Znanstvena savjetnica

Vlasta Ilišin: ‘Mladi su demoralizirani, oni su pripadnici osujećene generacije’

Tihomir Ponoš

snimio Darko Jelinek

snimio Darko Jelinek

Općenito se nešto dogodilo s mladima što pokazuje da je pao njihov entuzijazam, u svemu



U kratko vrijeme dogodilo se nekoliko incidenata, nasilnih ispada, iz kojih izbija netolerancija kao razlog i motiv. Napadnut je 18-godišnji irački azilant, bez ikakvog razloga, a napali su ga maloljetnik, 21-godišnjak i 36-godišnjak. Skupina mladića napala je i navijače Košarkaškog kluba »Partizan« nakon utakmice protiv »Cedevite« u Zagrebu.


Napadnut je i klub »Super super« u trenutku kada se u njemu zabavljalo tristotinjak ljudi, mahom pripadnika seksualnih manjina. U Zagrebu su napadnuti i navijači »Hajduka«, ne Torcide kao vatrene i žestoke navijačke skupine, nego navijači okupljeni u svojim prostorijama Društvu prijatelja Hajduka. Napadači na njih također su bili mladi ljudi. U Dubrovniku je rasistički incident doživio glumac Jamie Foxx koji je u tom gradu poslom, snima film. Njega su napali ljudi srednje generacije, 44-godišnjak i 50-godišnjak. O tim fizičkim izljevima netolerancije, u kojima dominantno sudjeluju mladi ljudi, njihovom društvenom kontekstu, uzrocima, promjenama u stavovima i vrijednostima kod mladih ljudi razgovarali smo s Vlastom Ilišin, znanstvenom savjetnicom na Institutu za društvena istraživanja, koja vrijednosti i stavove mladih istražuje od kraja osamdesetih godina.


Kako komentirate sve te napade koji su se zbili u tako kratkom vremenu?




– Postoji malo odstupanje od »uobičajenih« incidenata i primjerice navijačkog nasilja. U tom tipu nasilja uglavnom sudjeluju mladi. Ono što je zanimljivo je to da u ovim slučajevima sudjeluju i stariji koji u »akciju« idu ničim izazvani.


Mislite na dubrovački slučaj?


– Mislim na dubrovački slučaj, ali i na trećeg napadača na iračkog azilanta koji ima 36 godina. Vidjet ćemo kada istraga bude gotova tko su napadači na »Super super«. To nam govori da je stvar još ozbiljnija. To ukazuje na kapilarno širenje i nasilničkog ponašanja i toleriranje takvog ponašanja. Naravno da su mladi ti koji puno češće sudjeluju u takvim »akcijama«, ali je sada dobilo još šire razmjere.


Zašto?


– Očito su se stekle različite okolnosti koje su dijelom naše, autohtone, a dijelom su i globalne. Nesretna priča s izbjeglicama iz Afrike i arapskih zemalja vrlo brzo je pokazala da je tolerancija kojom se dičila Europa vrlo manjkava.


Dakle, uklapamo se u europske trendove.



Snimio D. Jelinek


Snimio D. Jelinek



– Jednim dijelom sigurno, a imamo i svoje autohtone netolerancije koje traju.



Istraživanje koje je Institut za društvena istraživanja radio zajedno s GONG-om objavljeno je u knjizi »Od podanika do građanina«. Ne kažem da je riječ o podanicima, ali čini se da nije riječ o građanima.


– Da, do prosječnog građanina je još puno posla. Problem je što je politička socijalizacija mladih krajnje manjkava. Razlog za to što hrvatsko društvo povijesno baštini dosta demokratskog deficita. Devedesete godine bile su također godine autoritarnih kretanja i rješenja, a sve što se zbiva u političkom životu pridonosi tome da mladi ne samo da gube povjerenje u demokraciju nego postaju zbunjeni. Posljedica toga je da se svi slažu s time da svi imamo pravo glasa, ali dio njih smatra da neki imaju malo više.



Širi se »repertoar«netolerancije


U ovih pet incidanta u jednom je slučaju riječ o azilantu, u drugom o navijačima košarkaškog kluba iz Srbije, vjerojatno po nacionalnosti Srbina, u trećem slučaju o pripadnicima seksualnih manjina, u četvrtom o navijačima glavnog suparničkog kluba navijačima glavnog kluba iz glavnog grada, a u petom o crncu.


– To je disperzija, širi se »repertoar« netolerancije. Na navijačko nasilje smo, uvjetno rečeno, navikli, zato što se tamo najviše iskazuje. Međutim, to nasilje se širi na druge manjinske skupine što se javlja i u drugim društvima, ne samo u Hrvatskoj. To što se sve to sada počelo događati je dijelom reakcija i na javni govor u posljednjih nekoliko godina, na netolerantne istupe različitih javnih osoba.


