Jačanje lijevih pokreta

Vratio se interes za marksističku filozofiju: Ima li kapitalizam danas alternativu?

Zdenko Duka

Reuters

Reuters

Marksizam se uspješno bavio kritikom kapitalističkog sistema, ali se malo bavio i malo se bavi alternativnim mogućnostima kako bi neko postkapitalističko društvo moglo funkcionirati, smatra dr. Mate Kapović



Pad Berlinskog zida i nestajanje jednopartijskih sustava diljem Europe značilo je i povijesni poraz Marxove projekcije komunizma i poraz marksista diljem Europe. Američki filozof japanskog porijekla Francis Fukuyama je 1992. u svom djelu »Kraj povijesti i posljednji čovjek« predstavio je model liberalno-kapitalističke demokracije kao najbolji mogući i kao gotovo trajan model koji će zavladati cijelim planetom.


Mogli bismo danas reći da se u vremenu višegodišnje svjetske ekonomske krize, interes za marksističku filozofiju u Europi vratio i da uz očitu krizu socijaldemokracije, svjedočimo osnivanju i jačanju lijevih stranka i pokreta od socijalista i socijaldemokrata – kao Syrize u Grčkoj, španjolskog Podemosa ili njemačkog Die Linke (Lijevi). I nakon što su Aleksis Cipras i Syriza u Grčkoj popustili pritiscima Europske komisije, Svjetske banke i MMF-a, Syriza je na vlasti u Grčkoj. Portugalski komunisti postali su sa socijalistima dio vladajuće koalicije u Portugalu, Lijevi su na vlasti u njemačkoj pokrajini Tiringiji, a na Cipru je Demetris Christofias od 2008. do 2013. bio jedini komunistički šef jedne države, članice EU.


Povijest nipošto nije završena, priznaje to danas i Francis Fukuyama.


Mali broj ruku




Thomas Piketty 2014. je postao autor svjetskog hita na 700 stranica kojeg je po uzoru na djelo Karla Marxa nazvao »Kapital u 21. stoljeću«. Osnovna mu je tvrdnja da koncentracija kapitala u malom broju ruku stvara nejednakost i profit je danas mnogo veći od ekonomskog rasta. Sasvim se približavamo tome da jedan posto ljudi u svijetu ima 99 posto svjetskog bogatstva. Piketty predlaže utopijsko rješenje – progresivno oporezivanje bogatstva na svjetskom nivou. On predlaže velike reforme, on je francuski socijalist, ali nije ipak marksist, ne čini mu se da je kraj kapitalizma blizu i da bi kapitalizam mogao i trebao biti zamijenjen ekonomsko-socijalno humanijim društvenim sustavom.


– Poslije 1968. i studentskih protesta, marksizam se uglavnom povlači na sveučilišta, postaje više teorija nego praksa. Do 1990. još je bilo pokušaja da se nadiđe kapitalističko društvo, ali je to nažalost uvijek bilo na nekim staljinističkim osnovama, kaže nam dr. Mate Kapović, profesor lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i ljevičarski aktivist, jedan od osnivača Radničke fronte.


Kapović podsjeća da je u Jugoslaviji marksizam bio službena ideologija, iako su, kako kaže, političke i ekonomske elite, pogotovo u osamdesetim godinama, postale liberalne. S obzirom na tržišne reforme, kod nas zato 1990. nije bilo nekog ekonomskog reza. Krajem 80-ih počinje i privatizacija. Ali, radikalni rez je bio ideološki, ističe Kapović. Još su u 80-im znanstvenici postajali doktori marksizma, a onda su naglo postali liberali ili konzervativci.



Filozof i aktivist Srećko Horvat ugošćavao je u Filozofskom teatru u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu poznatog slovenskog ljevičarskog filozofa Slavoja Žižeka, a sljedeći je gost 17. ožujka francuski filozof Alain Badiou.



– Kad se u praksi devedesetih godina događala prvobitna akumulacija kapitala i tajkunizacija, sva ona indoktrinacija marksizmom pokazala se potpuno neuspješnom, jer malo je tko hrabro analizirao i raščlanjivao što se događa. Osim nekih pojedinaca, kao što je bio Branko Horvat ili neki drugi.


Kapović kaže da poslije 90-ih i kad određene lijeve grupacije dolaze na vlast, kao u Boliviji, Venezueli ili Ekvadoru vladajući se drže unutar kapitalističkih okvira. No, procjenjuje da je marksistička teorija još uvijek dosta živa i različiti politički pokreti se nadahnjuju s marksizmom.


Lijevo i manje lijevo


Ti pokreti utječu na teoriju, a teorija povratno utječe na lijeve pokrete, iako nije izravna veza u tome kao prije, kad su postojale jake komunističke partije. Ključna je razlika što zapravo zasad nemamo nekih pravih pokušaja da se kapitalizam zamijeni nekim postkapitalističkim društvom, procjenjuje Kapović.Smatra da se marksizam uspješno bavio kritikom kapitalističkog sistema, ali se malo bavio i malo se bavi alternativnim mogućnostima kako bi neko postkapitalističko društvo moglo funkcionirati. I priznaje – lakše je zamisliti propast svijeta nego pad kapitalizma.

