Foto Darko Jelinek
Ne možete u disertaciju uzeti magistarski rad. Ako članke samo prevedete i uklopite u disertaciju, činite prevaru, upozorava Vesnica Garašić, bivša čelnica Etičkog savjeta Sveučilišta u Zagrebu. Barišić u svojoj obrani navodi da pojam autoplagijata u Hrvatskoj još »nije prepoznat kao oblik neetičnoga ponašanja«
ZAGREB Tri dana uoči saborske rasprave o povjerenju ministru Pavi Barišiću, znanstvenici Ivan Đikić i Jure Zovko prijavili su Barišića Sveučilištu u Augsburgu za autoplagiranje doktorske disertacije.
U prijavi navode da je Barišić prekršio akademsku proceduru kad je svoje prethodno objavljene radove i dijelove svog magistarskog rada ugradio u doktorat, nigdje ne navodeći da dijelove doktorske disertacije čine njegovi raniji radovi. Ministar Barišić doktorski je studij završio na Sveučilištu u Augsburgu 1989. godine, a doktorat iz filozofije stekao je disertacijom »Welt und Ethos. Hegels Stellung zum Untergang des Abendlandes«. Prema prijavi dvojice znanstvenika, 80 posto disertacije zapravo čine dijelovi Barišićevog magisterija i nekoliko znanstvenih radova koje je 80-tih godina objavio u domaćim časopisima.
Uhodana praksa
Barišić naprotiv tvrdi da nije prekršio ni jednu odredbu pravilnika augsburškog sveučilišta, koji dopušta prethodno objavljivanje dijelova doktorske disertacije. Uz to, u svoju obranu navodi da pojam autoplagijata u Hrvatskoj još »nije prepoznat kao oblik neetičnoga ponašanja« jer ga Odbor za etiku tek planira ugraditi u Etički kodeks.
– Prema »Promocijskim pravilima« Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Augsburgu i kao što je uobičajeno u znanstvenom svijetu, dopušteno je »prethodno objavljivanje dijelova doktorske disertacije«. Štoviše, propisano je i to da se više stručnih članaka iz istoga znanstvenog područja može uključiti u disertaciju. Pogotovo je tako kad se ona piše pod neposrednim nadzorom mentora, kao u mojem slučaju. Svatko tko imalo poznaje praksu znanstvenog rada, što bi se od uvaženih kolega moglo očekivati, zna da disertacija nastaje kao kumulativni rezultat znanstvenoga istraživanja u razdoblju od više godina, dok znanstveni rad može nastati za nekoliko mjeseci. Ta uhodana i opće prihvaćena praksa dovela je do toga da se u međuvremenu u mnogim zemljama kao ekvivalent pisane disertacije prihvaća zbirka od više znanstvenih radova objavljenih u visoko rangiranim časopisima – objasnio je Barišić.
Akademska pravila doista dopuštaju korištenje prethodno objavljenih radova pri izradi doktorskog rada, ali se pritom to obavezno mora navesti i u tekstu doktorata, i u popisu literature. Barišić je prema prijavi propustio i jedno i drugo, a da se služio već objavljenim radovima nije naveo ni u predgovoru doktorata.
Vesnica Garašić, predstojnica Zavoda za mineralogiju Rudarsko-geološkog fakulteta i bivša predsjednica Etičkog savjeta Sveučilišta u Zagrebu, kaže da su akademska pravila u pogledu pisanja doktorskog rada posve jasna.
– Onaj tko želi koristiti znanstvene članke koje je prethodno objavio, u disertaciji mora točno naznačiti o kojim se člancima radi. To mora jasno stajati u popisu literature, ali treba jasno označiti i mjesta u disertaciji gdje ih je koristio – ističe Garašić.
Ozbiljne posljedice
Navodi kako njemačka sveučilišta priznaju tzv. »kumulativne disertacije« gdje se više znanstvenih radova spoji u doktorski rad. Uglavnom je to četiri do pet radova, ovisno o znanstvenom problemu – veli Garašić. Navođenje izvora pritom je, naglašava, nezaobilazno.
– U protivnom, može se dogoditi da netko i magistrira i doktorira na istoj temi, odnosno da na osnovi jednog znanstvenog rada postigne stupanj više. To je neprihvatljivo, da biste napredovali u znanstvenom smislu morate izraditi novi, izvorni znanstveni rad. Ne možete, na primjer, u disertaciju uzeti magistarski rad, pa s time doktorirati. Morate napredovati, vaš znanstveni rad se mora vidjeti, a ne da s jednim radom dođete od diplome do doktorata – objašnjava.
