Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
14. studenoga 2019.
Komentar Jasmina Klarića

ZAKON ŠUTNJE Pritišće li Božinovićev MUP udruge i odvjetnike zbog istine o smrti male Madine?

Ilustracija D. Kovačević
Ilustracija D. Kovačević
Autor:
Objavljeno: 22. travanj 2018. u 8:09 2018-04-22T08:09:10+02:00

Ako se ta priča istraži, a trebala bi, jer postoji kaznena prijava, netko bi mogao odgovarati za ubojstvo iz nehata. Zapovjedni lanac bi, lako moguće, doveo do toplih zagrebačkih ureda

Treba biti pošten – situacija s izbjegličkom krizom nije ni najmanje jednostavna. Ljudi iz siromašnih i ratom poharanih krajeva i dalje, preko brda i planina, nastoje doći do obećanih zemalja Europske unije, iako je tzv. balkanska ruta odavno zatvorena. Nije, međutim, zapečaćena.

Migranti, stoga i dalje »kapaju« na jednu od najdužih kopnenih granica Europske unije, onu hrvatsku. Kako EU, pogotovo Austrija i Njemačka, ne gledaju baš s velikim razumijevanjem na mogućnost da se preko Hrvatske ti ljudi dokopaju njihovih granica, a Hrvatska bi u Schengen, jasno je da policija pojačano pazi da se granica ne može samo tako ilegalno prelaziti.

Zakon je, međutim, jasan – svi oni koji se zateknu u Hrvatskoj i zatraže azil imaju pravo na postupak u kojem se utvrđuje mogu li ga dobiti. I tu počinju problemi. Naime, čini se da Hrvatska, u ime zaštite svojih granica ljude koji imaju pravo na traženje azila ili eskpresno tjera natrag u Srbiju (i BiH), ili u toliko skraćenom postupku da ga gotovo možemo nazvati tobožnjim, odlučuje o tome da nemaju pravo na traženje azila te ih upućuju na – povratak u Srbiju (BiH). Ta praksa je toliko po svemu sudeći metastazirala da se na »zelenu granicu« sa Srbijom rekordnom brzinom vraćalo ljude koji su pronađeni na zapadnoj granici Hrvatske, ili čovjeka koji je sam ušetao u policijsku postaju u Zagrebu i zatražio azil.

Takvo postupanje policije, sasvim sigurno, migrantima i izbjeglicama šalju jednaku poruku kao ograda na mađarskoj granici – nema prolaza, odustanite.

S pozicije želje za ulaskom u Schengen takav stav službenog Zagreba, ta virtualna ograda s bodljikavom žicom koja je podignuta na granicama može se donekle i razumjeti. Ne, naravno i opravdati – čak ni na moralnoj razini.

Problem je što je stvar, sumnjaju mnogi i – protuzakonita. Ali, to je tek početak ne problema, nego tsunamija problema u kojima se našao MUP oko pitanja migranata i u koje polako uvlači sve oko sebe.

Judoškudaši&bjelosvjetski zavjerenici 

U resornom ministarstvu će rutinski ustvrditi kako je sve nedvojbeno po propisima i zakonima, te kako postupaju odgovorno i profesionalno. Doduše, prije nekoliko tjedana su istim tonom tvrdili kako nema ništa neobično u tome što im se skupo plaćene termovizijske kamere kvare svaka tri dana, pa nije teško unaprijed biti skeptičan.

Problem je u tome što jedino MUP tvrdi da je sve u redu. Migranti, nevladine udruge, pučka pravobraniteljica i pravobraniteljica za djecu, UNHCR, Liječnici bez granica – svi oni tvrde da je tretman izbjeglica od strane hrvatske policije vrlo, vrlo problematičan.

»Nakon temeljite i profesionalne istrage, provedene prema svim pravilima struke, možemo zaključiti da se pristup međunarodnoj zaštiti u Hrvatskoj otežava i da izostaju mjere propisane zakonima. Svjesni smo da je Hrvatska pod pritiskom zbog Schengenske evaluacije, no važno je reći da ovakvo čuvanje vanjske granice i ovakav sustav može za posljedicu imati gubitak ljudskih života«, sažela je prije dva mjeseca stanje stvari pučka pravobraniteljica Lora Vidović na tematskoj sjednici saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost sazvanoj upravo na ovu temu.

E sad, možda je nekome jednostavno povjerovati da su aktivisti i novinari jednostavno »judoškudaši« koji rovare protiv Hrvatske, pa, eto, šire laži protiv naše policije. Ali, što kad isto govore i institucije ove zemlje? Kad na veliki problem s tretmanom izbjeglica u Hrvatskoj ukazuju i tijela Ujedinjenih naroda i najcjenjenije svjetske humanitarne organizacije?

To je, međutim, tek početak tsunamija problema (zapravo, pravi izraz bi bio »shitstorm«, ali on doslovno preveden na hrvatski zvuči malo previše eksplicitno).

Naime, MUP ne namjerava ustuknuti, već, čini se, represiju prema migrantima počinje širiti i na druge djelove društva.

Bespridržajni populizam

Andrej Plenković se silno trudi sve ovo vrijeme ostaviti dojam čovjeka čija je osnovna misija borba protiv populizma. Ako je u tome doista iskren, a čini se da jest, onda je prilično jasno tko bi trebala biti jedna od glavnih meta njegovog političkog djelovanja – predsjednica Republike, Kolinda Grabar-Kitarović. Predsjednica, naime, ne štedi ni vremena ni glasnica da kritizira rad Plenkovićeve Vlade – što samo po sebi nije loše, dapače. Međutim, sadržaj tih kritika, kao često i mjesto i vrijeme na kojima ih izriče nisu ništa drugo nego bižuterijski populizam.

