Društvene vrijednosti europske Hrvatske nipošto ne mogu biti perpetuirane ratne vrijednosti kojima se društvo stalno dijeli i stalno se razgovara ni o čemu
Na braniteljskom šatorskom krilu u Savskoj 66 ispisano je »1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena«. Eto, 24 godine traje ta nesmiljena bitka. Ako bismo parafrazirali ono što je taj koji je na šator ispisao parolu htio reći, to je onda to da su branitelji 1991. ustali protiv Jugoslavije i uspjeli je poraziti, ali Jugoslaveni ostaju sve ove 24 godine i valjda jačaju, valjda ih je sve više, kad je 2014. konačno došao povoljan čas da se branitelji iz Savske i s njima obračunaju.
Onih koji su se izjasnili kao Jugoslaveni na popisu stanovništva 2011. bilo je 331 u Hrvatskoj, skoro dvostruko više nego 2001., ali 1991. ih je bilo 106.041.
No, pustimo Jugoslavene. Nije riječ ni o njima niti o bivšoj Jugoslaviji. To je izmišljena hajka na izmišljenog protivnika. Svi oni koji ne misle isto kao dio branitelja, kao dio HDZ-a koji je totalitaran i militantan i kao dio klera Katoličke crkve – svi oni su protivnici koje ljudi pod šatorom žele u najmanju ruku ukloniti negdje sa scene i utišati.
»Gdje si bio 1991.?« to je to vic-pitanje s kojim se mnogi i sprdaju jer je uz zdravi smijeh nekako lakše podnijeti nove i sve upornije pokušaje ideologizacije vezane uz Domovinski rat, uz čistokrvno hrvatstvo i katoličanstvo, ideologizacije koja bi – kao u nekoj negativnoj utopiji – uspostavila društvenu kastu čiji bi pripadnici imali veća građanska, ljudska i radna prava od onih koji nisu u njoj.
»Gdje si bio 1991.?« to su pitanje kao duhovitu aplikaciju, naravno iz čiste zafrkancije, prije nekog vremena ‘promovirali’ studenti zagrebačkog FER-a. Da bi saznali, na primjer, gdje je 19-godišnja konobarica lokalnog kafića bila 1991. godine trebate znati njeno prezime, ime oca, cifru koju daje za blagoslov kuće, kao i podatak je li joj netko unutar šest koljena bio član Partije. Svjesni su, kažu, da bi to moglo predstavljati problem onim korisnicima koji nemaju baku da im te podatke izdiktira iz glave, pa rade na tome da poboljšaju stvari i nadaju se da će ubuduće korisnicima aplikacije »Gdje si bio 91.?« – biti potrebno znati samo prezime i ime oca.
Uz tu 1991., tu godinu koja se (zlosutno) vratila kao neka obnovljena 1941. – kako je napisao Slavko Goldstein – vezano je jedno od suštinskih hadezeovskih pitanja esdepeovcima a ono glasi: »Gdje ste bili ’91. kad se u Saboru donosila odluka o hrvatskom razdruživanju od Jugoslavije?« Pa onda slijede one Karamarkove spin-uvrede o esdepeovcima koji nisu željeli Hrvatsku, ne vole je, ili je čak mrze!? A samo zato što nisu hadezovci.
Lažni patriotizam
Jer, što se događalo u Saboru 25. lipnja 1991.? Razlika u prijedlozima HDZ-a i SDP-a bila je u jednom dokumentu.
– Podržavamo i odluku i postupak suverenosti i samostalnosti Hrvatske, ali nezadovoljni smo što nije ustavnom odlukom izražena namjera da se otvori postupak udruživanja s drugim republikama i zbog toga ćemo glasati protiv ove odluke, bio je tada u Saboru govorio predsjednik SDP-a Ivica Račan. SDP je glasao protiv HDZ-ova prijedloga Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH zato što su predlagali oprezniji pristup u osamostaljivanju. Odmah poslije donošenja saborske odluke, sukobi na područjima gdje je bilo brojno srpsko stanovništvo eskalirali su.