Od komunističkih partija u Europi, grčka KP ostala je i dalje staljinistička, što je, kaže Kapović, zaista smiješno. Ali, u Češkoj, na Cipru, Francuskoj ili Komunistička obnova-europska ljevica u Italiji nisu više komunističke stranke, nego su stranke malo ljevije od centra. Ne zalažu se za ukidanje kapitalizma, slični su onome što su bili naši laburisti, govori on.


No, Kapović hvali Udruženu ljevicu u Sloveniji koja je ušla u parlament i oni otvoreno pozivaju na ukidanje kapitalizma, kao ekonomskog sustava.


– Nije bilo puno pokušaja uspostavljanja socijalizma, nego praktički samo jedan model – onaj sovjetski kojeg su onda drugi kopirali. Bilo je to u specifičnim okolnostima, u ratom razrušenoj Rusiji, u siromašnoj zemlji i tamo se uspostavila diktatura birokratske klase. To je suprotno od onoga što je socijalizam trebao biti i što je recimo bio u Pariškoj komuni, ili u Španjolskom građanskom ratu. Jer, socijalistička bi demokracija trebala biti puno veća nego u kapitalističkom parlamentu. Takav bi trebao biti socijalizam, ako ga bude. Trebalo bi biti i puno veće izravno odlučivanje građana i sloboda govora i udruživanja, objašnjava Mate Kapović.



Jurić spominje zagrebački filozofski časopis »Praxis« koji je pokrenut 1964. i čiji su glavni urednici bili filozof dr. Gajo Petrović i sociolog dr. Rudi Supek. Godinu kasnije, 1965. pokrenuta je Korčulanska ljetna škola kojoj su svakog ljeta, uz marksiste iz Jugoslavije, prisustvovali najpoznatiji svjetski marksistički filozofi, kao Ernst Bloch, Herbert Marcuse, Jurgen Habermas, Henry Lefebvre i mnogi drugi. »Praxis« je zabranjen 1974., prestao je izlaziti i tada je prestala s radom i Korčulanska ljetna škola. Jurić koji je u svakodnevnom radu sa studentima govori da je među njima zamjetni interes za ‘praxis-filozofiju’.– Praxis-filozofiji pristupa se bez udivljenja i suvišnih obaveza, dakle, ne kao modi ili kanonu, što je šezdesetih i sedamdesetih godina kod mnogih vjerojatno bio slučaj, nego zato što nam praxis-filozofija i danas nešto govori, kaže Jurić.


– U Radničkoj fronti sve bitne odluke donose se glasanjem. Uvijek je inače situacija da je vrhuška stranke manje radikalna nego kad biste pitali sve glasače. Oko socijalnih pitanja, članstvo SDP-a sigurno bi bilo radikalnije od vrhuške. Potrebno je da postoji ovakva politička opcija, kao Radnička fronta i da artikulira neke ideje. Ali, nismo naivni da mislimo da se preko noći može sve preokrenuti. No, kad bi Hrvatska imala i najbolji razvoj, opet će tavoriti u nekoj europskoj osrednjosti, tako da smatramo da će biti prostora za nas u ovom ili drugom obliku, na nekoj široj platformi, kaže nam profesor i aktivist Kapović.


Ono što Kapović napominje, postmarksistički mislioci danas više su žestoki kritičari kapitalističkog sistema nego što imaju rješenja koja bi mogla promovirati ekonomsko efikasni i socijalno pravični socijalistički sistem.


Relevantno i danas


– Propast onih političkih sistema, najčešće autoritarnih pa i totalitarističkih, koji su se deklarirali kao komunistički, socijalistički i marksistički, nema nikakve veze s Marxom i marksističkom filozofijom. Ono što su Marx i marksisti analizirali i kritizirali još uvijek je na djelu, tako da su i njihove projekcije i zahtjevi još uvijek na dnevnom redu, tvrdi nam profesor filozofije na FF-u u Zagrebu dr. Hrvoje Jurić.


Jer, Marxova filozofija i filozofije nastale na njezinom tragu govorile su nešto bitno, tako da ih i danas možemo smatrati relevantnima i aktualnima. Jurić kaže da su se čitanja i interpretacije Marxa i marksističkih teoretičara granali u raznim pravcima, udaljavajući se od Marxa i ponovno mu se približavajući na različite načine, tako da je »marksističku«, »neomarksističku« i »postmarksističku« filozofiju teško obuhvatiti jednim pogledom. Juriću se na neo/post/marksističkoj sceni najzanimljivijima i najvažnijima čine Alain Badiou i David Harvey, kojeg zainteresirana publika kod nas također već dobro poznaje, te razni autori i autorice koji, po strani od bilo kakvog dogmatizma i ortodoksije, koriste Marxovu misao i marksistički pristup za kritičko suočavanje s aktualnim i recentnim problemima kao što je, primjerice, erozija i obrana javnih ili zajedničkih dobara. U to spada i stapanje marksovskih i marksističkih poticaja s feminističkom teorijom, biopolitičkom teorijom i anarhističkom teorijom.