Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 4
Sutra: 4° 9° 1
16. siječnja 2018.
Vjera i djela

Žene koje su pobijedile šutnju: Upoznajte drugo lice katolicizma u Hrvatskoj

Jadranka Brnčić, Vesna Zovkić i Ana Raffai / Foto Boris PAVELIĆ
Jadranka Brnčić, Vesna Zovkić i Ana Raffai / Foto Boris PAVELIĆ
Autor:
Objavljeno: 29. prosinac 2017. u 7:03 2017-12-29T07:03:22+01:00

»Njihov glas«, stoji u obrazloženju osječke nagrade, »prekida šutnju, nadglasava buku i daje nam povoda da sa zahvalnošću, divljenjem i nadom učimo iz njihova primjera. One su moćne i važne za sve nas, svoju moć one crpe iz vlastite vjere te doprinose općem dobru i cijelome društvu

Njihova je poruka jasna - nacionalizam i šovinizam nikako ne smiju postati normativni govor njihove, katoličke vjerske zajednice u Hrvatskoj«. Rečenica je to iz obrazloženja priznanja za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava »Krunoslav Sukić«, koje je osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava nedavno, u povodu Dana ljudskih prava, dodijelio trima ženama - katoličkoj teologinji i mirovnoj aktivistkinji Ani Raffai, spisateljici i profesorici biblijske hermeneutike Jadranki Brnčić te pripadnici reda Isusovih malih sestara Vesni Zovkić.

Povod nagradi naizgled je sitan: četiri rečenice što su ih Raffai, Brnčić i Zovkić objavile u svibnju prošle godine. No samo naizgled: te su četiri rečenice od onih što se dugo pamte, koje doprinose procesu koji Katoličku crkvu u Hrvatskoj liječi od nacionalizma i zaborava evanđeoske poruke.

Tri žene objavile su ih nakon što je prior dominikanskog samostana u Splitu Luka Prcela, u misi koju je prenosila Hrvatska televizija, 8. svibnja prošle godine, dan uoči Dana pobjede nad fašizmom i Dana Europe, izjavio ovo: »Ja ne mogu nikako oprostiti ovo što je Kolinda Grabar Kitarović izjavila da Nezavisna država Hrvatska nije bila nezavisna i da je bila zločinačka. Tko to kaže da je današnja Hrvatska država nezavisnija od one koja je bila od '41. do '45.?«. Pa je dodao: »Ma dosta više da sami po sebi pljujemo. Dosta više što se događalo kroz ovo proteklo vrijeme za vrijeme ove dvojice predsjednika koji su bili, možemo kazati, predsjednici antihrvatske države.«

Brnčić, Raffai i Zovkić reagirale su tri dana kasnije, kad je postalo očito da neće biti odlučnije reakacije iz Crkve. »Kao kršćanke i građanke želimo jasno reći svoj 'ne': ne želimo da se liturgijski i medijski prostor zloupotrebljava za promicanje ideja koje su u potpunoj suprotnosti s Evanđeljem i zabrinjava nas svako javno ili prešutno njihovo podržavanje. Progovaramo u ime svoje savjesti i iz želje da oltar ostane mjesto navještaja Isusove poruke, i da joj kao Crkva budemo vjerni«, stoji u kratkome pismu što su ga tri žene potpisale.

Podrška u crkvi i izvan nje

Njihovo je pismo izazvalo veliku javnu pozornost, a njih su tri, kako nam kažu, dobile veliku podršku, i iz crkve i izvan nje – čak i od ljudi konzervativnih katoličkih uvjerenja – premda su, s druge strane, »naišle i na zid šutnje, nelagode i distance«. Zato je Centar za mir, nenasilje i ljudska prava dobro prepoznao tu autentičnu gestu građanske hrabrosti: zasigurno se nije lako suprotstaviti autoritetu - ili šutnji - u vlastitoj vjerskoj zajednici, a to naročito vrijedi za Vesnu Zovkić, pripadnicu katoličkog reda Isusovih malih sestara.

Pa ipak je baš Vesna prva inicirala pismo. »Čula sam što se dogodilo, čekam reakciju. Prošla nedjelja, ponedjeljak, utorak... Ništa, reakcije nema ili je nedovoljno jasna. Osjetila sam da nešto moram poduzeti zato što je Crkva moja obitelj i zato što vjerujem da izrečeni stavovi nikako ne predstavljaju većinu katolika. Nazvala sam Anu: 'Moramo nešto poduzeti'«, rekoh. A Ana kaže: 'Nazovimo Jadranku.' Razmišljale smo, jedna je htjela malo oštriji ton, druga blaži«, kaže Vesna, i napominje: »Nemojte zaboraviti da smo nas tri jako različite i da se ne slažemo u svemu! Zajedno smo krojile, prekrajale i molile dok nismo dobile tekst prihvatljiv svakoj od nas«.