Za Zdravka Mamića znamo da se daleko od fronta 1991. i 1992. bavio privatizacijom, kao što se bavi i sada. Ali, zaboga, gdje su bili Tomislav Karamarko i Predrag Matić?
Njih dvojica ušli su u potpuno nepotrebnu polemiku o tome tko je gdje bio. Karamarko je tada kazao da će se on lako sjetiti gdje je bio 91. »Bio sam policijski branitelj, načelnik policijske uprave, odlazio sam i na teren sa specijalcima kada je to bilo potrebno a ’91. sam se bavio nekim specifičnim zadaćama o kojima Matić nema pojma a ne smije ni znati. Neka se on sjeti gdje je on bio.«
Predrag Matić se naravno itekako sjetio gdje je bio a kasnije mu se Karamarko i ispričao. Rekao je da je cijeli dan razmišljao i da mu je bilo krivo kad se sjetio da je Predrag Matić bio u logoru.
Kod nas dugo, jako dugo, desetljećima traje to navodno okretanje prema budućnosti. Ali budućnost stalno izmiče. Često se čini da smo od rata bili udaljeniji prije petnaestak godina, nego što smo to danas. Tome je sigurno doprinijela i ekonomska kriza, ali čini se da su društvene podjele veće no ikad. Naravno nisu to samo one poznate podjele na »partizane« i na »ustaše«, nego na sirotinju koje je sve više i broj siromašnih se penje i prema postotku od tridesetak posto građana, te s druge strane – na uski sloj milijardera koji su se ekspresno brzo obogatili, ponajviše ratnim profiterstvom i kriminalnom privatizacijom.
No, i najave o ponovno obveznom vojnom roku govore da idemo u rikverc, da je, na zaprepaštenje mnogih, poželjna nova militarizacija društva kako bismo u lažnom i prolupalom patriotizmu zaboravili ekonomsko posrnuće i kolaps brojnih socijalnih gubitnika.
– Čini se evidentnim da ne možemo prevladati međusobno etiketiranje. To je dio naše političke borbe i, šire, ideološkog sučeljavanja. I koliko god je to loše za javnu atmosferu i potpuno je nepotrebna ta zarobljenost prošlošću, moramo biti svjesni da će se to iznova vraćati, kaže nam dr. Nenad Zakošek, profesor Fakulteta političkih znanosti.
Nesposobnost integriranja
Drugo, kad gledamo što se događa u Ukrajini pa i na Bliskom istoku, onda je činjenica da država nije moguća ako je većina njezinih građana ne želi. Hrvatsku su obranili oni koji su imali pozitivan stav o njezinoj samostalnosti i to nisu bili samo Hrvati, nego i pripadnici manjina. No, neki nisu htjeli tu državu.
Ali danas bi mi u Hrvatskoj morali moći integrirati ljude koji prije 20 i više godina nisu htjeli biti u Hrvatskoj, nego, recimo, ostati u Jugoslaviji. No, mi pokazujemo danas jednu dramatičnu nesposobnost da integriramo te ljude, da imamo takvu političku platformu da kažemo – OK, što je bilo bilo je, kaže nam Zakošek.
Kaže da bi se danas patriotizam i državotvornost trebali dokazivati na tome da ustrojimo upravu kako treba, da stvorimo uvjete za poslovanje kakvi nam trebaju a ovo zarobljavanje države, cijeđenje (braniteljskim) povlasticama suprotno je tim vrijednostima. Loše je to što po zakonu branitelji imaju prednost prilikom primanja u radni odnos. Jer, svi bi trebali imati jednaka prava.
Politikantska je manipulacija kad iz HDZ-a prozivaju pripadnike ove vlasti da nisu željeli Hrvatsku. Istina je da je nekoliko ministara ove vlade direktno bilo na frontu. Osim Matića i Ante Kotromanovića, još i Ranko Ostojić, Orsat Miljenić, Tihomir Jakovina, bivši ministar Željko Jovanović. Možda smo nekog i zaboravili. Više esdepeovih ministara nego onih iz bivše Sanaderove vlade.
