Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
18. studenoga 2019.
Nova era Milanovića

Zokiju je dosta: vladavina mlakih, nesposobnih i lijenih?

Ilustracija
Ilustracija
Autor:
Objavljeno: 2. veljača 2014. u 12:59 2014-02-02T12:59:20+01:00

Nije čudno da je premijer nervozan i da je počeo prijetiti svima nad kojima ima ingerenciju, od ekipe u javnim poduzećima do samih ministara. Međutim: zašto se dosad bilo popustljivo prema onima koji ne mogu, ne žele ili ne znaju raditi svoj posao?

Salom se razlijegao žamor i vonj alkoholnog pića skuplje cjenovne kategorije pomiješan s ustajalim zrakom. Iz jednog kuta čuli su se isprekidani stihovi nekad davno popularnog hita. Netko je revao »Pale se svetla, zuji elektrika...«, glasom koji ni najmanje nije podsjećao na onaj kakav je proslavio Momčila Bajagića. Ekipi za njegovim stolom, međutim, pjesma je legla fenomenalno i radosno su podsticali »pjevača« da nastavi.

  Onda se iz zvučnika čulo kako netko pročišćava grlo. »Ovaj... dobar dan. Drago mi je da smo se okupili u ovakvom broju«, govorio je Zoki, prvo smireno, a onda sve brže i glasnije, jer se morao boriti sa žamorom koji nikako nije prestajao. Članovi uprava javnih poduzeća koje je okupio na sastanak teško su se uspijevali disciplinirano koncentrirati na riječi premijera. Za jednim stolom nisu ni prekinuli partiju karata. »Ajde, k'o da ne možeš igrat i slušat'«, kazao je predsjednik Upravnog odbora mlađahnom članu uprave koji je pokušao sakriti karte kad je vidio da premijer dolazi. Suigrači su s razumijevanjem iskusno klimnuli glavom i nastavili s igrom.

  Za drugim stolom, pak, pažljivo su slušali Zokija, ali i, blijedi u licu, slijegali ramenima. »Da, ali to je tako teško«, »Je, svi bi promjene, ali ne kod sebe«, »Pa ti vodi tako posao«... došaptavali su se međusobno zaleđeni u procjepu između nedostatka vlastite inicijative i viška vlastite ambicije.

  Zokiju je bilo dosta svega. Lupio je šakom o govornicu.

  »Više nećemo biti popustljivi prema upravama javnih poduzeća koje ne žele, ne mogu ili ne znaju raditi ono što je njihov posao«, kazao je. Sa stolom za kojim je sjedila uprava HEP-a dopiralo je samo tiho »... s dvestadvadeset u voltima...«. Sa susjednog se čulo samo tiho lupkanje karata o stol kako se partija bližila svom klimaksu...

  Tupi vrh koplja

Jasno, prethodni reci potpuno su izmišljeni scenarij sastanka kakav je predsjednik Vlade imao s članovima uprava javnih poduzeća ovog tjedna. Nitko nije pjevao »220 u voltima«, niti kartao za vrijeme premijerovog govora (valjda). Dvoranom je, dok su odzvanjale Milanovićeve riječi vrlo vjerojatno vladala sakralna tišina. Međutim, koliko god zvučilo nevjerojatno, rečenica: »Više nećemo biti popustljivi prema upravama javnih poduzeća koje ne žele, ne mogu ili ne znaju raditi ono što je njihov posao«, nije nimalo izmišljena, ni »popravljena« kako bi bolje zvučila. Milanović ju je doista izgovorio, želeći poručiti ekipi koja vodi javna poduzeća koliko je ozbiljna situacija u kojoj se svi skupa nalazimo i koliko su velika njegova i Vladina očekivanja od njih.

  Doslovno je poručio kako nema više zajebancije.

  Što je sasvim u redu.

  Kad danas ne bi bili već u drugoj polovici mandata Vlade koja je tu istu ekipu ljudi dovela da upravlja firmama koje su trebale biti vrh koplja investicijskog vala koji je trebao preporoditi Hrvatsku. A, kako stvari stoje i kako ih priznaje sam premijer, dobar dio njih dosad nije htio, nije mogao ili nije znao raditi svoj posao. Koliko svoj posao zna raditi onaj koji ih je postavio, pa im sad nakon pola (pola!) mandata poručuje da je dosta zezanja, savršeno je logičan nastavak pitanja. 
 
