Spomenik istarske novije povijesti!? Kad sam se uvukao u mrak željezničkog tunela ispod Učke sinulo mi je pitanje: spomenik čemu? Nije lako odgovoriti jer je povijest složena,  nužno je obuhvatiti cjelinu jer svako parcijalno razmišljanje o ulozi željezničke pruge Lupoglav-Štalije u povijesti istarskog Novečenta mogao bi iskvariti sliku, dovesti čovjeka u zabludu. 

 Parcijalnost bi mogla podgrijati antikomunistički duh koji se udomaćio i postao moda ili, s druge strane, uvrijediti sjećanja i dostojanstvo onih koji su u tu ideologiju vjerovali i u njoj gradili, poput sanjara koji gradi stepenice na oblacima.

U srcu planine

Pred ulaz u tunel pratio sam lagani hod sina Giannija duž pruge i promatrao ljepotu pejzaža masiva Učke, osjetio sam da je to najprikladniji način doživljavanja fizičkog prostora ispunjen emocijama: lagano i skromno.

Nakon prohodanih petstotinjak metara u mraku, na izlazu s druge strane tunela dočekalo nas je veliko, kameno srce planine. Gianni se okrenuo i rekao: »Tata, kako smo mali!«. Uistinu čovjek se izgubi u tišini i veličini kamene predstave.

Niz od tri tunela građen je golim rukama tisuća i tisuća Istrana, pikunom, lopatom i dinamitom, u vrijeme socijalističke petoljetke, od 1948. do 1951. godine. Jugoslavenski željeznički promet trebao je ugljen iz Raše, a da bi parne lokomotive radile trebalo je osnovnu sirovinu dovući iz Raše u Lupoglav, stanicu preko koje se željeznička Istra spajala s jugoslavenskim sustavom.

Pruga Lupoglav-Štalije je simbol jednog vremena, duga je 53 kilometara, s četiristo metara nadmorske visine spušta se do ušća rijeke Raše i luke Bršica. U Zborniku lupoglavske općine iz 2007. godine pronašao sam lijepu reportažu i mali istražni rad mališana trećeg i četvrtog razreda 2006./07. školske godine koji su rujnu 2006., s nastavnicima putovali vlakom od Lupoglava do Štalija.

Na velikom odmoru

Evo njihovog opisa: »Krajem rujna otputovali smo vlakom na terensku nastavu. Bio je to neobičan vlak, vlak nad vlakovima, poseban samo za našu školu. Prošao je kroz četiri tunela, veselo trubio rubom Parka prirode Učka, pokazao nam ljepotu Vele drage u Vranji, šušnjao nad Sušnjevicom – mjestom Istrorumunja, tutnjio uz prostrano Čepićko polje, nekadašnje jezero, a onda uhvatio tok rijeke Raše koja ležerno žubori u svojoj zelenoj udolini.

Daljina nas je spajala s gradićima Boljunom, Plominom i Pićnom. Odgonetali smo nazive raštrkanih zaselaka i zvonika. Mahali smo slučajnim prolaznicima i mještanima koji dugo nisu osjetili vožnju tračnicama. Pjesmom i svirkom oživjeli smo napuštene objekte uz prugu, probudili stanice bez putnika, pozdravljali željezničare koji su radili kako bi naš motornik bezbrižno vozio. Sve to stalo je u naše oči i dušu upotpunivši ugodni rujanski petak duljine 53 kilometara puta dva, težak ‘ručni rad’ naših pradjedova koji broji 55 godina. Pruga je zaboravljena. Možda je na velikom odmoru.  Ljudi o njoj malo znaju«.

Evo tajne: ljudi o njoj malo znaju, a 2009. pruga je definitivno i totalno napuštena, vjerojatno za sva vremena.

Prije dolaska na prugu na stanici Učka zaustavili smo se na kafe u konobi Ema na ulazu u mjesto Vranja. Nije lako govoriti o pruzi, ljudi nevoljko pristaju, a većina onih koji su na njoj radili nisu više među nama.

