Otto i Ana Raffai

‘Zar je katolička tradicija čuvanje tekovina nasilja?’: Ima teologa koji i ovako misle o Istanbulskoj konvenciji

Boris Pavelić

Otto i Ana Raffai / arhiva NL

Otto i Ana Raffai / arhiva NL

Umjesto da se slijepo pokoravaju onome što su čuli da su rekli biskupi, vjernici građani trebaju čitati što su biskupi izjavili, pa sve to usporediti s činjenicom da su predstavnici Vatikana sudjelovali u izradi konvencije, da su predstavnici EU-a jasno opovrgli da uvodi rodnu ideologiju te da je dio sustava protiv nasilja, kaže Otto Raffai 



Supružnici Otto i Ana Raffai posvećeni su katolički vjernici, oboje teolozi, ugledni hrvatski mirotvorci, utemeljitelji mirotvornih nevladinih organizacija RAND (Regionalna adresa za nenasilno djelovanje) i Vjernici za mir. U jučerašnjoj izjavi za naš list, Ana suvjernike poziva: »Katolici trebaju preuzeti odgovornost za svjedočenje vjere suvremeno i razumljivo našem vremenu. Borba protiv nasilja nad ženama je znak vremena prema kojem ćemo biti ocijenjeni, jesmo li razumjeli poruku ljubavi Evanđelja ili ne. Trebamo se moliti za dijalošku Crkvu. Umjesto da se bavimo polemikama povodom izjava biskupa, konkretno se borimo protiv nasilja i solidarizirajmo sa žrtvama. S Istanbulskom konvencijom to će nam uspjeti još sistematičnije. Udružimo se sa svim ljudima dobre volje koji su na putu mira i nenasilja. Nenasilje nije nikada deklarativan stav protiv nasilja, nego djelatno ponašanje koje štiti žrtvu i u svoju brigu uključuje i počinitelja«.


Aktivni u raspravi


Ana i Otto aktivno su se, odgovorno i – s obzirom na službeni stav njihove crkve – odvažno uključili u javnu raspravu o Istanbulskoj konvenciji, nedvosmisleno se zauzimajući za njezinu ratifikaciju. »Do sad«, kaže u izjavi za naš list Otto Raffai, »nije ponuđen instrument koji se tako sustavno, zakonskim sredstvima, bori protiv nasilja u obitelji i protiv nasilja nad ženama, od prevencije do kažnjavanja nasilja i odgoja za nenasilje«. Pritom primjećuje kako »u crkvenim okvirima, kroz propovijedi, pastoral i dokumente crkvenog vodstva, nasilje nad ženama nije javno prokazano i osuđeno.«


Istanbulsku konvenciju treba ratificirati jer je »protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja«, kaže Ana. »Ključni argument protivnika konvencije, da se njome uvodi tzv. rodna ideologija, pokazao se nevažećim, jer nisu umjeli citirati nijedno mjesto iz teksta konvencije koje taj prigovor potkrepljuje«. Istanbulska konvencija, dodaje Ana, »koristi pojam rod kao i crkveni dokumenti, primjerice papinska enciklika Amoris laetitia, koja također razlikuje sex i gender, da bi razlikovala biološku spolnost od socijalno shvaćene razlike muškarac – žena«.