 

Sedma godina recesije?!

Voda je, dakle, očito došla do grla. Gospodarski oporavak u 2014. godini, koji se do prije samo nekoliko tjedana činio posve izvjesnim sad opet dolazi pod znak pitanja. Čak je i Vlada, prisiljena i strogim europskim pravilima oko deficita, plus BDP-a procijenila bez optimizma – na samo 0,2 posto. Neke svjetske i europske institucije još se ipak drže procjene o većem rastu, no neke poručuju da bi i »pozitivna nula« bila dobar ishod. U isto vrijeme, prognoze za EU govore o jačem oporavku, dakle, vrlo je lako moguće da se Hrvatskoj ponovi 2010. godina, odnosno da nakon tri godine sustizanja europskog gospodarskog bila hrvatski pokazatelji krenu u suprotnom smjeru. Teoretski je moguće, prije svega zahvaljujući neopisivo nesposobnom i epski kompromitiranom HDZ-u, da i u tim okolnostima SDP-ova koalicija (uz mnogo muke i s mnogo raznorodnijom koalicijom i tanjom većinom) osvoji još jedan mandat. Ali, to je teoretski. 
 

  U praksi, eventualna sedma godina recesije djelovala bi devastirajuće ne samo na izborne šanse SDP-a već i na mnogo bitnije stvari, poput samih osnova hrvatskog društva i demokratskog političkog poretka. 

  Stvari ne izgledaju dobro ni kad se pogleda hrvatski kreditni rejting. Sjećate se, to je ono što je bilo prva bitka nove vlasti na početku 2012. godine – očuvanje rejtinga na investicijsku razini iz Vlade su sami zadali kao svoj prvi rov.

  Nisu uspjeli.

  Politika nečinjenja

A S&P je ovog tjedna još dodatno snizio hrvatski kreditni rejting, spustivši ga za još jednu dublju stepenicu na neinvesticijsku razinu, ili, kako se to popularno kaže, u »smeće«.

  Krpanje nevjerojatnih proračunskih dubioza, nastalih prije svega čak i ne Velikom pljačkom, za vrijeme vladavine Ive Sanadera i kompanije (koja će, čini se, u cijeloj priči za razliku od ex-premijera proći prilično »lišo«), nego upornom politikom nečinjenja i pometanja pod kreditni tepih svih neugodnih stvari – od brodogradnje do hipertrofiranih izdataka za svaku moguću društvenu kategoriju koja bi javno zatražila da joj država kapne koju kunu – trajat će još neko vrijeme. I boljet će.

  Valja se samo nadati da u Banskim dvorima neće potpuno izgubiti razum i popustiti upornim uvjeravanjima uglavnom najbogatijih slojeva društva (poslodavci i njima bliski mediji prije svih) te problem »riješiti« masovnim otpuštanjima i smanjivanjima plaća. Koliko se time u ovakvoj vrsti ekonomske krize postiže ekonomski oporavak – i kakav – vidjelo se u Europi i SAD-u u posljednjih nekoliko godina. Politika stroge štednje je promašena, nepravedna i destruktivna, to su čak uvidjeli i njeni najuporniji zagovaratelji iz MMF-a i Europske komisije (samo je pitanje u kolikoj je mjeri tko spreman to javno priznati).

  Nije, dakle, čudno da je premijer nervozan i da je počeo ozbiljno prijetiti svima nad kojima ima ingerenciju, od ekipe u javnim poduzećima do samih ministara u Vladi.

  Nije ni loše da je krenuo razdrmati situaciju i pokazati da ga se, nekad, treba i bojati, ako je to nužno za obavljanje posla. Međutim, na jedno ključno pitanje i dalje nema odgovora: zašto se dosad bilo popustljivo prema onima koji ne mogu, ne žele ili ne znaju raditi svoj posao?

  Odgovor na njega valjao bi pronaći prije svih hrvatski premijer. O tome ovisi ne samo budućnost aktualne Vlade, nego vjerojatno i budućnost svih nas u idućih nekoliko olimpijskih ciklusa. 
 

  A to je jako puno vremena.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.