Lovransku zimsku dosadu zamijenio je ekstremnim, nepredvidljivim, egzotičnim putovanjima. Svoja zapažanja, dojmove i anegdote dvostruko je bilježio – videokamerom, te fotoaparatom a sve kako bi u svojim dokumentarcima i putopisima prenio dio svog životnog iskustva iz nekih nama potpuno nepoznatih krajeva svijeta. Dokumentarce je potom objavljivao na Kanalu Ri, jedan je predviđen i za objavu na HTV-u, dok za njemački časopis »Autotest« piše putopise. Njemači izdavač, kako kaže, bio je zainteresiran za priče iz raznih krajeva svijeta čiji ljudi žive u nekim ekstremnim uvjetima. Tako su uz priču o automobilu proizvedenom za snijeg i led, objavljivali i putopisne priče primjerice s Granlanda, a u tu kombinaciju uletio je i Lovranac Petar Ivančić, koji se bavi ugostiteljstvom i turizmom, a koji je već ranijih godina zimsku lovransku »siestu« najčešće koristio za putovanja. Dokumentarci i putopisi dali su mu tako samo još jedan dodatni motiv da svake godine krene u istraživanje novog i nepoznatog, pa je tako posljednjih desetak godina uz sve krajeve Europe otišao u Boliviju, Peru, Meksiko, Gvatemalu, Granland, Nepal, Zambiju, Botsvanu, Zimbabve, Egipat, Tunis…

  – Jedno od mojih prvih većih prekooceanskih putovanja bilo je u Boliviju pred nekih 6-7 godina. Mjesto na kojem je koka prehrambeni proizvod, a na kojem je manje bitno što ta biljka sadrži alkaloid. Tamo ljudi koku koriste za spravljanje čaja, a konzumacija koke pomaže im u svladavanju većih napora na visokim nadmorskim visinama. Prilikom jednog uspinjanja i ja sam konzumirao čaj od koke i zaista mogu potvrditi da to u takvim uvjetima definitivno nije nikakav opijat – govori Ivančić ističući kako su žitelji Bolivije nižeg rasta, te kako je dokazano da imaju veća pluća i srce od ostatka svijeta. Njihova prehrana temelji se na ljaminim steakovima i sirevima, a pojede li se recimo komad sira s crnim kukuruzom cijeli dan si sit, kaže Ivančić. 

  Bolivijski narod Aymara Quechua kojeg je posjetio, za razliku od nas, izuzetno poštuje majku zemlju, a zbog toga bijelog čovjeka smatra nekom vrstom prijetnje. Petar Ivančić kaže kako oni razmišljaju na način da je bijeli čovjek taj koji prirodu prilagođava sebi, dok oni smatraju da se čovjek mora prilagoditi prirodi. 

  Tridesetšestogodišnji lovranski ugostitelj tvrdi da je u sredinama u koje je otišao teško isplanirati itinerar putovanja, te kako se mnogo toga događa spontano i slučajno. Praktički sve je vrlo neočekivano i nepredvidivo. Među brojnim anegdotama, ipak mu je najviše ostala urezana ona s Grenlanda kada je iz grada Illulisata sa zapadne obale saonicama, preko snijega i leda, krenuo na sjever.

  – Krenuli smo u jedno selo na sjeveru a sa sobom sam uzeo jednu čokoladicu. Mislio sam da će mi biti dovoljna, no uz temperature koje su dosezale minus 42 stupnja, kada smo stigli do odredišta bio sam izuzetno gladan. Prilikom dolaska domaćini su nas ponudili tuljanom, rasparali ga i izvadili jetru masnoću i tako »živo« ponudili nam za jelo. Cijelo sam vrijeme čekao da će to bar popeći, no kasnije sam ipak zbog silne gladi sjeo i pojeo to tako svježe i sirovo – priča Ivančić.

  Na pitanje postoji li kraj na svijetu u kojem bi mogao živjeti, a da to nije Lovran, Ivančić odgovara da bi se svugdje mogao prilagoditi, no kako mu je najviše »legla« Anapurna, područje na sjeverozapadu Himalaja. Kaže kako je tamo sve nekako kul, ravno, smirujuće i opuštajuće, kako priroda, tako i ljudi.

  Putovanja na koje odlazi nisu skupa, navodi da je u većini slučajeva najveći izdatak avionska karta i kako se »na terenu snalazi«. Osim toga, život je na tim prostorima jeftiniji nego kod nas, ističe Lovranac koji za ovu zimu planira još jedno ekstremno putovanje, a za što trenutačno sakuplja donacije, sponzorstva. U planu mu je otići u Afriku, a na rasporedu su Adis Abeba, Mekele, depresija Danakil odnosno područje Afarskog trokuta. Riječ je o najtoplijem dijelu svijeta gdje temperature u hladu dosežu i do 67 stupnjeva Celzijevih. Zbog teških uvjeta za život, činjenica je da je teško proizvesti hranu na tim ekstremnim temperaturama, a to je i područje koje vrlo često obiluje i sukobima afarskih plemena.

Zahvaljujući riječkom Metrou neki su troškovi putovanja pokriveni, no Ivančić još uvijek traga za sponzorima koji bi mu mogli pomoći da zaključi financijsku konstrukciju novog putovanja što ne koristi samo kako bi utažio svoju potrebu za švrljanjem svijetom, već u sklopu kojeg vrlo često pokušava pomoći i drugima. Tako je zajedno sa Borisom Dabom s otoka Paga, inače misionarom u Zambiji, pokrenuo školu za 120 djece Silozi plemena.

  – U Zambiji sam upoznao Borisa koji je u jednom zabačenom dijelu pustinje Calahari misionar već 35 godina. Kada sam ih posjetio bila je to godina gladi. Ljudi su bili bolesni, umirali od gladi, side, boleština je bilo na svakom koraku, a Dabo nastoji tim ljudima omogućiti osnovne uvjete za život. Čitajući o takvim stvarima vrlo često sve brzo zaboravljamo, no kada nešto tako vidite uživo ostane vam za cijeli život. Ipak, ne bih rekao da je to bio neki moj susret sa smrti već jedan susret s vrlo skromnim životom. Životom u kojem su litra ulja ili kilogram soli neprocjenjivo blago. Tamošnje stanovništvo živi od šime, jela koje nalikuje na palentu, a okoriste se i divljim voćem koje raste uokolo. Sjeverozapadno uz rijeku Zambezi, prema granici s Angolom, za 120 djece pomogao sam otvoriti školu, a intencija je da ih školujemo i naučimo kako da proizvedu hranu, a ne da čekaju da im se daje gotova. U tu svrhu skupljam priloge na Liburniji i danas. Ovakvim akcijama točno znaš kome je novac namijenjen, a važno je reći da je primjerice za odjeću za dijete od glave do pete u Africi potrebno svega 15 kuna. Sada trenutačno pokušavamo izgraditi kuću za učitelje, sve kako bi došli predavati u taj kraj i obučiti one naprednije, talentiranije da i sami nastave s podukom – rekao je Ivančić koji je na putovanja krenuo samoinicijativno pred desetak godina kako bi se izvukao iz lovranske zimske dosade.

– Ne postoji ništa ljepše nego zavrtiti globus i kamo ti prst stane – otići. Malo zašvičeš, razbistriš glavu, puno toga vidiš i naučiš i vratiš se u Lovran odraditi ljetnu sezonu – zaključuje svoj »pogled na svijet« tridesetšestogodišnjak sa svjetskim iskustvom.