Na koga mislite?


– Recimo na Ladislava Ilčića, ali on nije jedini. Možete takav govor čuti i u Saboru. Djelovanje onih društvenih aktera i struktura koji su pozvani da djeluju, da to suzbijaju je nedovoljno.


Mislite na Vladu?


– Mislim općenito na nositelje vlasti. Nije dovoljno samo verbalno osuditi, a pitanje je i kako se to čini. Nositelji vlasti imaju i škare i sukno, donose zakone, a imaju i instrumente i mehanizme kojima mogu sankcionirati određeni tip ponašanja. U svemu tome najgora je nedosljednost. Reakcija nije uvijek kakva bi trebala biti, ili je s odgodom, ili rezervom, ili izostane.


U slučaju spomen-ploče u Jasenovcu reakcija je gotovo izostala, a premijer Andrej Plenković je to nazvao »delikatnim problemom« nakon čega je uslijedilo ništa.


– To je specifično hrvatski problem. Koristi se mogućnost da se zamagle činjenice. To što je spomenik podignut braniteljima nije upitno, niti tko ga je podigao, ali jest to što na spomen-ploči piše. Jedini koji u tome mogu djelovati su tijela vlasti. Pokušaj Inicijative mladih za ljudska prava bio je simboličan.


Snimio D. Jelinek


Snimio D. Jelinek



Iznenađuju li vas ovi nasilni incidenti o kojima govorimo? Radili ste niz istraživanja o mladima i njihovim vrijednostima. Što se dogodilo između dva istraživanja – onog iz 2004. i onog iz 2013.? U tih devet godina bitno je pala podrška svim ustavnim vrijednostima, najcjenjenija ustavna vrijednost 2013. bila su ljudska prava sa 75 posto podrške, a u prethodnom istraživanju su gotovo sve vrijednosti imale višu podršku od 75 posto, neka poput ljudskih prava i veću od 90 posto.


– Općenito se nešto dogodilo s mladima što pokazuje da je pao njihov entuzijazam. Nije riječ samo o padu kod ustavnih vrednota, nego u svemu. Dakle, i u individualnim i društvenim vrijednostima.



Kako tumačite to da su konzervativnom trolistu vjera-nacija-država sklonije žene, mladi iz Dalmacije i Slavonije, ruralnih krajeva, nezaposleni i djeca slabije obrazovanih očeva, a manje skloni mladi Istre, Primorja i Zagreba?


– U pravilu se pokazuje da su mladi iz Istre i Primorja, pa onda i Zagreba, nekada bi bilo Zagreb, pa onda Istra i Primorje, ali stanje se promijenilo, liberalniji, tolerantniji, kritičniji, a na suprotnom su kraju mladi iz Slavonije i dijelova Dalmacije koja je, osim u nekim aspektima na hrvatskom prosjeku. Sociološka istraživanja pokazuju da su obrazovanje i taj kulturni kapital koji se vuče iz obitelji jako važni. Obrazovanje je u svim istraživanjima jedna od najvažnijih varijabli jer djeluje na gotovo sva područja, od društvenog statusa, do svjetonazora. Što se žena tiče, više ne vrijedi tumačenje da su žene u prosjeku slabije obrazovane, pa zbog toga konzervativnije. Još uvijek imamo rodno neujednačenu socijalizaciju. Za žene je nešto što se stavlja u korpus tradicionalnih vrijednosti, kao što je obitelj vrjednije i tome su sklonije. U nekim aspektima, kao što je odnos pema seksualnim manjinama, žene su tolerantnije.



Pad životnog entuzijazma


U istraživanju 2013. iskazali su manji interes i za seks i ljubav.


– Svi interesi su pali, pala je participacija mladih u slobodnim aktivnostima. Mladi kao da su na neki način demoralizirani, oni su na neki način osujećena generacija jer ako govorimo o generaciji rođenoj u drugoj polovici devedesetih, oni će biti prva generacija nakon Drugog svjetskog rata koja će živjeti lošije od svojih roditelja. Njima je i dalje do tih vrijednosti stalo, ali ne toliko intenzivno kao prije. Ne bih se usudila reći da su se ti interesi preselili negdje drugdje, nego su svi naprosto pali. To pokazuju i podatci o osobnom i društvenom optimizmu i pesimizmu. I jedno i drugo je palo, a društveni pesimizam je dominantan i više od 50 posto ih smatra da će biti gore, dok za sebe osobno većina još misli da će biti bolje što je očekivano za mlade koji su na početku i misle da individualnim strategijama i akcijama mogu nešto postići. Kad se sve to poveže, pokazuje se pad životnog entuzijazma.


