Malo sam već alergičan na to navodno »okretanje budućnosti« onih koji jedva da išta drugo rade osim što nas vraćaju u prošlost, kaže za naš list Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige i Građanskog odbora za ljudska prava, jedan od najuglednijih hrvatskih aktivista za ljudska prava, koji spremno komentira prve poteze nove vlasti i reakciju javnosti na ponašanje nekih ministara i visokih dužnosnika.

»Pogledajte što je glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić prvo rekao kada su ga u srijedu navečer pitali da komentira fotografiju ministra Hasanbegovića s ustaškom kapom, objavljenu u »Novostima«: prvo je pitao »čije su to novine?«, da bi onda proslijedio kako ih »uopće ne zanima« što je na fotografiji, te odmah pozvao da se »prestanemo baviti prošlošću«. Ili, sjetite se Reinera: prvo što je odgovorio na pitanje o njegovom prijedlogu da se Saboru vrati ime iz vremena NDH, bilo je, »okrenimo se budućnosti«. Pa čekajte malo: jedino što ste konkretno rekli, jest promjena imena Sabora u Hrvatski državni Sabor. Pa vi ste, gospodo, ti koji nas cijelo vrijeme vraćate u prošlost, vi ste ti koji na ovaj ili onaj način legitimirate zločinačke režime osuđene u cijelome civiliziranom svijetu. Pa i kad ih osuđujete, činite to s »ali« na kraju, kao da zločini staljinizma opravdavaju zločine nacizma, i kao da se ozbiljni nedostaci demokratičnosti u Jugoslaviji mogu usporediti sa zločinima ustaškog režima. A ljude koji na to upozoravaju jer su uvjereni da je to važno za zdravlje društva, proglašava se gotovo neprijateljima države«, kaže Pusić.

Porazna iskustva

Pusić smatra kako je, usprkos otporima i teškoćama koje to može donijeti, važno upozoravati na pojave karakteristične za početnu fazu totalitarnih pokreta. »U današnjoj Europi«, kaže on, »ne postoji opasnost od staljinizma ili crvenih Kmera, ali od pokreta koji imaju mnogo zajedničkog s fašizmom, pa i njegovim virulentnim oblicima – ta opasnost postoji. Podsjetit ću da je talijanski fašizam, koji je, kao i svaki drugi fašizam, nasilje uvijek smatrao legitimnim sredstvom, bio vrlo popularan kod mnogih europskih političara i cijelo se vrijeme prikazivao kao odlučna vlast nasuprot mlitavoj demokraciji koja se nikada ništa ne može dogovoriti. Zbog te njegove »početne mimikrije« i »privlačne efikasnosti« važno je ukazivati na ideje i postupke oko kojih se fašizam može »kristalizirati« i  koje su u krajnjoj konzekvenci dovele do koncentracijskih logora, do Auschwitza i Jasenovca – da ga bar ja spomenem, kad predsjednica Republike već nije za nedavnog posjeta Auschwitzu. Obzirom na porazna europska pa i naša novija iskustva suprotstaviti se takvim postupcima i marginalizirati takve ideje dok je to još moguće argumentima, trebala bi biti najvažnija zadaća odgovorne Vlade«, kaže Pusić.

Komentirajući ostavku ministra Crnoje, brojne zahtjeve za odlaskom ministra Hasanbegovića, te otpor dijelovima nove vlade iz medija i javnosti, Pusić kaže kako »ohrabruje da je otpor takvim pojavama relativno masovan«. »Neugodno bi me iznenadilo da otpora nije bilo. Uvijek bi se našlo nekoliko ljudi koji bi upozoravali, ali vidimo da su mnogi odlučili izići u javnost, pri čemu se možemo nadati da je to samo vrh ledenog brijega: mnogi koji misle slično naprosto se ne žele javno izlagati. Mislim da su mnogi svjesni kako je sramotno za Hrvatsku da u vladi sjede ljudi koji brane zločinačke režime«, kaže Pusić. No istodobno, on podsjeća kako je »javnost bila više uzbuđena zbog fotografije straćare ministra Crnoje, nego njegove najave registra izdajnika«. »Slažem se kako nije baš primjereno da ministar državu vara takvim šibicarskim metodama, ali problem čovjeka koji predlaže registar izdajnika, mnogo je dublji. Taj je prijedlog pokazivao spremnost za progonom vještica, riječ je o najgorem totalitarističkom misaonom sklopu. Moram reći da je slično i kod ministra Hasanbegovića: kao predsjednik Antifašističke lige, kažem da se svakome može dogoditi budalaština da se slika s ustaškom kapom. Ono što brine to su njegovi članci, njegove izjave od devedesetih do danas, njegovo djelovanje u HOP-u i HČSP-u, njegov doprinos smanjenju prava LGBT osoba što je u najgoroj tradiciji i nacizma i staljinizma; sve to pokazuje da se radi o višegodišnjem kontinuitetu, a ne o mladenačkoj gluposti ili »vađenju iz konteksta«.

Prekinuti sukobe

Hasanbegovićeva tvrdnja da bi hrvatska povijest trebala početi s 30. svibnjem 1990. relevantnog povjesničara morala bi podsjetiti na sličan odnos prema povijesti većine revolucionara, od jakobinaca koji su za novi početak mjerenja vremena uveli 22. rujan 1792., proglašenje republike, do boljševika za koje događaji prije 1917. gotovo da nisu ni postojali. Biti ostrašćeni revolucionar u jakobinskom ili boljševičkom smislu nije kažnjivo ali nije ni najbolja preporuka za ministra u 21. stoljeću.

Pa i najava njegovog ministarskog programa, a to je »nova nacionalna paradigma koja će novu Hrvatsku rasteretiti duhova prošlosti, uspostaviti nacionalni obrazac koji će integrirati cijelu naciju i prekinuti ideološke sukobe«, zvući zastrašujuće.  Jer zagovaranje jedinstva pod svaku cijenu, jedna je od temeljnih karakteristika totalitarnih režima. Njihove »paradigme« bile su nacionalne, rasne ili, u rigidnim komunističkim režimima, klasne. Tako »nacija, »rasa«, »proleteri« ili »radnička klasa« – ovisno u ideologiji – bivaju proglašene metavrijednostima, vrednotama iznad svih ostalih, postaju moralna kategorija, a to nisu. Takvo propisivanje pokazalo se pogubno za cijela društva, ono ima ugrađen, da tako kažem, »letalni gen«, i ne jednom i kroz nasilje, vodilo je do samouništenja. To se kroz povijest više puta događalo«.

»Problem je« kaže Pusić, »da nacionalisti, revolucionari i dogmati svih vrsta slobodu kritike, pa i slobodu općenito, koriste do trenutka kada ostvare cilj, kada – u slučaju nacionalista – formiraju nacionalnu državu. Do tog časa inzistiraju na slobodi govora i svim oblicima ljudske slobode. No onog časa kad se nacionalna država ostvari, oni slobodu smatraju ostvarenom; one koji nastave inzistirati na širenju slobode i zahtijevaju individualne slobode i ljudska prava, najprije se prikazuje kao subverzivne zanesenjake, a potom i kao otvorenu protudržavnu prijetnju. Na tragu toga su i prvi praktični potezi novog ministra kulture prema neprofitnim medijima«.