Ipak se može

Dobar život – u Blatu; Najveće selo bivše Juge živi bez minusa i kredita

Bojana Mrvoš Pavić

Imati posla ključ je svega. Imati pametnog načelnika dodana je vrijednost. A imati mudrosti dovoljno da se u otoku uživa, bez bojazni da život prolazi mimo vas, za to se treba takav i roditi.



Često se novinarima, medijima, zamjera što »pronalaze« samo loše priče, nikad dobre. Dobro je u ovoj zemlji puno rjeđe, ili je problem što do dobroga valja »potegnuti« i više stotina kilometara, recimo na Korčulu, u Blato – nekad najveće selo u Jugoslaviji, koje je u svoje zlatno doba, od kraja 19. stoljeća pa tamo negdje do 1910., brojalo oko jedanaest tisuća stanovnika, i po svojoj ekonomskoj snazi bilo ispred Dubrovnika i Zadra, Šibenika i Splita.


Davne 1903. godine Blato je iz svoje male luke u Prigradici izvezlo tisuću i sto vagona vina, svaki je komadić obradive zemlje, što se po blatskim brežuljcima dobro vidi i danas, bio u vinovoj lozi. Dvadesetih godina prošlog stoljeća zadesila ga je filoksera, bolest vinove loze, pa je samo u jednome danu, u svibnju 1925. godine, iz mjesta, put Južne Amerike, otišlo više od tisuću ljudi, muškaraca, mnogi drugi i nakon toga.


Ostajale su samo žene, i po desetak djece u svakoj kući. Drugi val iseljavanja, ovaj put za Australiju, događao se između 1945. i 1975., pa u Sidneyu i drugim australskim gradovima danas živi oko šest, sedam tisuća Blaćana, dvostruko više negoli u samome Blatu. Tek sedamdesetih, kad se uhodao »Radež«, malo blatsko brodogradilište koje posluje i danas, prestalo je i iseljavanje, a Blato unatrag dvadesetak godina pokušava sve kako bi vratilo mlade ljude.




I to je ono dobro, pače za naše pojmove pravo čudo – općina bez kredita, načelnik koji ne štedi proračunskog novca ne bi li povećao natalitet, život lišen stresa, na kojeg je gradski živalj navikao. Otok koji prkosi otočnoj depresiji.  


 U vinu i maslinama


Dva sata katamaranom, tri trajektom, od Splita do Vela Luke, koja je nastala daleko poslije Blata. Radni je dan, i ulice Blata su puste – gotovo svi u Blatu rade. »Radež«, specijaliziran za brodske dijelove, zapošljava oko 350 radnika, u posljednjih deset godina nije zabilježio minus na računu, dapače, svake godine ima oko 150 milijuna kuna prometa. U vrijeme kad nam domaća brodogradnja tone, preorijentirali su se na izradu dijelova za vjetroelektrane, a radno su vrijeme, od 6.30 do 14.30, prilagodili zaposlenicima koji, kao i svi ostali Blaćani, nakon posla odlaze u polje. Nema kuće koja nema rodbine u Australiji, ali ni kuće koja se ne bavi maslinom ili lozom, povrćem.


Cijela općina dvadeset godina nije imala minusa na računu, nije ulazila u kredite, puni proračun zahvaljujući svome gospodarstvu, troši onoliko koliko za trošenje ima, a milijun kuna svake godine vrati u džep mještana.


– Od 3.700 stanovnika općine Blato, zaposleno ih je 1.400. od toga više od 900 u gospodarstvu. Naša je anketna nezaposlenost tek oko šest posto, što znači da većina ljudi nešto radi. Ovdje ne možete naći nezaposlenog ‘manovala’, svi su zauzeti, priča nam Ivo Gavranić, prof. kineziologije, blatski načelnik, koji je 2004. godine na tom mjestu zamijenio Branka Bačića, bivšeg ministra. Generacija su, i, zajedno s još desetak zagrebačkih studenata, »ekipa« koja se, odmah nakon diplome 1983., vratila kući, u Blato. HDZ je u ovoj općini na vlasti od 1993. godine, prvo Bačić, a onda Gavranić, koji je na zadnjim lokalnim izborima dobio 75 posto glasova.


