerno proteže kroz svih 12 mjeseci. Takvi vodovodi imaju i znatno niže fiksne troškove u odnosu na krčki čija je mreža duga 500 kilometara. Usporedbe radi, riječki vodovod kojim se vodom tijekom 12 mjeseci opskrbljuje višestruko veći i znatno ujednačeniji broj korisnika raspolaže mrežom koja je tek nešto dulja od 900 kilometara, dakle niti dvostruko veća od mreže populacijom znatno siromašnijeg Krka.


Riječki vodovod koji je u duljini mreže tek dvostruko veći od krčkog godišnje proda 14 milijuna kubika vode, a mi ovdje samo 2,5 milijuna. Riječki vodovod ima 41 tisuću, a mi 21 tisuću priključaka. Već iz tih podatka jasno se vidi disproporcija u odnosima koje stvaraju fiksni odnosno troškovi održavanja takvih sustava u odnosu na broj potrošača odnosno na količine tim vodovodima isporučene vode. Činjenica da je naša vodoopskrba »kalibrirana« za opterećenje koje nam donosi ljeto i izrazit, ali relativno kratkotrajan porast broja potrošača ima svoju cijenu u troškovima održavanja tog sustava i tu cijenu ne mogu snositi samo cjelogodišnji potrošači odnosno stalni stanovnici otoka koje bi prevaljivanje tog troška na njihova leđa doslovce financijski smlavilo. 



 Mrakovčić je ustvrdio kako odnos 1:6 kakav otok Krk obilježava na planu sezonskog povećanja broja stanovnika, ali i potrošnje vode nema niti jedna od spomenutih, cjenovno uspoređenih sredina. Svim spomenutim vodovodima broj potrošača ljeti raste kao što im raste i količina isporučene vode ali niti u jednom od tih područja te oscilacije nisu tako izražene kao na otoku Krku, sredini koja unatoč tome danas ima stabilan vodoopskrbni sustav koji naposljetku, pokazuju naši proračuni, po njegove korisnike čak nije niti najskuplji. Dapače, zaključuje čelnik Ponikava.



  Održavanje vodovoda


Te cijevi nisu tako velike niti su vodospreme građene isključivo zbog stalnih stanovnika otoka Krka za zadovoljenje čijih bi potreba dostatan bio i znatno manji te u konačnici jeftiniji vodovod od ovog koji imamo, naglašava Mrakovčić ustvrđujući kako jedan ili dva riječka ili pak zagrebačka nebodera troše više vode (i to kroz cijelu godinu) od mnogo većeg i neusporedivo skupljeg vodoopskrbnog sustava čitave Dobrinjštine.


Održavati i obnavljati vodovod za ta dva nebodera neusporedivo je jeftinije od onog što mi moramo ulagati u održavanje razgranatih sustava kakvima su premreženi dijelovi ovog otoka, zaključuje Mrakovčić dodajući i kako se najvećim dijelom te fiksne naknade (u mjesečnom iznosu od 48 kuna op.a.) »zatvaraju« upravo troškovi amortizacije iz koje se potom financiraju radovi održavanja i obnove vodovoda. A da to uistinu činimo te da tome pristupamo ozbiljno, svjedoči podatak kako je prosjek gubitaka vode na Krku oko 20 posto što je malo iznad europskog prosjeka, dok je nacionalni prosjek »putem prolivene vode« čak 50 posto, zaključuje direktor krčkog komunalca koji nije zaboravio naglasiti i kako tri petine ukupnog broja Ponikvinih potrošača na Krku čine povremeni potrošači odnosno povremeni stanovnici otoka koji, zaključuje naš sugovornik, ne mogu poricati da dio fiksnih, cjelogodišnjih troškova vodoopskrbnog sustava čine segmenti vezani uz »transportne kapacitete« i vodne objekte bez kojih niti oni ne bi imali vodu u vrijeme u kojem borave na otoku Krku.