Dodatne probleme stvara ako su članci na jednom jeziku, a disertacija na drugom, kao što je to slučaj kod Barišićevog doktorata. »Ako članke samo prevedete i uklopite u disertaciju, činite prevaru – veli Garašić.
Prema posebnim promocijskim pravilima FF-a Sveučilista u Augsburgu po kojima je Barišić doktorirao, »molbi za pristup promociji treba pridodati jamstvo da je pristupnik sam osobno napisao disertaciju, da se nije poslužio pomoći drugih, da nije koristio druge radove za disertaciju osim onih koje je naveo u disertaciji, da se nije služio pomoći drugih niti da je preuzeo nešto osim onoga što je naveo«. Osim toga, navodi se da disertacija mora biti samostalno znanstveno djelo i doprinos razvoju znanosti.
– Budući da u disertaciji Barišić ne navodi vlastite radove koje je u nju ugradio, a ona je kolaž njegovih ranijih radova, on je očito prekršio »Promocijska pravila« Filozofskog fakulteta na kojemu je doktorirao – zaključuje SDP-ovac Željko Jovanović, koji je proučio augsburška pravila doktoriranja.
– Ako je dopušteno prethodno objavljivanje dijela disertacije, kako Barišić tvrdi, pitanje je zašto je podatke o izvornim radovima zatajio – pita se Jovanović.
Izraz »autoplagijat« je drugo ime za »višestruku publikaciju istovjetnoga izvornog znanstvenog rezultata bez jasne naznake o izvoru«, što se u obrazovanju smatra »radnjom koja se određuje kao znanstvena prevara i nepoštenje«, o čemu, ističe Jovanović, govore i UNESCO-vi dokumenti te European Code of Conduct for Research Integrity Udruženja svih europskih akademija (ALLEA) iz 2011., koji kao primjer kršenja pravila publiciranja navodi »ponovljene publikacije«.
Ukoliko se pokaže da je prijava protiv Barišića Sveučilištu u Augsburgu utemeljena, posljedice bi, kaže naša sugovornica, mogle biti »vrlo ozbiljne«. Drugim riječima, aktualni bi ministar mogao ostati bez doktorata.
– Ako se procedura nije poštovala, makar je od toga prošlo puno godina, vrijeme tu ne znači ništa. Javne funkcije moraju zauzimati ljudi besprijekornog životopisa, inače ne možemo naprijed; na vodećim pozicijama moraju biti samo najbolji – zaključuje Garašić.
Nakon četvrt stoljeća
Ministar Barišić poručio je jučer kako je »u najmanju ruku neobično« što Đikić i Zovko svoju optužbu iznose 28 godina nakon njegove disertacije.
– Ako je ovdje nešto neetično, onda je to kampanja sustavne difamacije mojega znanstvenog i ljudskog dostojanstva kojoj su se priključila potpisana dvojica znanstvenika. Postavlja se pitanje s kojom namjerom to čine. Đikić, koji je ugledan i uspješan znanstvenik na svojemu području, ponovno je doveo u pitanje svoj ugled i svoju vjerodostojnost upustivši se u arbitriranje na području filozofije – optužuje Barišić. Lakomislenim stavljanjem potpisa pod prijavu za tobožnje etičko zlodjelo koje još uvijek nije prepoznato ni definirano, Đikić je, odgovara Barišić, doveo u pitanje ne samo vlastitu znanstvenu i moralnu vjerodostojnost nego i ugled Goetheova sveučilišta u Frankfurtu, čije ime koristi u svojim etički dvojbenim postupcima. Što se tiče potpisa Jure Zovka, o tome – veli Barišić – dovoljno govori to što je 1992. godine na predstavljanju knjige s njegovim doktoratom »Welt und Ethos«, Zovko o knjizi govorio »vrlo pohvalno« i nije se tužio na neetično ponašanje.
– Što se to dogodilo da je nakon punih četvrt stoljeća u njoj prepoznao zlodjelo koje će tek inkriminirati Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, prepustimo njegovoj vlastitoj znanstvenoj savjesti. U svakom slučaju, još jednom nije propustio prigodu da svojom gorućom treščicom uveća medijsku lomaču koju je netko razbuktao u domaćoj javnosti. Valja se samo nadati da će svjetlo lomače biti dovoljno snažno da osvijetli ne samo one pod kojima je zapaljena nego i one koji je svojim treščicama hrane – uzvratio je Barišić, uvjeren da će njemačke sveučilišne vlasti presuditi njemu u korist.