Dvadeset godina ovdje pobjeđuje HDZ, nikad nije dobio manje od pedeset posto. HDZ, SDP, HSS ili bilo tko drugi, odgovaraju nam mještani, njima je, vele, svejedno – nije im bitna »boja« stranke, već činjenica da Blato do sada krizu nije osjetilo. Kičma mjesta je »Radež«, koji radi od 1954., i u kojem prosječna plaća iznosi 5.500 kuna. Radničko je dioničko društvo, u kojem ničiji udio ne prelazi jedan posto. Imaju »Blato 1902« za proizvodnju vina i »uja«, još stotinu malih obrtnika koji zapošljavaju više od 400 mještana.


Svakome tko otvori novo radno mjesto, općina godinu dana za tog zaposlenika plaća polovicu bruto plaće, kolika god ona bila, uz uvjet da radnik posao ima i još dvije godine nakon toga.  


 Besplatan prijevoz


Svatko tko otvori obrt jednokratno dobije i 20 tisuća kuna, nepovratno, i još 12 tisuća kuna ako zaposli osobu s višom stručnom spremom, 20 tisuća kuna za zapošljavanje radnika s visokom stručnom spremom. Obrtnicima u kreditu općina, nadalje, subvencionira kamatu do deset tisuća kuna godišnje, jednako tako mladima koji su uzeli stambeni kredit. Općinski proračun njima, ujedno, subvencionira trošak jaslica i vrtića, dok se za rođenje prvog djeteta dobije pet tisuća kuna, za drugo deset, za treće 60, četvrto sedamdeset tisuća i tako redom.


 U vrijeme kad je bivši ministar zdravstva Darko Milinović donosio loš zakon o potpomognutoj oplodnji, Blato je, s HDZ-ovim načelnikom na čelu, blatskim parovima s problemom neplodnosti plaćalo postupak oplodnje, gdje god da su odlazili. Kako kaže Gavranić, bivši ravnatelj blatske škole, svako dijete, a sam ih ima troje, vrijedi zlata.


Urodilo je plodom, jer se broj novorođenih izjednačio s brojem umrlih, što znači da se mjesto i demografski oporavlja. Osim jaslica i vrtića, imaju svog liječnika i zubara, pedijatra i ginekologa, to, nekad najveće selo u Jugoslaviji, ima sva obilježja grada – komunalnu službu koja čisti ulice i održava park s fontanom, imaju gimnaziju i strukovnu srednju školu s 205 učenika iz cijele Korčule, koja je, zahvaljujući besplatnom prijevozu po otoku, zadržala 80 posto svojih srednjoškolaca. Imaju i crkvu na čijem se trgu nalazi vijećnica unutar koje je Blato još davno trgovalo i sudilo.


Ulice u Blatu, posve kompromisno i demokratski, nemaju imena, nego brojeve, drvored u centru, nastao za vrijeme najveće blatske ekspanzije na početku 20. stoljeća, sa svojih je kilometar dužine drugi najduži drvored lipa u Europi, odmah nakon berlinskog Unter den Lindena. 



Merlot uz gljive rujnice


Ako se išta ne smije, ne smije se Blaćanima kazati da im je kroz godinu dosadno. Kako dosadno, kad je priroda darežljiva, a kalendar diktira svakojake aktivnosti. Nisu tako blagdani nego završili, a ide doba od maškara, koje nosi pokladni jelovnik. To nas, pak, vodi do čuda neviđena, do rujnica gljiva, koje je samo Gorski kotar mislio da ima! Na Blatu ih nema u rujnu, ali zato niču u studenom, prosincu i siječnju. Blaćani ih rade na gulaš ili bacaju na gradele, tako i šparoge, pa puževe, dok specijalni meni imaju i o jematvi, kad se jedu kulin i škopljeni jarac. Sve to uz sve bolja vina zadruge Blato, posebice merlot, ili pak uz korčulanska vina koja rado gostima daje Danny. Kapa dolje tako svemu što radi Franko Milina Bire, tim više što mu je ambicija da se njegov nektar ne može naći i popiti bilo gdje, već samo tu gdje je i nastao – na Korčuli. 