Najmanje cijenjena ustavna vrednota koja ima podršku manju od 50 posto su demokracija i višestranačje. Ta je vrednota uvijek bila posljednja, ali nikad tako slaba. Danas bi vjerojatno bila i slabija.


– Ne usudim se misliti kako bi bilo danas.


Temeljno načelo funkcioniranja političke zajednice kakva je u Hrvatskoj nije cijenjeno.


– Točno. Podatci iz 2013. su pokazali i da su mladi skloni autoritarnom obliku vladavaine i da je to prihvatljivije od stava da je demokracija najbolja. S druge strane, nezadovoljni su razvojem demokracije u Hrvatskoj. Kada s time povežemo podatke o povjerenju u društvene i političke institucije onda slika postaje doista sumorna, posebno mogućnost da se oni društveno-politički angažiraju kao građani. Povjerenje u glavna tijela vlasti i političke stranke je na pet posto. To je povjerenje uvijek bilo nisko, ali nije isto je li riječ o 25 ili pet posto.


Istraživanja pokazuju i solidnu neupućenost većeg dijela mladih. U istraživanju provedenom u doba Milanovićeve vlade tek je nešto više od četvrtine maturanata znalo kako se zove premijer. Dakle, oni ne vjeruju u institucije o kojima malo znaju.


– Znanje mladih i informiranost, barem kada je riječ o srednjoškolcima, nije na zavidnoj razini. Moguće je očekivati da će, kako će sazrijevati, znati više, ali to znanje i dalje nije na razini da se osjećaju kompetentnima. Mnogi ne znaju najobičnije fakte, pa je logično da ne razumiju političke procese, ulogu političkih institucija, a posebno ulogu građanina u demokraciji.


Spomenuo sam da su ljudska prava u jednom istraživanju najviša vrijednost sa 75 posto, ali u drugom istraživanju otprilike 50 posto mladih ne smatra da bi pripadnici seksualnih manjina trebali imati ta prava.


– Kada se postavi načelno pitanje, svi su antirasisti, svi su demokrati, svi smatraju da trebaju postojati ljudska prava i slobode. Kada se to konkretizira, nastaju problemi. To se vidi kada se postavi pitanje o pravima seksualnih manjina ili kada se postavi pitanje o tome bi li netko želio da mu susjed, član obitelji ili šef bude druge nacionalnosti i tada se vidi da je to na puno nižoj razini nego kada se načelno govori o ljudskim pravima. Na tu diskrepanciju između načelnog i konkretnog stava najviše djeluje sredina u kojoj mladi žive, a koja šalje signale koji potiru te vrijednosti.


Na koje signale konkretno mislite?


– Na verbalne ili, rjeđe fizičke napade na različite manjine. Političari kada govore žele poslati poruku, a kada šalju poruku da su ljudi druge vjere, nacije, različiti od nas, da imaju druge vrijednosti, govore da su ti ljudi strano tijelo u našem društvu


Dakle, to je ugroza.


– To je ugroza, nešto je strano »našim vrijednostima«, a one su neupitne. Sva suvremena društva, pa i hrvatsko, premrežena su različitim interesima i svjetonazorima. Ona su pluralna i moraju dozvoliti različitost.


Niska razinapolitičke kulture


Je li ta pluranost ugrožena. Zbog zbivanja u HAVC-u, ostavimo po strani eventualne financijske aspekte slučaja, organizirana je tribina na kojoj su zagovornici Hribarove smjene govorili »mi smo Hrvatska«, pa oni koji nisu s njima nisu Hrvatska. Postoje tendencije koje se podvode pod izraz konzervativna revolucija, od referenduma o braku pa nadalje. Je li riječ o tendenciji ukidanja pluralnosti.


– Oni koji to zagovaraju ili ne razmišljaju o tome ili razmišljaju, pa im se pluralnost ne sviđa. Ne osjećaju obvezu da kažu da je to što oni zastupaju način razmišljanja koji zastupa veća ili manja skupina građana, ali ne svi građani Hrvatske. Nitko ne može govoriti u ime svih građana Hrvatske bez ostatka jer to ne dopušta bilo kakvoj različitosti da dobije pravo građanstva i izađe u javnost. Imaju pravo biti nezadovoljni, ali se nemaju pravo pozivati na cijeli hrvatski narod ili građane. Ako se na tome inzistira ili ako u tome budu uspješni, onda to može negativno utjecati na pluralnost društva. To je sigurno.


Koliko mediji daju doprinos tome, ne samo prilozima koje objavljuju, nego i komentarima koji se objavljuju na portalima ispod tekstova, a koji su često isključivi, šovinistički.


