U Vrbniku uzbuna zbog čudnih postupaka na stjenovitoj obali kraj glavne plaže

Žal za žalom u gradiću malom

Dok mještani upozoravaju na očitu devastaciju u »prvom redu do mora«, općinska načelnica Marija Dujmović Pavan nije zabrinuta i kaže da se »kontrolirano dohranjuje žal«

VRBNIK – Na devastaciju prostora, posebice onog njegova najvrednijeg dijela u priobalju osjetljivi su svi, barem deklarativno. Iako se u javnosti nerijetko stvara slika kako je uništavanje priobalja ponajprije praksa furešta – došljaka kojima osjećaj za ljepotu i vrijednost morske obale nije »genetski usađen« na način kako tu karakteristiku u sebi nose oni koji su rođeni i odrasli uz ljepote Jadrana, praksa često pokazuje da takav stereotip nije baš utemeljen. Primjer toga našli smo u Vrbniku, otočnom gradiću podignutom na slikovitim, opjevanim, burom i morem išibanim stijenama koje se izdižu visoko iz mora.

Na predjelu Vajavina, rubnom jugoistočnom dijelu mjesta, već se neko vrijeme događaju aktivnosti koje se teško mogu okarakterizirati drukčije do nagrđivanjem i nepovratnim uništavanjem stjenovite morske obale. Na uhodanu praksu deponiranja, bolje rečeno iskipavanja građevinskog materijala, zemlje, kamena, ostataka cigli, crjepova i koječega upozorili su nas neki, takvom praksom zgroženi mještani Vrbnika. Jučerašnjim obilaskom lokaliteta smještenog tek nekoliko stotina metara od najposjećenije mjesne plaže – Zgribnice, uvjerili smo se u utemeljenost njihovih opservacija i primjedbi.

Na oko stotinjak metara obale zamjetni su tragovi više no aktivnih građevinara, autoprijevoznika, a prema svemu sudeći i općinara pod čijom se paskom, zaključujemo iz kratkog telefonskog razgovora s općinskom načelnicom Marijom Dujmović Pavan, ondje već neko vrijeme odvijaju zahvati. – Ništa se vrijedno spomena tamo ne događa. Ne želim govoriti o tome. Pitanja takve vrste isključiv su rezultat mjesnog trača i političkih podmetanja, odgovorila je načelnica na naš upit o tome što se ondje zbiva. Na inzistiranje da nam ipak prokomentira sliku kojoj smo svjedočili tek kojih pola sata prije razgovora, Dujmović Pavan je rekla kako se kontrolirano dohranjuje žal, te kako nije točno da tamo ima odbačenih cigli i crjepova. – Dali smo dozvolu da se žal, smješten podno strmih stijena, dohrani materijalom iz samo jednog, čistog iskopa. Sve drugo zlonamjerne su politikom nadahnute tračarije, zaključila je načelnica od koje nismo uspjeli dobiti konkretan odgovor na pitanja tko, zašto i pod kojim uvjetima to čini. Nismo dobili odgovor ni na pitanje ima li Općina koja, kako nam je ipak natuknula načelnica, dozvoljava »dohranjivanje« obale na Vajavini, ikakav dokument ili dozvolu za takve aktivnosti.

Autor ovog teksta ne osjeća se kompetentnim samostalno prosuđivati jesu li zahvati na Vajavini uistinu dohranjivanje i oplemenjivanje obale ili se radi o još jednom primjeru uništavanja prostora – koji otočni načelnici vole nazivati najvrjednijim razvojnim resursom. Ocjenu toga prepuštamo čitateljima, ali i nadležnim službama koje se nikako ne bi trebale povoditi za »tračarijama i lokalpolitičkim podmetanjima«, već isključivo pravilima koja, uvjereni smo, još uvijek vrijede jednako za sve.

Mladen TRINAJSTIĆ