ZEMLJA ZA MANIJAKE Riskantnije je ukrasti auto nego silovati ženu u Hrvatskoj

Ljerka Bratonja Martinović

snimio Davor Puklavec / PIXSELL, Darko Jelinek

snimio Davor Puklavec / PIXSELL, Darko Jelinek

Veću kaznu će dobiti lopov koji je ukrao ili opljačkao automobil, nego manijak koji je silovao ženu. Hrvatska je jedina država u Europi koja razlikuje silovanje od spolnog odnosa bez pristanka



ZAGREB – Svaka peta žena u Hrvatskoj, pokazuju istraživanja, barem će jednom u životu doživjeti silovanje ili pokušaj silovanja. Jedna od njih prijavila je ovih dana bivšeg saborskog zastupnika HDZ-a, Damira Škaru, za silovanje na radnom mjestu, i tako otvorila tabu-temu kojom se u Hrvatskoj praktički nitko od nadležnih institucija sustavno ne bavi. Prijave silovanja iznimno su rijetke, djevojke i žene koje su žrtve silovanja u 98 posto slučajeva, u strahu su od napadača, od osude obitelji i okoline, a posebno ih demotivira duljina sudskog postupka i blagost kazne koju će u Hrvatskoj dobiti njihov silovatelj.


– To nije problem ruralnih sredina. Na samo 30-tak kilometara od Zagreba, žena je prijavila seksualno nasilje, nasilnik je također bio »ugledan« pojedinac, i nakon što se na to odlučila bila je potpuno izopćena iz društva. Ona i njena obitelj nisu mogli u trgovinu, u crkvu, na ulicu, bez negativnih reakcija. Svi su ih mještani odbacili, sve do pravomoćne presude, ilustrira hrvatsku stvarnost Maja Mamula, osnivačica i koordinatorica »Ženske sobe – Centra za seksualna prava u partnerstvu«.


Ženska soba, kaže Mamula, jedini je centar za pomoć u Hrvatskoj koji se bavi seksualnim nasiljem. Situacija nije bolja ni u susjednoj Sloveniji ili Bosni i Hercegovini gdje specijalizirani centri uopće ne postoje. U Hrvatskoj imamo 19 skloništa, a samo jedno pomaže žrtvama seksualnog nasilja.


Traume i užasi




Osnovni je problem, smatra Mamula, što je seksualno nasilje definitivno izvan fokusa sustava. Hrvatska je jedina država u Europi koja razlikuje silovanje od spolnog odnosa bez pristanka.



– Na međunarodnoj konferenciji namjerno sam pitala o tome, i dobila odgovor da je definicija silovanja spolni odnos bez pristanka. A kod nas su to dvije odvojene stvari, ljuti se zagrebačka psihologinja. Silovanje je jedno od najtežih kaznenih djela, za njega su predviđene kazne od tri do 10 godina zatvora, ali u pravilu silovatelji dobiju godinu dana zatvora, a izađu za osam mjeseci, kaže Mamula.


Istodobno, sudski postupci traju godinama, pa ispada da puno dulje traje suđenje nego izdržavanje kazne.


– Više od 90 posto slučajeva silovanja završi jednogodišnjom zatvorskom kaznom ili kraćom. Samo jednom u svojih 25 godina staža sud je izrekao kaznu dulju od pet godina, dok se za silovanje u braku, što se smatra spolnim odnosom bez pristanka, dobije samo šest mjeseci, veli Mamula. Tragedija je, dodaje, što sve to dodatno traumatizira žrtvu.


Kakva je poruka koju Kazneni zakon na taj način šalje ženama, pita se Mamula, kad delinkvent za običnu pljačku automobila, bez oružja, dobije veću zatvorsku kaznu od silovatelja.


U Žensku sobu godišnje se javi između 100 i 120 žena koje su prošle silovanja, i to iz čitave Hrvatske. Statistike kažu da na svaku žrtvu koja prijavi silovanje dođe još 15 do 20 žrtava koje o njemu šute, i to godinama, što znači da je crna brojka višestruko veća.


– Nije problem samo prijava policiji. Čak 91 posto žrtava ne kaže nikome da su silovane, čak ni obitelji ni prijateljima, u strahu od negativne reakcije, kaže Mamula.


Seksualno je nasilje, ističe, posebna kategorija kaznenog djela gdje se stalno propituje žrtva i njezina odgovornost. Konstantno postoje predrasude prema seksualnom nasilju u smislu lažnog prijavljivanja, iako je ono iznimno rijetko i kao kod ostalih kaznenih djela ne zauzima više od tri posto svih prijava. Uz to, čitavo se vrijeme traži odgovornost žrtve. Propituje se kojim je nepromišljenim postupcima žrtva dovela sebe u tu poziciju, kako je bila obučena, što je popila.


Zaostali patrijarhat


– Tu je očigledno prisutna dominacija patrijarhata, komentira predstavnica Ženske sobe. Iako i žrtve koje prijave silovanje prolaze kalvariju i nađu se na udaru sumnji, najteže je zadržati sve za sebe, upozorava.


– PTSP ne mora kod žrtava silovanja biti pravilo, to ovisi o tome kakva je neka osoba, kakav joj je bio život, kakav je bio način silovanja, i ono što je zatim uslijedilo. Ako šutite, riješili ste se reakcije okoline, odbacivanja od strane obitelji, ali vaša trauma nije prorađena. Žrtva često dođe po pomoć tek kad je PTSP uzeo maha i kad su već narušeni odnosi s partnerom, u obitelji, na poslu. Prijava ipak omogućuje da dio ljutnje sa sebe okrene prema sustavu, izostanku podrške, ipak dođe do neke pravde, tumači Mamula.



U slučaju Damira Škare, kaže, olakotna je okolnost što je sve isplivalo u javnost jer su mediji, nažalost, jedini način zaštite kad su u pitanju moćnici. Kad su u pitanju »anonimci« te zaštite nema, pa se žene boje prijaviti silovanje, što zbog trajne stigme, što zbog toga što nema mjesta gdje mogu dobiti psihološku, pravnu i drugu pomoć, i zato što ne vjeruju u objektivnost i neovisnost pravosuđa. Europski standardi tražili bi jedan centar za pomoć na 10.000 stanovnika, a kod nas je na čitavu Hrvatsku – samo jedan.



Najgore je kad se pokaže da pravda nije dostižna, nego samo spora. Tako navodi primjer djevojke u 20-tim godinama koja je doživjela teško seksualno nasilje u dobi od samo četiri godine, a sudski spor još uvijek traje. Čitav život te djevojke sastoji se u tome tko je za što odgovoran. Navodi i drugi slučaj, majke i kćeri koja je silovana uz prijetnju nožem.


– Počinitelj je bio nepoznat, djevojka nije htjela prijaviti silovanje, ali se onesvijestila, završila je u bolnici i tako se sve saznalo. One i danas žive u očajnom strahu jer je počinitelj nedostupan policiji. Zanimalo ih je hoće li počinitelj, kad ga privedu, biti u pritvoru do pravomoćne presude. Kad su čule koliko traje sudski postupak bile su u šoku. Shvaćaju da će i dalje živjeti u strahu, što je za njih izuzetno stresna situacija, navodi Mamula.