Lani smo slavili 45. obljetnicu grupe, dobili smo nagradu i od Hrvatske glazbene unije i Društva skladatelja Hrvatske. Obišli smo čitav svijet uzduž i poprijeko, a dobiti od Opatije koju toliko volim, i po kojoj sam nazvao i svoj orkestar »Opatijski suveniri« takvu nagradu, doista je predivan osjećaj – ispričao je Paro i otkrio i detalje iz prijateljstva s Ivom Robićem
Duško Paro ovogodišnji je dobitnik nagrade Grada Opatije za životno djelo. U Ičićima, gdje ovaj skladatelj i glazbenik živi i radi, razgovarali smo o gotovo pola stoljeća njegove karijere, prijateljstvu koje ga je vezalo uz Ivu Robića i emocijama koje ga vežu uz ovaj kraj koji je često bio motiv njegovih pjesama.
– Strašno puno mi znači ova nagrada. Jer dobiti od ovoga grada Opatije koju toliko volim, i po kojoj sam nazvao i svoj orkestar »Opatijski suveniri« takvu nagradu, doista je predivan osjećaj. Jako sam počašćen dobiti nagradu za sve ono što sam napravio za Opatiju, ali i Opatija je puno dala meni i ne znam bih li mogao ovo isto napraviti u nekom drugom gradu. Ta ljepota ovoga grada koju uvijek uspoređujem s Nicom i Monte Carlom uvijek me inspirirala, a moramo zahvaliti i Opatijcima koji čuvaju ovo što su naslijedili, da im je Opatija ostala prva dama hrvatskog turizma. Od takvih ljudi i od takvoga grada dobiti takvu nagradu, stvarno je velika stvar.
Niste rođeni u Opatiji, ali ovdje ste se dobro »aklimatizirali« i nekako je upravo ovaj kraj najviše inspirirao vaš rad. – Tu gore, deset, petnaest metara iznad kuće u Ičićima gdje sada stanujem, rođena je moja žena. Ona je bila prava Ičićanka i prava Opatijka. Kao mlad sam svirao u Rijeci, a moja žena je tada bila gimnazijalka i na jednom nastupu smo se upoznali i kasnije oženili. Tu sam se skućio i tu sam već šezdeset godina. To je grad kao izmišljen za ovu profesiju kojom se bavim. Napisao sam puno pjesama o ovom kraju. Tu su i »Va Permani ću poći«, »Sveti Marko čuvaj mi Veprinac«, »Sve pod Učkom naš je zavičaj«, himne Vaterpolo kluba Opatija i Nogometnog kluba Rijeka jer sam uvijek bio vezan za sport. I o Rijeci sam pisao dosta, a u zadnje vrijeme je tu moja pjesma »Mololongo«. Sve se to vrti oko Kvarnera. Surađujem s gospođom Vlastom Juretić iz Grobnika, ja pišem muziku, ona piše tekstove, a tu je i izvanredni Saša Valenčić kao aranžer koji me prati. I tako se stvori pjesma. Napravi se glazba, onda nastane tekst.
Ivo, Ljubo, Beti, Nela
Brzo je u Opatiji krenula vaša karijera… – Ovdje sam odmah upoznao Ivu Robića koji mi je strašno puno pomogao u životu. On je bio prvo ime i ostavio je našoj branši jako puno. Okupio sam orkestar, našao sam dobre prijatelje, Opatijske suvenire, to su Antonio Poščić, Saša Veselinović, Branko Fućak i Robert Popeskić, a u to vrijeme Opatija je bila mali Las Vegas. Osim Robića, u ovom kraju bio je Ljubo Kuntarić – koji radi obratno, prvo dobije tekst pa piše glazbu – i Beti Jurković koja je prava Opatijka, sve su to moji dragi prijatelji.
U vašim pjesmama ima dosta detalja iz opatijskog života – tu su opatijske oštarije, Štenta, sve su do djelići lokalne svakodnevice. – Opatijske oštarije su nastale malo čudno. To je bila jedna narodna pjesma s mora, a ja sam došao i napravio tekst od toga, kao i za Štentu. To je isto stara opatijska pjesma za koju smo mi napravili novi aranžman, i u našoj je izvedbi ona prvi put bila objavljena na nosačima zvuka. Tako ovjekovječiš neku pjesmu i kad je publika prihvati, kao što je prihvatila ove pjesme, ali i pjesme »Va Permani ću poći« ili »Sveti Marko, čuvaj mi Veprinac«, onda više puta ni ne znaju tko ih je napisao, nego misle da su narodne pjesme, a tek kasnije vide da te pjesme imaju nekog autora.
Kako provodite ove ljetne dane, čime se bavite? – Eto, ovdje smo blizu mora. Kupam se, radim, i uvijek stvaram. Uhvati me želja da nešto napišem, tako da doma imam uvijek napisanih pjesama koje nisu završene. Ostao sam u kontaktu s članovima moga benda, recimo Antonio Poščić i ja idemo više puta na brodove, jahte, kao duo u obiteljskoj atmosferi gdje predstavimo svoj repertoar. I tako nam prođe vrijeme. I obiteljski sam čovjek. Nažalost, prije dvije godine mi je umrla žena, ali družim se sa sinom i s unucima
Dugo već nastupate sa Suvenirima, imate li neke najpamtljivije trenutke u toj karijeri koja je duga više od 40 godina?
– Lani smo slavili 45. obljetnicu grupe, bili smo nagrađeni i od Hrvatske glazbene unije i Društva skladatelja Hrvatske. Lijepo je to bilo, uvijek smo bili i ostali dobri prijatelji, a i danas nastupamo zajedno. Obišli smo čitav svijet uzduž i poprijeko, godinu dana smo bili u Rusiji u tri navrata, prošli čitavu Kanadu, Ameriku, europske zemlje. A gledali smo, kad već nosimo ime Opatije, da moramo poštovati taj grad. Zato smo pazili da smo i adekvatno odjeveni, da smo na razini grada iz kojeg dolazimo, ne možemo bilo kakvi nastupati. Puno smo nastupa imali s Nelom Eržišnik koja je bila komi-čarka, školovana kazališna glumica i svaki put je imala tremu na nastupu. A tako je i Ivo Robić imao tremu kada je nastupao, jer ako nemaš treme, onda ne poštuješ publiku pred kojom nastupaš. Ali mi smo toliko nastupali i toliko bili uigrani da nam je Ivo postao pridruženi član Opatijskih suvenira, pa smo ga prozvali i Ivić.
Nedostaje mi Mr. Morgen
Nastupali ste s Ivom Robićem, ali ste s njim bili i blizak prijatelj. Je li točno da ste ga vi nagovorili da kupi kuću u Ičićima? – Mjesto na kojem je Ivo napravio kuću zove se Smokvica, jer tu rastu divne smokve. Dolazio je često tu, i strašno je volio Ičiće, i skupa smo gledali gdje bi mogao naći teren da sagradi kuću. A ja sam bio tu jedan od njegovih najbližih prijatelja, ostali smo bliski do njegove smrti, a mogu reći i da sam mu ja odjenuo smoking kad je, nažalost, prerano umro u 77. godini života. Od temelja te kuće pa do smrti bio je vezan uz Ičiće. Imali smo mnogo nastupa s njim u Njemačkoj, gdje je bio ekskluzivno vezan uz Polydor u Hannoveru, a kad bi došao s dalekog puta, prvo bi stao u Zagrebu, malo se odmorio sam i onda odmah produžio za Ičiće. Nije mogao živjeti bez ovog mjesta. A tu smo skupa išli na ribe, vozili barku, stvarali smo melodije kod njega doma, ja sam mu napisao dvije pjesme na njemačkom jeziku. Jedna od njih je »Goodbye, America, goodbye« koju je kasnije snimio na hrvatskom i Krunoslav Kićo Slabinac. Mogu reći da mi je druženje s Robićem bilo fenomenalno, i da mi i danas, mada je već dosta godina prošlo od njegove smrti, i dalje fali.
Po čemu biste voljeli da vas ljudi pamte? – Ha, čujte, bio sam takav kakav sam bio, oni koji me znaju, najbolje znaju kakav sam bio. Međutim, više od toga kako će me pamtiti, važno mi je da Opatija postane gospodsko mjesto. Kad se sjetim nastupa na terasama kada je u osam sati već dvorana bila puna, kad su ljudi dolazili odjeveni u večernja odijela, kad su poštovali terasu Kvarnera, to mi fali…
Nagrada za životno djelo obično dolazi na kraju karijere, ali vaša karijera nije gotova. Vi i dalje pišete, i dalje radite… – Da, tako kažu da moraš umrit kad dobiješ nagradu, ha, ha. Ali, nije to baš tako – i oni koji su prije mene dobili takve nagrade, žive i dalje, stvaraju i rade, pa tako i ja koliko mogu i koliko mi je Bog dao. Ja se manje bavim muziciranjem, a više skladanjem pjesama. To mi ide, malo misliš, gledaš, i u jednom dahu ti dođe pjesma.
Nema penzije za skladatelje
Skladatelji ne idu u penziju? Evo, i Ljubo Kuntarić još uvijek radi… – Ma kakvi penzija. Skladanje je profesija koja je bogomdana i nikad ne znaš kada će ti se javiti neka melodija. Skladanje je kao kad se gradi kuća, prvo imaš temelje i polako slažeš do krova. U pjesmi imaš uvod, prvi dio, sve do refrena… I moraš vidjeti hoće li dobar refren uspjeti. Ja sam napravio pjesmu »Rijeko, mili grade«, a onda su mi došli dečki s Kastva i pitali ako mogu uzeti moju melodiju i napraviti jednu drugu pjesmu. I oni su napravili »Va Permani ću poć«, šaljivu pjesmu o jednoj oštariji, ali je to prihvatila publika. Nikad ne znaš u muzici što će biti popularno i prihvaćeno. Kad je Robić snimao za Polydor, postojao je žiri koji je odlučivao hoće li neka pjesma uspjeti na njemačkom tržištu. I zaključili su da će to biti pjesma »Ay, ay, Paloma« koju je Robić izvodio na terasi Kvarnera. A kad su je snimili, na B-stranu te male singlice nisu imali što staviti, pa su iskoristili jednu staru njemačku pjesmu koja se zvala »Morgen«. I najedanput, u eteru je »Morgen« nevjerojatno uspio, Robić je postao »Mr. Morgen«, a pjesma se svirala od Tokija do Moskve. Nitko to nije očekivao.
Pratite li našu glazbenu scenu, vidite li neke pjevače koji bi mogli biti vaši nasljednici, ili nasljednici Ive Robića? – Među etabliranim pjevačima, to je zasad najviše Marko Tolja. Ali, na ovom malom festivalu koji se zove Grobnička skala, ima jedan dečko koji je otpjevao moju pjesmu »Mololongo«, talentirani pjevač i muzičar od 16 godina koji tako dobro radi i kojeg čeka svijetla budućnst. On se zove Danijel Šimek, zapamtite to ime. Sa ženske strane, to je mala Eni Jurišić.