– Da, o njoj znao je gotovo sve Mirko Tomaško, ali njega više nema, kaže konobarica Suzana koja je nedavno bila na pruzi da bi pratila snimanje filma o Winnetouu – njemačka produkcija je parnu lokomotivu dovela iz Mađarske.

Mladi, ne preveć siti, ali sretni

Dok sam s njom razmjenjivao par riječi, u polumraku prazne gostionice primijetio sam čovjeka upitnog i pomalo ratobornog pogleda koji je sjedio prilijepljen za ognjišće.

Mario Uljanić je rođen 1935. u selu Dolenja Vas, nedjeljom se autom spušta u Vranju, dolazi u konobu, smjesti pokraj ognjišća i svako toliko izlazi na terasu, na cigaretu. Nekako, vrlo nezgrapno, počeo sam s njim priču o radu na pruzi. Mario je 1950. godine, u punom radnom zamahu titanskog projekta, imao 15 godina. Priznaje, bilo je teško, tištala ga hladnoća, glad, umor, kaže da je radnika bilo kao u mravinjaku. Pitam ga je li morao na prugu, a on se uspravi i oštro dobaci: »Moraš je diktatorska besida, ja sam bija omladinac, dobrovoljac. Od malena sam mrzio komande, ja sam prihvatio rad i entuzijazam, takva su bila vremena«.

Sjeli smo izvan lokala da bi zapalili cigaretu i u miru popili rakiju i bisku.

– Star sam, krv ne teče, hladno mi je. Nakon pruge htjeli me zarobiti u partiju, ali nisam trpio hijerarhiju. U tim krajevima je bilo jako teško, proganjali su nas fašisti, potom Nijemci, nikad mira, jada se Mario kojemu je više stalo govoriti o sadašnjosti, o samoći na selu gdje »malo tko više komunicira, kao da sve svi mrze, susjed susjeda ne pozdravlja«.

mo mladi, a i zadovoljni glede uvjeta života koje smo imali. Zbijali smo šale sami na svoj račun, na svoje nevolje i neimaštinu. Veselili smo se kiši za vrijeme radnog vremena – jer smo se tada sklanjali u barake. Makar ne preveć siti, bili smo sretni. Družili smo se s ljudima koji su u brigade stizali iz raznih krajeva tadašnje države. Pripovijedali su se vicevi, zbijale se šale, sklapala poznanstva od kojih su neka i završila brakom.

Nekako se priča iz 2006. gospođe Ane povezuje sa šturom ispovijedi Marija iz Dolenje Vasi, ali to nije cijela istina izgradnje pruge Lupoglav-Štalije.

Ovi danas tri put huji od komuništa

Stanica Učka pred ulazom u prvi tunel ispod planine je nastanjena, u njoj je netko sebi uredio stan, ulazim u dvorište, pas maše repom, vrata se otvaraju a iz kuće izlaze braća Mario i Josip (Jože) Kurelić. Mario Kurelić je 30 godina radio na pruzi, radio je, kako on kaže, za Slovence, za slovensko poduzeće, a potom otišao u mirovinu kod Hrvata i – dobio daleko manju mirovinu. Ljut je, osjeća se izigranim kao mnogi koji su poput njega izbrisani iz slovenskog mirovinskog fonda i premješteni u hrvatski.

– Komuništi su bili opasni, ali ovi danas su tri puta huji, kaže vidno ogorčen, a meni pobjegne smijeh.

U vrijeme izgradnje pruge, 1950., imao je deset godina i s ocem odlazio vozom tegljenim s dva vola na gradilištu, dovozili vodu i hranu za radnike.

– Težak je to bio posao, za mnoge nije bilo izbora: ili rudnik (Raša) ili pruga, ne daj Bog da im prigovoriš, ljudi bi jednostavno nestali. Sjećam se priče mog oca o jadniku koji im se suprotstavio: odveli ga po strani, udarili lopatom za vrat i bacili u dragu. Tijelo je potom pokriveno kamenjem, bacali su na njega karele tucanika dok nije nestao. To je bila pruga, priča Mario Kurelić.

