Bunt

Zašto radnici sve manje štrajkaju? Štrajk je “out”, masovne i nasilne demonstracije “in”

Gabrijela Galić

Sindikati se uglavnom danas bore organizirajući kratkotrajne masovne demonstracije koje nerijetko okončavaju i sukobima / arhiva NL

Sindikati se uglavnom danas bore organizirajući kratkotrajne masovne demonstracije koje nerijetko okončavaju i sukobima / arhiva NL

Kao i u Hrvatskoj, u mnogim drugim zemljama Europe postoje ograničenja vezana uz organiziranje općeg, odnosno generalnog štrajka, i zbog toga sindikati posežu za kratkotrajnim akcijama



Štrajk je oružje za kojim sindikati sve rjeđe posežu, a to je osobito vidljivo na razini poduzeća. Pokazuje to istraživanje koje su proveli istraživači Europskog sindikalnog instituta (ETUI). Oni su analizirali dostupne podatke o štrajkovima u proteklih 20 godina te zaključili kako, iako se to možda iz medijskih prikaza ne bi reklo, sindikati rjeđe posežu za najklasničnijim oblikom borbe – štrajkom. Naime, analiza dostupnih podataka kazuje da je u 19 europskih zemalja, u razdoblju od 2005. do 2014. godine prosječan broj dana izvan posla zbog štrajka bio 50 na svakih tisuću radnika. U odnosu na razdoblje od 1995. do 2004. godine to je oko 10 sati manje provedeno u štrajku.



Odnosi na tržištu rada u posljednjim desetljećima dobrano su se promijenili i to je dijelom utjecalo na ponašanje sindikata. Globalizacija, deindustrijalizacija, gubitak radnih mjesta, cjepkanje tržišta, rastući nesigurni oblici rada, koji su doveli i do toga da na jednom stalnom radnom mjestu danas rade dva ili tri radnika u nepunom radnom vremenu, potkresali su tradicionalne oblike borbe industrijskih sindikata, ali i smanjili njihovo članstvo. Koliko se promijenio rad nekadašnjih predvodnika radničkih buntova, možda ponajbolje pokazuje primjer snažnog njemačkog sindikata metalaca IG metal, kreatora »trendova« na njemačkom tržištu rada. IG metal u zadnjem desetljeću odustao je od klasičnog štrajka i zamijenio ga štrajkom upozorenja te različitim ciljanim sindikalnim aktivnostima.



Štednja na Mediteranu




I dok su nekada sindikati u poduzećima inicirali štrajkove, tražeći bolja prava, većina današnjih sindikalnih akcija u Europi usmjerena je prema očuvanju stečenih prava, a ne i osiguravanju novih. A za očuvanje onog što se u prošlosti steklo, sindikati se uglavnom danas bore organizirajući kratkotrajne masovne demonstracije koje nerijetko okončavaju i sukobima.


Analizom su obuhvaćeni i generalni ili opći štrajkovi u 16 zemalja zapada Europe. Svoj vrhunac generalni štrajkovi doživjeli su u razdoblju od 2010. do 2013. godine, dakle u godinama kada su mnoge vlade, posebno u zemljama Mediterana, provodile oštre mjere štednje. Vrlo je jasna i razdjelnica između sjevera i juga Europe, pa su sindikati u zemljama juga Europe u vremenu krize organizirali opetovane opće štrajkove, dok se s druge strane Njemačka, Švedska, Velika Britanija, Nizozemska, Danska i Irska već dva desetljeća nisu susrele s općim, odnosno generalnim štrajkom. I pritom je primjetno da su u novijem razdoblju nositelji krajnje industrijske akcije sindikati javnog sektora, na čije su se članstvo uglavnom i odnosile oštre mjere štednje.


Ciljane akcije


Rjeđe posezanje za štrajkom kao oblikom industrijske akcije, ili općim štrajkom u zemlji nije isključiva posljedica dobro uređenih odnosa, zbog kojih radnici okupljeni u sindikate nemaju razloga za bunt. Kao i u Hrvatskoj, i u mnogim drugim zemljama Europe postoje ograničenja vezana uz organiziranje općeg, odnosno generalnog štrajka i zbog toga sindikati posežu za kratkotrajnim akcijama u kojima se i članstvo i nečlanstvo mobilizira oko određenih »općih« pitanja, poput mirovinske reforme ili radnog zakonodavstva. Ono je, primjerice, u prvoj polovici ove godine Francusku diglo na noge. No, opći štrajk sindikati nisu koristili kao sredstvo borbe, već su štrajkali pojedini sektori, istovremeno ili u različitim vremenskim intervalima, organizirani su dani općih demonstracija, ili više manjih ciljanih akcija koje su nerijetko završavale neredima, blokadama tvornica.