Strah je u službi nepoznate sile koja za njim ide kao lovac za hrtom. Posmatram strah pod raznim vidovima, u sebi i oko sebe, i sve mi se čini da se ljudi i ne boje zbog onog što kažu ili misle da se boje, nego zbog svoga rođenog straha. Strah leži u njima i vreba i čeka, kao gladan pauk, da mu šta zatrese mrežu čovekovih živaca. U tom trenutku on se diže i slepo baca na svaki i najneznatniji povod, jer njemu je svaki dobro došao. Strah tada ispuni celoga čoveka, pomuti mu misli, zamagli mu vid, podseče noge, načini od njega slepu i nemoćnu žrtvu za nepoznatu silu koja treba da ga proždre. Ako čovek tog puta ne podlegne, strah se opet uvuče u njega, napravi se malen i nevidljiv i čeka novi povod«.

 Ulomak je ovo iz »Znakova pored puta« nobelovca Ive Andrića koji je u uvodnoj riječi na tribini »Živimo li u kulturi straha?« u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića pročitao Hrvoje Jurić, jedan od sudionika diskusije koju je u sklopu serije tribina »Paralelni svjetovi« organizirao i moderirao Kristijan Vujičić.

Na naslovno pitanje tribine, kao i na ono što je strah te koji su njegovi pozitivni i negativni aspekti pokušali su odgovoriti izvanredni profesor na Katedri za etiku Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Jurić čije je polje interesa praktična filozofija, etika i bioetika, ali i poezija, te predavač analitičke filozofije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove Kristijan Krkač.

– Leksikonski ili suvremenije, vikipedijski rečeno, strah je emocija koja se pojavljuje kao reakcija na aktualnu ili potencijalnu prijetnju ili opasnost nečijem tjelesnom, duhovnom ili egzistencijalnom integritetu, a kao takav se reflektira u očiglednom ili manje očiglednom ponašanju osobe ili bića koje je u strahu, pokušao je Jurić definirati strah. Strah bi stoga trebalo istraživati biologijski, psihologijski i neuroznanstveno jer se strah tiče čovjeka, životinja, pa čak i  biljaka, kako pokazuju najnovija istraživanja.

Strah od straha

Govoreći o aspektima straha, Jurić napominje da je strah bioevolucijski mehanizam namijenjen samoodržanju jedinke i to je definitivno njegova pozitivna strana.

– Međutim, strah nije samo puki evolucijski mehanizam, instinkt ili emocija, već je i kompleksna kulturna činjenica pa posljedično, možemo govoriti i o kulturi straha kao jednog od obličja ljudske kulture. I dok u toj bazičnoj biološkoj platformi strah ima pozitivne konotacije, u kulturnoj modifikaciji on zadobiva negativan predznak, upozorava Jurić i sugerira da u tom kontekstu strah treba izbjegavati jer paralizira čovjeka kao misleće, djelatno i stvaralačko biće. Također, dodaje, osim straha ili fobije sastavni dio naše kulture je i fobofobija, odnosno strah od straha, čine se strah još dodatno osnažnjuje, a čovjek još više oneslobođuje.

Ogovarajući na pitanje je li strah postalo kulturalno uvjetovano povećalo kroz koje promatramo svijet, Kristijan Krkač, ponavlja da je strah primordijalan i ugrađen u nas kao mehanizam za preživljavanje, no na njegovoj modifikaciji, odnosno na njegovom nerazumnom dimenzioniranju svesrdno rade mediji i odgoj u sprezi sa strogim moralom koji blokira i ograničava čovjeka. Prema njemu, trebalo bi razborito balansirati između djetinje začuđenosti i znatiželje te razumnog straha.

– Moram naglasiti da ne smatram da je strah dominantno oblježje  našeg društva. Prije bih rekao da društvo oko nas temeljno obilježava ravnodušnost i rezignacija, opovrgao je Krkač moderatovu postavku s tezom koja također ne upućuje na optimizam.

 Jurić ipak smatra da je strah sveprisutan, a to možda najbolje ilustrira i opsežna knjiga netom izašla u beogradskom Službenom glasniku. Riječ je o »Enciklopediji straha« uredinika, psihijatra Ljubomir Erića koji je uz 15-ak stručnih suradnika raznih profila ispisao 600 stranica opisavši stotine pojmova vezanih s fenomenom straha.

Strah je čovjekov pratitelj od davnina pa nas je tako kroz povijest filozofije, koju je prigodno parafrazirao poviješću filozofije straha, proveo Jurić ističući tek poneka ključna razmišljanja o strahu.

– Aristotel spominje strah, negativno intoniran, kad govori o hrabrosti koja je, po njemu, pobjeda nad strahom. Hrabrost je za Aristotela jedna od važnijih vrlina i možda bi se čak i cijela njegova etika mogla istumačiti na hrabrosti kao niti vodilji, mišljenja je Jurić koji dodaje da Aristotel ni u čemu ne pretjeruje pa tako nalaže da i u hrabrosti treba naći zlatnu sredinu  između kukavičluka kao potpunog odsustva straha i neustrašivosti kao nerazumne hrabrosti.