Lepoglava, pa Blato


Blato ima svoj zavičajni muzej, koji se ovdje ne smije zaobići. Vode ga Velimir Škrablin, fetivi Zagrepčanin s Volovčice, i njegova supruga Dita. Škrablin je blatski zet, iznimna životopisa. Bio je psiholog u kaznionici Lepoglava, onda, po dolasku u Blato, ovdašnji matičar. Na kraju se sa suprugom skrasio u njenoj starini, otvorivši bogatu, i emocijama natopljenu zbirku predmeta iz blatske prošlosti. Čini se, ništa tu nije mlađe od sto godina, recimo salamoreznica ili verzija ekspres lonca s kraja 19. stoljeća, u kojem su blatske žene već onda kuhale.  Etno kuća Škrablinovih priča priču o Blatu, o otoku na kojem je i lijepo i teško u isto vrijeme.



– Imamo sve više obitelji s troje ili više djece, mladi ovdje osjećaju da se lakše diše. Unatrag 15 godina vratili smo, i zaposlili, 90 mladih ljudi, trenutačno ih na studiranju imamo stotinu. Dosad smo učinili puno, no ne bude li novih radnih mjesta, ti se ljudi neće vraćati, i zato apeliram i na novu vlast da oživi jug Dalmacije, poručuje Gavranić. Novog ministra prometa, Zlatka Komadinu, i Vladu općenito, poziva da, makar sad novaca za to nema, dugoročno uzmu u obzir i gradnju Pelješkog mosta, jugu, veli, neophodnog. Povratna karta za četveročlanu obitelj autom od Splita do Vela Luke košta 1.300 kuna. Zimi tek jedna brodska linija ujutro, i jedna opet popodne. Ili tako, ili cestom uokolo, preko Bosne.


– Slažem se, za most sada nema novaca, ali je dugoročno nužan. Onoliko koliko je Istarski ipsilon bio potreban gore, nama most treba dolje. Ovisimo o moru, i kolonama preko Neuma, u državi čija je budućnost u turizmu. Treba živjeti ovdje da bi se to shvatilo. Dubrovnik je totalno odsječen, a poznatiji je od Hrvatske. Zato, jer smo predaleko, mi ne možemo živjeti samo od turizma, poput Krka ili Raba, na koje je njemačkom umirovljeniku puno lakše doći nego k nama, napominje Gavranić.


Država je, veli, napravila puno, nada se da će i ova vlast ići stepenicu više. Dopusti li da Korčula, koja broji 16 tisuća stanovnika, postane Lastovo, Vis ili Mljet, to će biti velika tragedija.


– Trebaju konkretni potezi da bi ljude vratili, i zadržali na otoku. Nama nisu problem kuće, stanovi, toga ima, već radna mjesta, zaključuje načelnik. Dosad je bilo dobro, no sve je pod upitnikom, zaključuje.  


 Čovjek u vrhu


Koliko Blatu pomaže dijaspora, a koliko mu je pomagao utjecaj Branka Bačića, pitamo ga. Dijaspora dolazi, ostaje po pola godine, i odlazi, odgovara nam. Ljudi u Australiji, nastavlja, imaju svoj život, i ekonomski Blatu, osim onoga što ovdje potroše, ne pridonose puno. Bačić?