Posljednje kritike na račun iseljavanja ljudi, ovršnog zakona i decentralizacije predsjednica je izrekla u Šibeniku, na jednom od svojih čuvenih izmještanja ureda, koji su se zasad uglavnom pokazali tek kao sjajna prilika za susrete s biračima i prigodne selfije. »Nemamo vremena za nove apstraktne demografske strategije, već nam treba konkretan akcijski plan sveobuhvatnih mjera za demografski oporavak zemlje, posebice uključujući stvaranje uvjeta za znatnije povećanje plaća, i to odmah«, kazala je, između ostalog, tom prilikom.

Dakle, Hrvatska treba hitno, štoviše – odmah!, stvoriti uvjete »za znatnije povećanje plaća«. Pa pobogu, kako ovako genijalno rješenje nikad nikome dosad nije palo na pamet?!

Jeftino govorenje onoga što birači vole čuti, bez konkretnih ideja – koje gotovo uvijek nekog moraju i zaboljeti, udžbenička je definicija populizma. Primjerice, predsjednica u Šibeniku nije rekla da bi se njihova županija trebala spojiti s nekoliko drugih, ili da bi većina tamošnjih gradova trebala izgubiti svoj status, ako već pričamo o decentralizaciji.

Kad je predsjednica u pitanju, ovakvu retoriku valjalo bi čak i brendirati kao – bespridržajni populizam.

Banski dvori za svu tu larmu koja im, realno, otežava posao (i smanjuje biračku podršku, jer, eto, oni ne jednostavno žele donijeti mjere poput onih »za znatnije povećanje plaća«) imaju sve manje strpljenja. Stoga, u ovom trenutku više nije nezamisliva ni sve do nedavno posve nevjerojatna situacija da sukob eskalira toliko da HDZ za naredne predsjedničke izbore jednostavno odluči pronaći nekog drugog kandidata ili kandidatkinju.

Zvučalo je više kao teoretsko, gotovo frazeološko upozorenje kad se, prije nekoliko mjeseci, moglo čuti od informiranih sugovornika kako se ovakav odnos prema migrantima može proširiti i na neke druge društvene skupine. No, to se upravo događa. A MUP se, kako bi opravdao takvo postupanje, već služi i otvorenim neistinama.

Primjerice, kad su Centar za mirovne studije i udruga Are you Syrious? ovog tjedna najavili tiskovnu konferenciju o pritiscima policije na njihov rad, odmah poslije podne je troje njihovih aktivista dobili pozive za obavijesni razgovor u zagrebačkoj policiji – i to baš u vrijeme zakazane pressice. Dan poslije, MUP je na twitteru objavio kako su pozive za obavijesne razgovore odaslali u 16 sati, a da su tek nakon toga udruge sazvale svoju tiskovnu konferenciju.

Solidna optužba za manipuliranje javnošću.

Samo što je neistinita.

Vjera i lanac 

I potpisnik ovih redaka, naime, u svom mailboxu ima poziv na tiskovnu konferenciju CMS-a i AYS o pritiscima policije na njihov rad koja je stigla skoro punih šest sati prije nego je MUP krenuo pozivati na obavijesne razgovore.

Kako onda vjerovati u išta više što dolazi iz tog ministarstva?

Kako vjerovati u tešku optužbu koju je ministar Davor Božinović iznio na račun iste dvije udruge prije nekoliko tjedana u odgovoru saborskom zastupniku Peđi Grbinu o tome da su aktivisti tih udruga dijelili novac i upute migrantima u Srbiji kako da ilegalno uđu u Hrvatsku? Kako, kad se ta optužba temelji (uz nedefinirane »druge prikupljene obavijesti«) na »izjavama migranata« kojima isti taj MUP ne vjeruje kad kažu da ih policija protjeruje (pa čak i udara i uzima dragocjenosti) bez mogućnosti da zatraže azil u Hrvatskoj?

Kako išta vjerovati Božinoviću kad u narativ o tome kako hrvatske udruge pomažu ilegalnim migracijama uplete priču iz Italije (!) u kojoj, navodno, neke udruge plaćaju krijumčarske brodove iz Afrike?

Teško je, dakle, ne posumnjati u to da policija represijom prema udrugama (i odvjetnicima migranata) pokušava prikriti vlastito ponašanje. Ali, zašto tako očito?

Ako ćemo tražiti najjednostavnije objašnjenje, odgovor bi mogao biti u Madini.

Djevojčici od nepunih šest godina koja je poginula u udaru vlaka na granici Srbije i Hrvatske. Njena obitelj tvrdi da ih je prije toga hrvatska policija poslala natrag u Srbiju.

Ako se ta priča istraži, a trebala bi, jer postoji kaznena prijava, netko bi mogao odgovarati za ubojstvo iz nehata. Taj netko bi se mogao na sudu braniti time da je samo izvršavao zapovijedi. Koje, eto, očito nisu baš u skladu sa zakonom. Zapovjedni lanac bi, lako moguće, doveo do toplih zagrebačkih ureda.

Je li ova, zasad samo teoretska pretpostavka, pravi razlog zbog kojeg policija sad isljeđuje udruge i odvjetnike migranata?

I, jasno, ukoliko je pretpostavka o motivima točna – tko je sljedeći?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.