Njihov glas, stoji u obrazloženju osječke nagrade, »prekida šutnju, nadglasava buku i daje nam povoda da sa zahvalnošću, divljenjem i nadom učimo iz njihova primjera. Jadranka Brnčić, Ana Raffai i sestra Vesna Zovkić moćne su i važne za sve nas, svoju moć one crpe iz vlastite vjere te doprinose općem dobru i cijelome društvu«. No pismo kojim su Ana, Jadranka i Vesna reagirale na svećeničko zagovaranje NDH nije tek prvi javni istup triju hrabrih žena. Ana, zajedno sa suprugom Ottom, dugogodišnja je mirovna aktivistica i zagovornica slobode u nenasilju. Ona i Otto vode nevladinu organizaciju Regionalna adresa za nenasilno djelovanje RAND, a pokrenuli su i regionalnu koordinaciju Vjernici za mir. Kroz obje organizacije Ana i Otto, teolozi po struci, a katolički vjernici po životnome stavu, neumorno »promiču nenasilje kao životni stav i način djelovanja«. »Nenasilje«, objašnjavaju na web stranici RAND-a, »smatraju snagom za otpor pasivnom prihvaćanju nepravednih stanja u društvu, jednako kao i suprostavljanje militarističkim, nasilnim obračunavanjima«.

Unutarnja emigracija

Jadranka Brnčić plodna je spisateljica, prevoditeljica i predavačica biblijske hermeneutike na protestantskom Fakultetu Matija Vlačić Ilirik u Zagrebu. Kao i Ana, zagovara sekularnost, odvojenost crkve od države, a veliku je pozornost svojedobno izazvao njezin intervju tjedniku Novosti - za konzervativni je katolicizam skandal već sama činjenica da katolkinja daje intervju tom tjedniku - u kojem je kritički komentirala neke stavove Crkve u Hrvatskoj, te ustvrdila da su »kršćani skloni tzv. lijevim idejama u nas uglavnom marginalizirani, a njihovi stavovi prešućivani, pa i proglašavani nekršćanskima«. Svećenici, pak, skloni lijevim idejama - a ima ih, tvrdi Brnčić - »primorani su živjeti u svojevrsnoj unutarnjoj emigraciji, onoj unutar Crkve«.

Mala sestra Vesna se pak ne ustručava, ako treba, suprotstaviti glasovima koji se nameću, a to i nije čudno: godine je provela živeći s najugroženijima, od izbjeglica u ratu devedesetih, preko duže od deset godina u zemljama Sjeverne Afrike - jer je poslije 11. rujna »trebalo pod hitno mijenjati sliku o kršćanima kao križarima i muslimanima kao teroristima« - pa sve do posljednje izbjegličke krize u Hrvatskoj prije dvije godine, kada je pomagala u kampu u Opatovcu. Sve je to Vesna radila dobrovoljno - nije morala, ali je htjela. I kada danas upoznate tu krhku, ali snažnu, vedru, otvorenu i blagu ženu, shvatite što uistinu znači tvrdnja svih vjera, da davati znači - dobivati.

Tri žene? Naravno da nije slučajno!

»Naravno da nije slučajno što su baš tri žene progovorile!«, sa smijehom nam kažu naše sugovornice. »Izgradnja mira neće proći ne dobiju li žene pravo donositi odluke. Pa pogledajte samo - Trump, Putin, sve velikani izgradnje rata! A žene, ne zato što bi bile bolje od muškaraca - to je besmislica - nego zato što postoji nešto u samosvijesti žene, neka hrabrost, da se izložiš, da povežeš um i srce... Postoji energija osviještenog subjekta žene, i ona mora dobiti više javnog prostora. Možemo to pratiti i u kršćanskoj tradiciji, razgrnemo li patrijarhalne interpretacije«, kaže Ana, i poručuje: »Uzmite ozbiljnije doprinos žena da bi se ovo društvo promijenilo u društvo pomirenja. Ne dopustite da žene maltretiraju i mlate! Napravite društvo u kojemu žene svoju energiju neće morati trošiti na nasilnike koje ih tuku, nego na izgradnju mira i pomirenja!«

»Bog je ljubav, i ne vidim kako možemo biti kršćani, a ne voljeti ljude. I to ne 'moje' i 'tvoje', 'naše' i 'njihove', nego sve ljude. Ako je Krist mir naš - on, koji je srušio zid neprijateljstva - prihvaćanje njegova mira vodi nas ususret drugom čovjeku, tko god on bio«, govori nam Vesna dok u Osijeku razgovaramo sa sve tri dobitnice nagrade »Krunoslav Sukić«. »Možemo se pitati je li naša crkva prepoznatljiva kao kvasac mira i pomirenja? Očekivala bih da me s mirotvorcima poput Franje Starčevića i Marijana Gubine upozna moja Crkva, a za njih sam prvi put čula od nevladinih udruga. Razumljivo je da očekujem da riječi naših pastira budu melem našim ranama, ratnim i ostalim, da budu poziv na obraćenje bez kojeg nema pomirenja. U konačnici, svi mi, vjernici ili ne, dijelimo istu ljudsku i građansku odgovornost«, kaže mala sestra Vesna.