– Bilo bi nekorektno reći da nije pomogao – svako malo mjesto koje ima čovjeka u vrhu, lakše dolazi do sredstava, ali uzalud sve to ako mjesto nema projekt, odgovara Gavranić. U općinskoj ih upravi, kaže, radi desetero, on i devet mladih žena, sve školovane za posao kojeg obavljaju. Na plaće troše deset posto proračuna, pri čemu si, umjesto zakonom dozvoljenih 13, načelnik isplaćuje deset tisuća kuna, pročelnice imaju u prosjeku oko osam tisuća.


Za Blato dosta, kaže Gavranić, i ne treba pretjerivati. Nikad nije, napominje, zatražio niti platio vanjske usluge, sve projekte pišu sami, ne trebaju odvjetnike i druge konzultante koji bi ih koštali triput više. Potrošili su novaca na edukaciju, no vrijedilo je. Upravo su iz EU fonda dobili sedam milijuna kuna za dio kanalizacijske mreže, projekt su sami napisali. Oporba? – Vrlo konstruktivna, kaže načelnik. Od devet vijećnika, četvero ih je iz oporbe, i kad su vitalni interesi u pitanju, složniji su negoli se može zamisliti. Proračun su donijeli jednoglasno.  


 Ona subota


– Ne može se nešto, zbog izbornih težnji i ambicija, pokušavati napraviti za samo dvije, tri godine. Ako se zagrize prevelik komad kruha, ne može se progutati, pa nastaju problemi, zaključuje Gavranić, 2008. izabran za hrvatskog načelnika godine. 


Do kraja razgovora s nama nije se prestajao čuditi posjetu. Ja sam samo običan službenik, ništa više, kazuje svo vrijeme. 


Edi Bosnić je zato za našeg posjeta bio pravi domaćin, Blaćanin od kolina, onaj koji je baš sada u najboljim godinama, kako za sebe tako i za Blato, onaj koji zna što znači i zašto valja otići, završiti studij brodogradnje u Zagrebu i vratiti se, te onaj koji je na svojim plećima osjetio i osjeća što znači stabilan »Radež« i što znače načelnikove mjere.


Samo, Edi je, baš kao što su svi Blaćani redom, čovjek od malo riječi. Tu govore geste, oči, pogled kojim motri što mu sugerira supruga Željka i što rade dvije dvogodišnje ljepotice, blizanke anđeoskih plavih kovrči, Dea i Ena. Pitaš ga zašto se vratio na otok, a on te izvede na dvor. Tamo stabla puna limuna i nebo čisto od bure. Skida lustre sa salpi koje je prije koji sat ulovio puškom. Kaže, išao je na sigurno, makar se nadao kojem lubinu, zubatcu. No, more je još pretoplo. Zato salpe.


– Kad su moga oca pitali koja mu je riba najdraža, rekao je – freška! To ti je najveća istina – veli. Koji minut kasnije salpe su digle repicu u zrak oparene vrućim gradelama.


 – I to je to – sažima Edi, inženjer u »Radežu«. Sve se ovdje obavlja pješice, more je blizu, posao je dobar, politika je sluga ljudima a ne obrnuto, a kad nije sezona od oborite ribe, jest od maškara, ili gljiva, ili šparoga…. Sve je taman tako da uistinu čovjek nema što, nego si poželjeti zdravlja.


 – A što je ono što na otoku ne valja? – pitamo.


– Rek’o sam ti. Ona subota – kaže Edi.


Te je subote njegova Željka dobila trudove. Trudnoća dugo čekana, nosi blizanke, roditi je trebala u Splitu, a Blato napalo nevrijeme biblijskih razmjera, taman da ga odsiječe od svijeta. Ta nemoć je ono što ne valja, kazat će Edi. Natrag iz Splita, sa Željkom i blizankama, opet nije mogao brodom nego cestom, preko Neuma, pred granicom se pitavši hoće li ga pustiti kući s tek rođenom djecom, koja pasoš, dakako, još nisu imala.  


