Na putu prema dolje

Zašto je Zagrebačko sveučilište palo tako nisko: Ništa se ne poduzima na podizanju kvalitete

Ljerka Bratonja Martinović

Foto S. Drechsler

Foto S. Drechsler

Ispod 500. mjesta zagrebačko je sveučilište prvi put skliznulo 2014., a na listi su beogradsko između 200. i 300. te ljubljansko između 400. i 500. mjesta



Sveučilište u Zagrebu ni ove godine nije ušlo među 500 najboljih svjetskih sveučilišta. Na netom objavljenoj Šangajskoj listi (ARWU 2017), koja rangira najbolja svjetska sveučilišta po kvaliteti, i ove godine u vrhu su top-sveučilišta Harvard, Stanford i Cambridge, dok se zagrebačko sveučilište plasiralo u skupinu između 500. i 600. mjesta. Ako se i ne možemo mjeriti s najboljim američkim i europskim sveučilištima, koja imaju i dulju tradiciju i mnogo bolje financijsko zaleđe od naših sveučilišta, morali bismo biti uz bok barem sveučilištima u regiji, ali ni to nažalost nije slučaj. Beogradsko i ljubljansko sveučilište plasirali su se, naime, dosta visoko na ljestvici 500 najboljih: beogradsko u skupinu sveučilišta od 200. do 300. mjesta, a Sveučilište u Ljubljani između 400. i 500. mjesta.


Najveće je hrvatsko sveučilište već godinama izvan kruga 500 najboljih, a sveučilišne vlasti za to su dosad uglavnom krivile skroman proračun i manjak državne potpore koja bi njihovom sveučilištu omogućila razvoj. Ispod 500-tog mjesta zagrebačko je sveučilište prvi put skliznulo 2014., a dotad je uspijevalo balansirati na začelju rang-liste. Riječ je o jednom od najpoznatijih rangiranja svjetskih sveučilišta, koje se počelo objavljivati 2003. godine. Šangajska lista pri rangiranju koristi šest kriterija pomoću kojih radi razliku između više od 1.200 svjetskih sveučilišta, među njima broj dobitnika Nobelove nagrade među djelatnicima i bivšim studentima, broj visokocitiranih znanstvenika, broj članaka objavljenih u uglednim znanstvenim časopisima Nature i Science,… Šangajska lista ima i svoju manjkavost, jer njezini kriteriji naglasak stavljaju na prirodne znanosti i znanstvenu produkciju, no to, kao ni financijski razlozi, ne može biti opravdanje za naše »debelo« zaostajanje za sveučilištima u susjednim nam državama.


Previše smo rascjepkani


Djelomično, razloge se može tražiti u neintegriranosti naših sveučilišta, koja za razliku od većine zapadnih nisu jedna cjelina već su rascjepkana na fakultete. Zatim, znanstveni nam instituti nisu u sastavu sveučilišta, za razliku od Sveučilišta u Beogradu, koje je naglo skočilo na Šangajskoj listi nakon što mu je pripojeno 11 znanstvenih instituta, a ukupna znanstvena produkcija tim se potezom povećala za 30 posto.





S čak 16 sveučilišta među top-20 i 48 sveučilišta među prvih 100 na Šangajskoj listi, u svjetskom vrhu uvjerljivo prednjači SAD. Nakon 100-tog mjesta prednost preuzimaju europska sveučilišta, a među njima najbolje su plasirana engleska, švicarska i njemačka sveučilišta. Hrvatska, isto kao i Slovenija, Rumunjska i Slovačka, na listi ima samo jedno sveučilište, dok ih Poljska ima sedam, Češka šest, a Mađarska i Srbija po tri.



Beogradski recept u slučaju Sveučilišta u Zagrebu ne bi upalio, jer bi impuls koji bi time dobilo bio kratkog daha, smatra Hrvoje Kraljević, bivši ministar znanosti i znanstvenik s Instituta Ruđer Bošković. Vodstva sveučilišta i fakulteta toliko se opiru bilo kakvim promjenama da je pomake na bolje iluzorno očekivati, kaže.


Priča o lošem plasmanu zagrebačkog sveučilišta na svjetskoj sceni već je godinama nepromijenjena: želje za promjenama nema, a ni svijesti o tome da smo podbacili. Aktualni rektor Damir Boras tako iz godine u godinu uporno tvrdi da pozicija njegovog sveučilišta na Šangajskoj listi uopće nije loša, te da nije stvar u nama, nego u samoj listi i njenim manjkavim kriterijima koji naglasak stavljaju na prirodne znanosti, a zapostavljaju društvene i humanističke…


Sveučilišni studiji praktično ne postoje


– Ništa se ne poduzima na podizanju kvalitete. Naprotiv, tamo gdje se primijeti da nešto kreće na bolje, nastoji se ugušiti, kao što je slučaj sa Hrvatskim studijima, navodi Kraljević. »Sveučilište u Zagrebu odavno je organizirano bitno drukčije nego europska sveučilišta, rascjepkano je, svaki fakultet odlučuje za sebe, nema nikakve povezanosti… to je jako tužna situacija, tako se ne može naprijed«.



1. Harvard University 2. Stanford University 3. University of Cambridge 4. Massachusetts Institute of Technology (MIT) 5. University of California, Berkeley 6. Princeton University 7. University of Oxford 8. Columbia University 9. California Institute of Technology 10.University of Chicago


Studiji su nam, upozorava, katastrofalno organizirani, Bolonjski je proces »proveden naopako«, a sveučilišni studiji praktično ne postoje. Ne da u našim sveučilišnim redovima nemamo Nobelovaca, nego se i radovi domaćih znanstvenika mahom objavljuju u drugorazrednim znanstvenim časopisima, a citiranost im je vrlo niska.


Prema podacima Eurostata, Hrvatska za znanost izdvaja 0,79 posto BDP-a, što je među najnižim postocima u EU. Za usporedbu, Finska izdvaja 3,17 posto, iznad tri posto ulažu u znanost i Švedska i Danska, a izdvajanju od tri posto BDP-a za znanost , što je proklamirani cilj EU do 2020. godine, bliže se i Austrija (2,99), Njemačka (2,84 posto) i Belgija (2,46 posto). Susjedna Slovenija za znanost izdvaja 2,39 posto BDP-a.


– U proračunu se ne vidi da se država stvarno brine za sveučilišta, ali bi samo povećanje proračunskih sredstava značilo bacanje novca u rupu bez dna – upozorava Kraljević. Rješenje je po njemu temeljita reorganizacija ustroja sveučilišta, po uzoru na Sveučilište u Beču koje se iz fragmentiranog uspješno pretvorilo u integrirano sveučilište. »Ali kad to netko spomene, svi su protiv. Postojeće vodstvo zatvara oči pred tom situacijom, ne pokazuje ni najmanju namjeru da išta mijenja na bolje«, rezigniran je Kraljević.