Danijel Franjkovićostvario američki san

Mladi Novljanin uči Amerikance nogometu

Anto Ravlić

Imamo preko 250 djece u 18 ekipa i dvije nogometne akademije. Svako godište pokriveno je s dvije muške kategorije i jednom ženskom. Glavni cilj kluba je da što više igrača preko nogometa dobije skupe stipendije za koledže, kaže bivši trener Vinodola



NOVI VINODOLSKI » Kad netko spomene američki san, prva asocijacija je romantično sanjarenje o uspjehu koji sustiže tek rijetke. Uglavnom u filmovima. No, jedan Novljanin zaista živi svoj američki san. Bivši igrač i trener Vinodola Danijel Franjković danas je »director of coaching« u klubu Spartans iz Bostona. Podučava trenere u klubu koji se može pohvaliti s 250 djece raspodijeljenih u 18 ekipa i izvrsnim uvjetima.


  Kako ste uopće došli u Boston? Put je vodio preko Irske.  – Uvijek mi je bila želja otići malo u SAD. Dok sam bio u Irskoj, poslao sam dosta mailova širom Amerike. Većinom su dolazili odgovori da su to mali klubovi i akademije i da nemaju financijska sredstva koja su potrebna za srediti radnu dozvolu i plaćati trenera s takvom licencom (UEFA A). S nekoliko strana su bili nešto konkretniji razgovori, ali ovo u Bostonu mi je najviše odgovaralo, jer su mi ponudili najbolju poziciju.  

  Iako Irska nije izravno imala veze s dobivanjem posla u Bostonu, neizravno sigurno jest jer je uvijek bolje kada u životopisu već imate trenerski posao iz inozemstva. U ovom slučaju u igri je bio poznati klub iz Irske, FC Shelbourne. Druga stvar je to što je suvlasnik kluba u kojem sad radim iz Irske, inače iz Corka, drugog najvećeg grada u Irskoj koji je veliki rival FC Shelbourneu. U kasnijim razgovorima mi je rekao da su me odlučili dovesti zbog sinergije godina, iskustva i licence, ali tko zna bi li mi odgovorio da nije vidio da sam tada živio u njegovoj državi i da imamo neke zajedničke teme, koje njemu, očito, bude lijepa sjećanja.


 


 Djevojke bolje igraju


Što radite točno u Bostonu?  – Klub u kojem radim zove se FC Spartans i moja pozicija je »Director of coaching«, zadužen sam za plan i program treninga, ali i za obuku trenera. Otprilike svakih 20 dana imamo sastanak s trenerima gdje im objašnjavam i demonstriram treninge. Trenutačno imamo 18 ekipa, preko 250 djece, od U10 do U18 i dvije nogometne akademije. Svako godište pokriveno je s dvije muške kategorije i jednom ženskom. Što se kluba tiče, to je privatni nogometni klub, vode ga trojica biznismena. Osnovan je prije sedam godina, ali raste velikom brzinom. Eto, nakon samo sedam godina odlučili su prvi put dovesti trenera iz Europe. Klub nema seniorsku ekipu, samo mlađe uzrasne kategorije i trenutačni cilj kluba je da što više igrača poslije srednje škole uspije upisati college preko nogometa, jer bi tako dobili stipendiju i ne bi trebali plaćati školovanje koje je u Americi jako skupo.  




– Moja trenerska karijera započela je kad sam imao 20 godina. Prošao sam kao trener skoro sve mlađe kategorije u nogometnom klubu Vinodol, a u 26. godini sam preuzeo prvu momčad NK Vinodola i tako postao vjerojatno najmlađi trener u povijesti HNL liga. Ljeto poslije sam bio u kampu FC Barcelone te sam iza toga otišao u FC Shelborne gdje sam proveo otprilike sedam mjeseci. Kad sam dobio posao u Americi, vratio sam se u Hrvatsku, dok sam čekao radnu dozvolu dobio sam ponudu da vodim prvu momčad NK Crikvenice, koju sam i prihvatio. Dvadesetak dana nakon završetka prvenstva imao sam let za Ameriku, tako da se sve dobro poklopilo.



  Kakva je kvaliteta kluba u kojem radite? S kojom ligom u Hrvatskoj bi se mogao usporediti Spartans?  – Što se tiče kvalitete, teško da bi se i jedna muška kategorija mogla nositi s našim najboljim klubovima u Hrvatskoj, najviše zbog toga što je broj sati treninga znatno manji nego u europskim nogometnim zemljama. I to je najveći problem na kojem se treba raditi. Teško je, jer ovdje djeca ne igraju samo nogomet u klubu, već imaju i gradski klub za koji nastupaju, a još se dosta djece bavi i drugim sportovima. U skoro svakoj kategoriji ženske ekipe su nam bolje od muških. Ženski nogomet je u Americi jako kvalitetan, znamo da je ženska nogometna reprezentacija jedna od najjačih u svijetu.

Nogomet u Americi strasno napreduje. Ja sam imao sreću jer sam došao u Ameriku za vrijeme Svjetskog prvenstva u Brazilu pa sam se uvjerio koliko je nogomet postao popularan u Americi.


 


 Dovodim Adama Djekea


Kakvi su uvjeti rada u klubu?  – Fenomenalni. Još nemamo svoj stadion pa imamo više terena za treninge. Ali svako to igralište ima vrhunsku umjetnu travu. O opremi da ne pričam.   Kakvi su Vaši planovi?  – Vezani za klub, nadam se još najmanje dvije godine, a kasnije ćemo vidjeti. Korak po korak. Vraćam se kući u siječnju i moram ostati dva mjeseca izvan SAD-a jer mi je takva radna dozvola. Već su mi započeli raditi radnu dozvolu za iduću godinu koja će trajati 12 mjeseci uz mogućnost produženja.   Ima li još Hrvata u klubu?   – U klubu ih nema, ali uskoro bi trebao doći moj prijatelj i trener Adam Djeke. Moj je posao i dovođenje trenera i znam da će Adam biti veliko pojačanje za klub ako sve bude u redu s radnom dozvolom. Prije mjesec dana diplomirao je na Kineziološkom fakultetu i uskoro će imati UEFA A licencu.   Što Hrvati mogu u nogometu naučiti od Amerikanaca, a što Amerikanci od Hrvata?  – Ono što Hrvati mogu naučiti od Amerikanaca je definitivno sve u organizacijskom smislu. Svaka naša ekipa ima svog team managera i to trenerima znatno olakšava posao. Zaista je sve dobro organizirano i točno se zna tko što treba raditi. Mi Hrvati smo daleko talentiraniji od Amerikanaca u nogometu. Jednostavno, mi se rađamo s tim talentom, teško da to mogu naučiti.   Što radite kad ne radite u nogometu?  – Najviše putujem. New York mi je jako blizu, pa sam tamo stvarno često. Volim putovati i to je ono što je u Americi jednostavno, benzin nije skup, sjednem u auto i samo se vozim. U kratkom razdoblju sam posjetio šest saveznih država, a uskoro ću ići i do Montreala, Kanade.