 Mickey Rourke legenda


Na sreću, svakoj neveri dođe kraja. Ena i Dea čekaju i brata, a Edi vjeruje kako im ništa ne bi falilo da krenu njegovim stopama – malo Zagreba, studij, pa kući tamo gdje je mira i tišine i života koji se, makar njemu, čini po mjeri čovjeka.   Blato ima brodogradilište, ma more se s njegovih ponistri ne vidi. No, zato je dio općine Blato i Prižba, a tamo se more itekako vidi. Tamo more tuče o ponistre i restorana i apartmana »Riva 1« čiji je gazda, chef, voditelj Danny Antony Franulović dobra reklama sam po sebi.

Osmijeh od uha do uha Danny ne skida dok plovi među stolovima, makar da je zima i da se ne radi. Profesionalna deformacija, nema što drugo biti, u čovjeka koji priča još jednu za Blato tipičnu priču. Dennyju je pape otišao u Australiju, davno. Rastao je praktički kao Australac, na Prižbu je dolazio ljeti za djetinjstva, u Melbourneu se bavio ozbiljnim ugostiteljstvom.


– Mickey Rourke je prava faca, legenda – kazat će onaj kojem je i Johnny Depp bio partnerom.


A onda su mu mama i tata otišli u mirovinu i vratili se u Prižbu, ’95. Danny im je došao u ‘goste’ na tri tjedna godinu poslije, onda opet ’97.


– Tražio sam životnu promjenu, jako drastičnu promjenu. Imao sam viziju, i nakon dogovora s ocem, krenuli smo u posao – sažima Danny. Restoran je logičan izbor za početak. Kasnije se to pretvorilo u apartmane sa, kako kaže, 14 vrata. Otvoren je od ranog proljeća do pred zimu. Gosti dolaze odasvud, iz Poljske i SAD-a, iz Njemačke i Italije, Australije, a sve je više i naših, i to ljudi s mora koji su željni mira. Privlači ih, kako Dennyjevo kulinarstvo u kojem je uvijek uz mrvu Dalmacije i Mediterana i sitni dašak azijske kuhinje, tako i gostoljubivost.


 – Nije mi bio odmah cilj ovdje živjeti, već pola godine tu, pola godine negdje drugdje, ali tako se ne može unedogled. Godine su prolazile, bez vlastite obitelji, a čovjek mora imati temelje, mora imati mjesto koje naziva domom, priča Danny. Otac mu Veljko na sve ovo nema prigovora. A ako itko zna valja li život ičemu, zna Veljko, onaj koji je kao klinac više puta preplivao Sueski kanal, i onaj koji je praktički osnovao »Radež«, onaj koji se na koncu vratio tamo odakle je sve počelo. Vitalni 83-godišnjak ne voli puno o politici i ‘ozbiljnim’ stvarima, radije priču skreće na žene, bez kojih, kaže, nema zdrava i uspješna muškarca. Od ozbiljnoga valja ipak upamtiti koju, recimo onu da bi zakoni u nas trebali jednako vrijediti za sve. Pametnome dosta.  


 »Core business«


Danny, Edi, načelnik Ivo – svi se, bogu hvala, znaju, druže i poznaju. No, daleko od toga da se baš slažu u svemu. Pa dok Danny misli kako bi se mjesto i njegovi mještani trebali od pustih grana na jednome stablu odlučiti za »core business« – ili turizam, ili poljoprivredu, Edi i načelnik Gavranić uvjereni su kako je baš činjenica da Blato ima i Radež, i poljoprivredu, pa i turizam, čini ovaj kraj drugačijim od drugih otočkih sredina.


Možda je za sve kriv oprez, spomen na užas od filoksere, činjenica da je propašću loze propalo sve, a možda je u pitanju samo činjenica da se ovaj model pokazao dobrim.


Imati posla ključ je svega. Imati pametnog načelnika dodana je vrijednost. A imati mudrosti dovoljno da se u otoku uživa, bez bojazni da život prolazi mimo vas, za to se treba takav i roditi.