Selo je u središte pažnje došlo zbog inicijative iz Novog Sada da se u mjestu postavi spomenik za poginule srpske civile u Oluji. A tamo se jedva preživljava, uz nešto socijalne pomoći i malo poljoprivrede
U to selo, Donji Žirovac, stiže se zavojitim uskim cestama od Gline ili Dvora na Uni. Zeleni krajolik Banije ostavlja bez daha i kad čovjek zaboravi po kakvom je poslu u Žirovac krenuo osjeti se kao turist iz velegrada. Usput prolazimo kroz selo Brest, nad kojim je cijelog jutra, bez prestanka padala kiša, pa nam misli pobjegnu Prévertovoj Barbari. Iz snatrenja će nas trgnuti policijska patrola pred samim Žirovcem, njih dvojica u Defenderu i provjera dokumenata. Nije to uobičajena, rutinska kontrola, nego su u pitanju mjere opreza. Žirovac je, barem što se medijskih izvještaja s konca radnog tjedna tiče, u subotu trebao biti nešto kao zona visokog rizika. Svoj dolazak u selo najavila je skupina ljudi iz Novog Sada, koji su nakanili prisjetiti se i odati počast srpskim civilima stradalim na ovom području. Oni su stradali četiri dana nakon Oluje, kad je prekinuta kolona zbjega koji je pred Hrvatskom vojskom i Armijom BiH bježao iz kordunskih i banijskih sela.
Kamen smutnje
Novosađane je predvodio stanoviti Željko Vukelić, nekoć pripadnik elitne diverzantske jedinice vojske Srpske Krajine. On je tražio i dozvolu za postavljanje ploče s prigodnim napisom za žrtve Oluje, njih više od tri stotine, a ta ploča brzo je postala kamen smutnje. U hrvatskim braniteljskim udrugama ne žele ni čuti za njezino postavljanje dok se točno ne utvrdi kako su ljudi iz zbjega izginuli, jer bi, vjeruju, u pitanju bila nijema optužnica protiv Hrvatske.
Domaćin neće stići do kraja ispričati muku, a već smo ponovo u ratu, brojimo mrtve i nestale. Domaćinu je neugodno.
– Pa šta je ovo ljudi, već sedam dana me zovu poznati i pitaju kakve mi to četničke ploče hoćemo staviti u Žirovcu. Koliko sam ja razumio u pitanju je ploča koja bi obilježila stradanje ljudi, a ljudi jesu stradali i s ove i s one strane. Pa ljudi, znate li vi da mi u selu zbog ove priče ne spavamo, kaže domaćin pa opsuje: »Uh, taj usrani rat!«
U selu ne zatičemo nikog. S lijeve strane ceste nekoliko mrtvih građevina u nizu, u potpunosti strulih. Tu je nekoć bila trgovina, birtija i zadruga – srce sela. Na čistini s druge strane crkva, izvana obnovljena, iznutra nedovršena, a pred njom oko 300 godina stara lipa. Pod lipom skromna spomen ploča partizanima poginulim u Drugom svjetskom ratu. Ovo je bio strogo partizanski kraj. Dvadesetak metara dalje još jedna lipa, ispod nje stol, iza nje kuća i na kući crna zastava žalosti. Domaćin kuće je Mile Tintor, a zastava je znak žalosti za preminulim bratom. S Milom smo brzo našli zajednički jezik, sjeli pod lipu uz kavu i čašicu rakije.
Ratni dani
Ugostio nas je osmoricu, novinare i snimatelje. U njegovo selo došli smo tražeći… sami pouzdano ne znamo što. Čekamo autobus iz Novog Sada.
Kad su Novosađani otišli i mi se spremismo da posjedamo u automobile, domaćin Mile Tintor nas pozva da ga obiđemo kad god smo u blizini.
– Bogami mi je žao što idete, sad opet nikog neću vidjeti desetak petnaest dana, reče nam. Susjed mu Mile Bijanić potvrdi klimanjem glavom, ne skidajući smiješak s lica. Novinarski izvještaji o parastosu bili su kratki, a životu Mile Tintora i jednog sela koje umire ne nađe se u njima mjesta niti za riječ. Vraćajući se zavojitom uskom cestom prema Glini autor je osjetio da ga prožima čemer.
– Živi se teško, uz socijalnu pomoć i malo poljoprivrede. Imam dvoje djece i to su jedina djeca u selu. Ovdje su uglavnom starci, a prije samo trideset godina bilo nas u školi za tri osma razreda. Danas u Gornjem i Donjem Žirovcu živi petoro djece. Hej, petoro, priča nam domaćin. I bez njegovog pojašnjenja bilo nam je jasno da se Gornji Žirovac jedva drži na zemljovidu. Svuda uokolo su srušene kuće i zapušteni voćnjaci. Kolege Milu Tintora ispituju o ratnim danima i crtama razgraničenja zaraćenih vojski, a nama biva žao što pod ovom lipom nema mjesta za vedrije teme. Razgovor neprestano skrećemo na svakodnevicu, ali Milina svakodnevica svjetlosnim godinama daleko je od vedrine.
– Evo ti ovaj novi zakon o socijali. Ja ne smijem imati auto ako hoću socijalnu pomoć, niti smijem prodati tele a da njim ne javim. Kakav je to život s dvije i nešto tisuće kuna mjesečno, u selu gdje ne voze autobusi, gdje je najbliži doktor na trideset kilometara daleko. Nekad smo ga imali tu, iza kuće, kaže sjetno domaćin.
Uistinu, u Milinom susjedstvu razvaline su zgrade i na njoj razbijena plava ploča: ambulanta. Za stolom nam se pridružio još jedan čovjek iz sela, starac živih očiju i nasmijanog lica. To je Milan Bijenić. On ne govori puno, samo se smješka. Obiđe li vas tko, pita li tko od čega živite, interesira nas. Mile odgovori: »Obilaze nas kad se piše o četničkoj ploči. Da vide kako nam djeca žive – za to nas ne obilaze.«
Brzinski parastos
Tri sata proveli smo pod lipom Mile Tintora, a onda je stiglo par policijskih vozila i autobus iz Novog Sada. Novinari su odmah zaskočili vođu puta: »Tko, što, gdje, gdje ste bili kad je bio rat i tako dalje i tako dalje.« Željko Vukelić odgovarao je oprezno, pazeći da koga ne uvrijedi, a da opet ostane pri svom, da se ona spomen ploča postavi, da se dostojno obilježi stradanje ljudi.
– A mislite li na žive ljude, ove ovdje, pitamo ga.
– Pa, oni jesu malo izdvojeni i sami, odgovori nam vođa puta.
Parastos je počeo odmah po dolasku autobusa. Gospodi pomiluj, gospodi pomiluj, pjevao je mlađahni pop kadeći crkvu tamjanom. Zapalili smo dvije svijeće za mrtve pa po završetku parastosa opet otišli pod lipu živog Mile Tintora. Jedan iz autobusa, neki Milošević, reče da se borio na Vukovaru kao tenkist, a kolega iz braniteljskog portala odgovori mu: »I ja sam bio tamo, s druge strane.« Zatim iskrsnu detalj nepredviđen zamišljenim protokolom. Dvojica bivših vojnika se nasmijaše, rukovaše, bogami i zagrliše pa svako nastavi misliti svoje. Onaj iz autobusa da treba postaviti spomen ploču, a kolega s braniteljskog portala da ne treba. Mili Tintoru već su se oči caklile od rakije. Nikakvog incidenta novinari ne nađoše.