Ana Raffai tumači otkud, svjetonazorski, potječe protivljenje ratifikaciji Istanbulske konvencije. »Potječe iz uvoznog američkog fundamentalizma koji podsjeća na kršćanski nauk, ali to nije«. Kršćansko-katolički nauk, dodaje, u bar dvije točke razlikuje se od američkoga fundamentalizma: ne vodi se biologizmom, koji je za fundamentalizam prepoznatljiv, a u političkome djelovanju navodi ga »princip podaništva«, nego »jasno prepoznaje autonomiju crkvenog i političkog područja, što se može vidjeti u konstituciji Drugoga vatikanskog sabora »Gaudium et Spes«, o Crkvi u suvremenom svijetu«. U pojedinim poglavljima toga dokumenta kao središnja vrijednost političkoga djelovanja katolika preporučuje se »briga o općem dobru u pluralističkom društvu«, tumači Ana Raffai. Drugi izvor protivljenja, pak, jest »nerazumijevanje da kada razlikujemo spol i rod, mi ih ne odvajamo, nego u analizi promišljamo«. Također, protivnici Istanbulske konvencije brkaju identitet i rodne stereotipe, ali zagovornici konvencije, »kada osporavaju rodnu uvjetovanost žene i muškarca, ne osporavaju njihov identitet, nego nametnute im stereotipe«. »Konačno«, zaključuje Ana Raffai, »čini se da postoji jedan ogroman strah od tzv. rodne ideologije koji je veći nego strah da će, ako nastavimo ovim putem i ne trudimo se oko zakona, opet biti ubijeno desetak žena godišnje«.



Ana Raffai ovih dana često govori o Istanbulskoj konvenciji. »Slobodna Dalmacija« u utorak je njezinu izjavu na naslovnici naslovila s »Protivnici Konvencije protiv su Biblije«. »Ne mislim tako«, kaže nam Ana, osjetljiva na urednička pretjerivanja. »Ne podržavam taj naslov, jer zvuči tako fundamentalistički. S druge strane, deklarativan stav protivnika ratifikacije – da smo naravno svi protiv nasilja – nije konkretan instrument borbe protiv nasilja, niti je zapravo nenasilan stav«, prepoznaje Ana. »Nenasilje, naime, jest konkretno i djelatno i treba biti podržano od državnih struktura kroz, primjerice, jasne zakone koji priječe i sankcioniraju nasilje. Javno govoriti da smo svi – »naravno« – protiv nasilja može biti licemjerno ako se istodobno protivimo zakonu koji to nasilje sankcionira«.


Otto je i konkretniji: »Mi, katolici koji ne tučemo svoje žene, postajemo dio problema ako ne činimo ništa da se strukturalno suprotstavimo nasilju. Dio smo rješenja kada konkretnim zakonskim okvirima sprečavamo nasilje, a ne kada deklarativno kažemo da smo svi protiv nasilja«. Ottu je »još strašnije« kada se dokument protiv nasilja nad ženama, kakav je Istanbulska konvencija, osporava pozivanjem na vlastitu tradiciju. »Pa zar je naša tradicija čuvanje tekovina nasilja? I zar takvo što kao što je nasilje u tradiciji, ako ga je i bilo, treba čuvati?«, pita Otto, i odmah odgovara: »Ja mislim da ga treba ukinuti«.


Političko pitanje


Otto drži kako protivljenje usvajanju dokumenta koji žene štiti od nasilja potječe »iz straha od promjene koja nas poziva da svoje ponašanje preispitamo s obzirom na vlastite vrednote«. Jer, pita Otto Raffai, »ako je za kršćanina nasljedovanje Isusa mjerilo ispravnosti ponašanja i međusobnih odnosa, što smo dosad, u našoj većinskoj katoličkoj javnosti, čekali da tematiziramo nasilje nad ženom i u obitelji«? Otto podsjeća da je ratifikacija političko pitanje, a u Hrvatskoj se »citiraju biskupi kao da bi oni trebali biti politički mentori građana«. »Umjesto da se slijepo pokoravaju onome što su čuli da su rekli biskupi, vjernici građani trebaju čitati što su biskupi izjavili, pa sve to usporediti s, primjerice, činjenicom da su predstavnici Vatikana sudjelovali u izradi konvencije, da su predstavnici EU-a jasno opovrgli da Konvencija uvodi rodnu ideologiju te da je Konvencija dio sustavnoga rada protiv nasilja«. Pritom Otto, za one koji se žele temeljitije informirati, preporuča knjigu časne sestre Jadranke Rebeke Anić »Kako razumjeti rod«.