Ana Raffai istaknut će kako joj je žao što hrvatska javnost često ne zna koliko je u kršćanstvu »dobrih misli, autora, primjera mirovnog djelovanja...« »Svaki put se trudim reći da pripadam Crkvi, i da volim svoju Crkvu. Ali, važno mi je da mislim ono što govorim: mi tražimo crkvu dijaloga unutar nje same i s ljudima oko nje. Jer, kada govorimo o slučajevima poput ovoga na koji smo reagirali - da jedan svećenik za mise, koju prenosi javna televizija, brani i veliča NDH - tu je problem: kako kršćanin može propagirati nešto što je izravno suprotno evanđeoskoj poruci?

Kako u ime katoličkog identiteta možeš propagirati nejednakost među ljudima? Kako možeš tvrditi da je nacionalno isto što i vjersko?«, pita Ana Raffai. Ona i ne krije da je »umorna« od svojih nastojanja. »Jesam, umorna sam, jer vjerujem da nasilje nema zadnju riječ - ali treba sve to izdržati...«, kaže nam. »Jesam, umorna sam, i ljuta, i očajna, i razočarana, i nemoćna, i bijesna - ali i prepuna energije! Često se sjetim knjižice Stephanea Hessela 'Pobunite se!'. Po uzoru na njega, mislim da nam je danas bijes uistinu potreban - ali ne, naravno, da ga izbacimo kao rijeku i pretvorimo u nasilje, nego da ga prelijemo u konstruktivno javno djelovanje, da ga usmjerimo u dugoročno korisne plodove.«

Plemenska religija

Otkud, pitamo naše sugovornice, u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj toliki osjećaj ugroženosti, i to baš danas, kada su njezin društveni položaj i utjecaj snažniji nego što su desetljećima bili? Jadranka Brnčić prisjetila se objašnjenja sociologa religije Željka Mardešića, koji kaže da je Crkva u Hrvatskoj, i kao institucija i kao zajednica, iz niza razloga ostala »zarobljena u predmodernoj«, a da su ideje Drugoga vatikanskog koncila »dodirnule samo elitu«. Neki je od tih razloga vjerojatno izostanak »prirodnog procesa sekularizacije«, koji je poslije Drugoga svjetskog rata umjetno nametnut, ali je, paradoksalno, prema Jadranki Brnčić, »vjera osamdesetih godina imala svoj prostor koji je pripadao osobnom odabiru«.

S posljedicama prisilne sekularizacije danas »imaju problema sve zemlje istočne Europe«, a u Hrvatskoj su te posljedice još i ojačane eksplozijom religioznosti odveć vezanoj uz nacionalno u vrijeme rata - »što je tada bilo prirodno, ali nije bilo prirodno da se taj trend zadrži«. Moglo bi se reći da je danas katolicizam u Hrvatskoj poput »plemenske religije«, i da društvo pati od »kreiranja neprijatelja«. Poseban je, pak, problem pitanje zašto se taj proces nastavlja i osnažuje, umjesto da se smiruje, kako rat i poraće odmiču u prošlost, a Hrvatska dobiva priliku postati otvorenom i tolerantnom europskom demokracijom.

Mala sestra Vesna će kazati kako joj je »jako neobično čuti da su katolici u Hrvatskoj ugroženi. Živjela sam u islamskim zemljama, imam iskustvo života s potpuno različitima: ono podrazumijeva međusobno poštovanje i identitetsko samopouzdanje. Ako je moj katolički identitet izgrađen, nitko me ne može ugroziti! I pitam se, kako danas, u 21. stoljeću, u vrijeme globalizacije, uopće možemo govoriti o bilo kakvom suživotu, ako nemamo sekularno društvo? Ne govorim o protureligijskim krajnostima sekularizma, nego o sekularnosti demokratskog društva - da svi, kao građani, imamo jednaka prava.

Uvjerena sam da je sekularnost jedina mogućnost da u 21. stoljeću živimo zajedno. Živjela sam u zemlji u kojoj su se dobrim dijelom primjenjivali vjerski zakoni, i znam što to znači. Zato se radujem što u Hrvatskoj sve vjerske zajednice mogu slobodno djelovati. Osobno nisam oduševljena vjeronaukom u školi, ne samo zato što mislim da su djeca u odveć ranoj dobi suočena s njima nerazumljivim razlikama, nego i zato što je župski vjeronauk dragocjen jer kod djece razvija osjećaj pripadnosti Crkvi. A bez zajednice i zajedništva nema Crkve! A kad već imamo vjeronauk u školi, doista mi je drago da je vjerska poduka osigurana svim vjerskim zajednicama «, govori mala sestra Vesna.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka