Kada sam išao u 1. razred osmoljetke prvi puta sam čuo gramofon. Naježio sam se od miline i ushita. Bio je to Safet Isović i početak moje ljubavi prema sevdahu - ispričao je crikvenički Ličanin Kovačević
SMILJAN Kada je prije četiri i pol desetljeća mlađahni Smiljančanin Juraj Kovačević okušao sreću na tadašnjem »Prvom pljesku« što ga je organizirao Dom JNA u Gospiću svi su se nemalo iznenadili. Sa svojih 15 godina bio je najmlađi natjecatelj i u vrijeme kada su top-listama gospodarili Beatlesi, Juraj je publiku i žiri osvojio sevdahom Safeta Isovića »Kad bi znala što mi srcu značiš«. Ta se ljubav nastavila i traje do današnjih dana. Jurja je život nosio preko granice, živio je u Njemačkoj i SAD-u. Nakon povratka u Hrvatsku prije deset godina skrasio se u Crikvenici. Umjesto da s godinama opada ljubav prema pjesmi, kod našeg je sugovornika to išlo obratno.
- Od kada znam za sebe volim pjesmu i glazbu ne doživljavam kao nešto uobičajeno. Uvijek sam živio za glazbu, nikada od glazbe. Nakon povratka u 49. godini sam počeo školovati glas i mogu reći da dobro pjevam. Bilo je brojnih ponuda za ozbiljnije angažmane jer sam povremeno javno nastupao i uvijek osvajao srca publike. Kada sam otišao u mirovinu, umjesto zasluženog odmora ja sam se još čvršće »uhvatio « glazbe. Ipak, sevdah ostaje moja najveća ljubav. Znate, ima u toj glazbi i tekstovima ono nešto čarobno, što život prikazuje u posebnom svjetlu. Mnogi su me pitali: kako to da ti kao Ličanin pjevaš sevdah? Nikada nisam znao točan odgovor na to pitanje. Sevdah sam osjećao i na određeni ga način živio.
Teslin susjed bez struje
Pjevao je Juraj i pred uglednim imenima tadašnje jugoslavenske estrade i od svih dobio komplimente i preporuku – snimi nešto. Prvi poziv za snimanje singl-ploče stigao je iz Beograda ’72., ali je to odbio. Nije želio biti profesionalni pjevač. Prvi nosač zvuka snimio je tek u mirovini. Godine 2002. snimio je CD s duhovnim pjesmama za Međugorje. Sve je tada osupnuo zvonkim glasom, pjevajući na hrvatskom, engleskom, talijanskom i njemačkom jeziku. Dio skladbi komponirao je Juraj, dio njegov pokojni prijatelj Romeo Santini i još neki suradnici Nijemci. Slijedila je kompilacija pop-hitova različitih autora i brojne autorske pjesme. Jedna od njih je pjesma Gospić grade. U studiju Roberta Grubišića u Šmriki Juraj je intenzivnije krenuo sa snimanjem.
Glazbeni trendovi dolaze i prolaze, a Juraj je našao način i u svojoj glazbenoj duši pomirio pop, sevdah i crkvenu glazbu. Ide dalje kroz život kao amater koji živi za glazbu, a ne od glazbe.
– Tamo je nastao CD pod pomalo neobičnim nazivom »Sevdah s plavog Jadrana«. Nasnimavali smo gudače, harmonike, tambure… Iako je moja kuća u Smiljanu na korak mjesta od rodne kuće Nikole Tesle, mi smo struju dobili tek 1958. Kada sam išao u 1. razred osmoljetke prvi puta sam čuo gramofon. Naježio sam se od miline i ushita. Bio je to Safet Isović i početak moje ljubavi prema sevdahu. Do sada sam snimio 30 njegovih skladbi, i to je dovoljno za dva CD-a.
»Narodu narodna«
Dio posla odradio je moj dobri prijatelj iz »Slavonskih lola« Mario Zbiljski iz Tenjskog Antunovca u svome studiju. Svirali su mi glazbenici od Pečuha, preko Slavonije, Zagreba, Rijeke, do Šmrike. U studijima mojih prijatelja Marija i Roberta uglavnom smo odrađivali snimanje instrumenata, a vokale sam najvećim dijelom snimio kod kuće, u mom malom studiju! Otišao sam lani u Sarajevo i susreo se s gđom. Enisom Hajdarević-Šojko, voditeljicom i urednicom čuvene emisije »Narodu narodna« na BHR1. Poslije mi je pričala kako je pomislila »gdje će nama, bolan, jedan Ličan pjevat’ sevdah usred Sarajeva«? Kada je preslušala snimke odmah me zvala i zamolila da budem gost u jednoj emisiji. Tako se dogodilo da je jedan Ličanin iz Crikvenice lani koncem kolovoza skoro sat vremena gostovao u toj emisiji govoreći o sevdahu na jedan drukčiji način i na to sam vrlo ponosan, rekao nam je Juraj Kovačević.