S Marijom, Jožetom i Giannijem pijem čašu dobrog vina, nekoliko stotina metara dalje nadzire se otvor tunela. U ono vrijeme računalo se na daljnje kopanje, planirao se tunel ispod planine kojim bi se ostvarila željeznička veza Istre s Kvarnerom, do Matulja.

Porazni partijski izvještaj

U knjizi posvećenoj povijesti talijanske manjine rovinjski Centar za povijesna istraživanja objavio je sažetak zanimljivog dokumenta iz 1951. Radi se o zapisniku sjednice političkog ureda regionalnog komiteta KPH koja je održana u Rijeci 24. travnja 1951.

Na njoj je članica Centralnog Komiteta KPJ Vida Tomšič podnijela izvještaj o rezultatu rada Istražne komisije koja je po nalogu samog Tita obavila analizu političkog stanja u Rijeci i Istri u vrijeme kada je u cijeloj regiji vrtoglavo rastao broj zahtjeva za optiranje za talijansko državljanstvo.

Val opcija nakon samih Talijana zahvatio je i Hrvate, pojava je zabrinjavala čelništvo partije koje se dodatno morao obračunati i s pritiskom talijanskih diplomatskih predstavništva kojima su odbjegli Istrani prijavljivali dokaze o nasilju, bezakonju i strahovladi u regiji. Sažetak izvještaja nudi se na talijanskom jeziku, originalni dokument čuva se u hrvatskim arhivima.

Iznoseći rezultate istražnog rada, predsjednica istražne komisije Vida Tomšič konstatira da je ugled Partije, naročito tokom 1950. godine, ozbiljno nagrizan, da su se pokrajinske (kotarske) i općinske partijske organizacije pretvorile u organe sigurnosti, slijede metode UDBA-e.

Utvrđuje da u mnogim sredinama djeluju specijalni odredi batinaša koji sprovode strahovladu po nalogu lokalnih partijskih čelnika, nudi primjere fizičkih obračuna sa smrtnim posljedicama. Tomšič navodi niz primjera nasilnih deložacija optanata iz kuća i stanova, isključenja, tjeranja njihove djece iz škola i vrtića, upućivanje potencijalnih optanata na prisilni rad u rudnicima boksita i ugljena i na gradnji pruge. Dakle, na valom opcija partija odgovara nasiljem i polučuje suprotni efekt. Njezin je govor neposredan, kaže da je zbog velikog broja prisilnih radnika i neljudskih uvjeta rada pruga Lupoglav-Štalije preimenovana u »Istarski Sibir«.

Bakarić ne zna koja korist od pruge

Tomšič navodi da cijela jugoslavenska štampa pišući o pruzi veliča entuzijazam naroda, dobrovoljni rad, ali da je zbilja drugačija, prisila je zasjenila uzlet masa. Niže primjere i priča o seljacima s pulskog područja koji su molili da im se odlazak na »dobrovoljni rad« odgodi na nekoliko dana jer moraju obaviti sjetvu, no molba im je odbijena. Priča o sedamdesetogodišnjaku iz Buzeta kojeg su noću izbacili iz kreveta i strpali u kamion koji je skupljao radnike za prugu.

Završni govor na sastanku političkog ureda regionalne partijske organizacije pripao je članu Centralnog komiteta KP Hrvatske Vladimiru Bakariću. Uza sve Tomšičine opise bezakonja lokalnih partijskih vladara najpotresnije svjedočanstvo, na kraju svega, dolazi upravo od Bakarića.

U svezi terora koji je prouzročen masovnom mobilizacijom naroda za gradnju pruge Lupoglav-Štalije Bakarić izjavljuje da osobno ne zna tko je pokrenuo inicijativu za njezinu izgradnju i koju konkretnu korist donosi pruga. No, s obzirom da je ona postavljena kao jedan od prioritetnih ciljeva za Istru, trebalo je nužno na tome raditi da bi se odluka sprovela u djelo. Jučer, danas, sutra: kad ozbiljno zagusti rasni političari nikad ništa ne znaju, slijede pravilo briškule i trešete: »fora me ciamo!?«

Godine 1951. režim je bio prisiljen otvoriti novi krug opcija, Istra se dodatno ispraznila, a pruga je završena, službeno 30. prosinca.