Teror i terorizam

Mladi se etičar potom filozofskim vremeplovom zaustavio na Epikuru koji eksplicira strah od smrti kao strah od iznenadnog i potpunog nestanka vlastitog bića, što je, prema Juriću, i  ishodište svih drugi strahova.

– Epikur smatra da treba poništiti strah pred prirodnim pojavama i to naziva ljudskim oslobođenjem koje je pretpostavka čovjekove slobode da se bavi važnim stvarima, objašnjava on Epikura čija je poznata sentenca »smrt nas se ništa ne tiče, jer dok smo mi ovdje, nema smrti, a kada smrt dođe, nema više nas«. Preskočivši  zatim veliki vremenski prostor, Jurić potom ističe važnu distinkciju između straha i tjeskobe referirajući se na »Bitak i vrijeme« Martina Heideggera.

– Tjeskoba nema predmet, kao što ga ima strah. Strah je opipljiv, za razliku od tjeskobe koja nema obličja, upozorio je Jurić da se ne radi o sinonimima te dometnuo da je stoga preciznije reći da živimo u kulturi tjeskobe nego u kulturi straha. I teško je reći što je gore.

Na Vujičićevo pitanje Juriću, dominira li u zapadnjačkim društvima politika straha, kao što tvrdi sociolog Frank Furedi u istoimenom djelu i koji su negativni aspekt straha kojima se svakodnevno suočavamo, profesor filozofije uzvraća citatom.

– Furedi je kazao da »jedino čega se moramo bojati jest kultura straha«. Dakle, ona postoji. Ako i ne postoji toliko se o njoj govori da je počela postojati. Kada se strah kao iskonski osjećaj preseli na politički i društveni plan, više nije riječ o slučajnosti. Kada se sa strahom, kao intimnim dijelom čovjeka, počne manipulirati u svrhu ostvarenja nekih političkih ili ekonomskih ciljeva, kada strah postane sredstvo pokoravanja, kontroliranja i oneslobođenja – onda imamo problem, ukazao je Jurić i nastavio ljuštiti slojeve suptilne manipulacije središta moći.

– Strah tjera ljude na pasivnost, anestezira ih i tako ih stvara posebno podatnim za manipulacije raznih vrsta, tumači Jurić i navodi primjer terorizma koji ekstremno eskploatira strah. Petar Sloterdijk ukazuje da se teror i terorizam eksplicitno pokazuju u 20. stoljeću kad smo došli na tehničku razinu da možemo održavati visok stupanj prijetnji i straha. Primjer za to je Prvi svjetski rat i upotreba otrovnih plinova, potom i sofisticiraniji oblici terorizma kojima danas obilujemo, objašnjava on i dodaje da se zbog toga događa da su ljudi spremni ono najvrednije što imaju, a  to je sloboda, dati u zalog sigurnosti. A to je, po njemu, prevelika cijena.

– Kada su ljudi kvalitetu svoga života spremni podrediti tzv. sigurnosti, koja znači samo puko odsustvo prijetnje terorizma, govorimo o vrhunskoj političkoj manipulaciji koja ugrožava ljudska prava, rezolutan je Jurić koji na drugoj strani perfidnog manipulativnog spektra vidi strah od smrti, bolesti i starenja koje također vješto koristi lukrativna farmaceutska industrija.

Etika budućnosti

Nakon crne priče o strahu, Jurić je izlaganje pokušao zaključiti vedrijim tonovima posluživši se »heuristikom straha« Hansa Jonasa odnosno njegovom etikom planetarne odgovornosti kojoj je strah važno vezivno tkivo.

– Jonas je pokušao iznaći nove principe etike, etike planetarne odgovornosti koja bi pomogla čovječanstvu da naprosto preživi. Ta makroetika poziva čovjeka na odgovornost ne samo prema bližnjima, nego i  prema onima udaljenima u prostornom i vremenskom smislu, što podrazumijeva odgovornost za uvjete života budućih generacija. Jonas je princip te nove etike našao u odgovornosti, odnosno u strahu za objekt odgovornosti.

Prema Jonasu, moramo u tu svrhu  »stvoriti znanost hipotetičkih predskazanja, usporednu futurologiju, jer tek unaprijed sagledano razaranje čovjeka pomoći će nam da dođemo do onog  pojma čovjeka koji treba sačuvati od razaranja. A  to ugrožavanje čovjekove slike nam je potrebno da bismo u strahu od toga ugrožavanja osigurali u sebi istinsku sliku čovjeka«.

 Ukratko, Jonas afirmira strah. Strah nam je potreban eda bismo stvorili etiku budućnosti, etiku odgovornosti, jer čovjek se ne može dosjetiti bitnom ako pritom nije motiviran strahom.