– To je jedan od najboljih pokazatelja koliko smo tolerantni i govori o niskoj razini političke kulture među građanima općenito. Komentari pod tekstove su posebna priča. U početku ih se glorificiralo i tvrdilo da je to sjajan demokratski kanal, sada se pokazalo da to baš ne nosi samo tu željenu dimenziju, nego gomilu govora mržnje, stereotipa, predrasuda, koji ne pridonose demokratskom razvoju društva. Samo pothranjuju postojeće podjele, a mogu ih i produbljivati.


Podjele su normalna pojava u društvu.


– Da, i nemoguće je postići da svi imamo isti svjetonazor, političke opcije, ekonomske ili socijalne interese. Svako društvo mora postići bar minimalni konsenzus o tome kako ćemo što bolje živjeti i napredovati.


Mladi malo cijene demokraciju, skloni su autoritarnosti, ulaze u svijet odraslih. Koliko ti stavovi koji dio njih nosi sa sobom kreiraju pozornicu za dolazak velikog izbavitelja.


– To je veliki problem i ne događa se samo u Hrvatskoj. Nakon baby-boom generacije, dakle rođenih do 1964.-65., počeo je proces razdvajanja građana od politike i smanjenja povjerenja u politiku, političare i porast nezadovoljstva organizacijom društvenog života. To se manifestira u smanjenju izlaska na izbore, smanjivanju učlanjivanja u stranke. Razvili su se alternativni oblici političkog angažmana, a sve skupa je rezultiralo širenjem sve većeg nepovjerenja u politiku i manjom spremnošću da se sudjeluje u demokratskim procesima. Dio njih sudjeluje u građanskim akcijama, ali analize pokazuju da je potrebno i jedno i drugo. Dokle god imamo reprezentativnu demokraciju trebali bi sudjelovati i u formalnim političkim procesima. Ako netko smatra da je toliko loše da je potrebno nešto potpuno novo to bi bilo u redu, ali to novo treba biti promišljeno i domišljeno. Pokazuje se da se dio ljudi, kako pada povjerenje u demokraciju, okreće lakim i brzim rješenjima. Zamišljaju da bi netko tko bi bio »pravi vođa« sve organizirao, sredio i da bi društvo bolje funkcioniralo.


Koristi li rezultate istraživanja itko iz politike kao podlogu za operativne politike? Mnogo se piše o demografiji i bilo bi dobro da oni koji na tome rade znaju da su mladi danas manje zainteresirani za ljubav, seks i obitelj nego ranije.


– Iz mog iskustva bih rekla da se koriste parcijalno. U cijelosti se ne koriste, a to je i teško u političkim dokumentima. Naša istraživanja upozoravaju na to da bi pri kreiranju bilo koje javne politike trebalo u vidu imati cjelinu. S jedne strane možemo pokušati stimulirati veće rađanje djece nekim mjerama, ali mora se uvažiti činjenica da se mijenja obitelj, obiteljski oblici, da žene više nije moguće vratiti u kuću. Nije rješenje samo da porodiljna naknada ne bude mizerna, nego je nužan drugačiji odnos prema ženskoj karijeri, bolja infrastrukturu za funkcioniranje obitelji.



U sklopu demografskih problema mnogo se govori o odlasku mladih u inozemstvo što je prije svega ekonomska emigracija. Treba znati da je kod većine glavni razlog odlaska nemogućnost da ovdje dobiju posao, kod dijela taj što će isti posao vani raditi jer će biti bolje plaćeni. Najobrazovaniji dio mladih ne ide samo ih tih razloga. Hoće drugačije uvjete života, od toga da mogu profesionalno bolje napredovati do toga da žive u društvu u kojem je relaksiranije živjeti, koje je pluralnije.



Nepoznavanje političkih procesa kod mladih uporno se pokušava nadomjestiti uvođenjem građanskog odgoja i obrazovanja koje se uporno ne uvodi. Bi li to pomoglo ili bi rezultiralo onako kako je uvođenje marksizma rezultiralo u socijalizmu jer nisu ljudi masovno postali marksisti.


– Prije svega treba jasno artikulirati što bi se u tom obrazovanju učilo i što bi se nastojalo steći. Njime bi trebalo povećati razumijevanje društvenih i političkih procesa i institucija, pa da onda učenici biraju političku opciju koja im odgovara, ali da znaju da u političkoj areni postoje pravila igre. Građanski odgoj ne može eliminirati svaku mogućnost pojave autoritarnog ponašanja ili političkog nasilja, kao što ni učenje hrvatskog jezika ne znači da neće biti nepismenih. Građanski odgoj bi nekima pomogao, nekima ne. Njegov je utjecaj limitiran širim društvenim kretanjima. U Europi raste netolerancije, antiimigrantsko raspoloženje, protivljenje multikulturalnosti i to pod pritiskom konkretnih događaja i sposobnosti društava da se s problemima nose. Građanski odgoj ima smisla jer bi pripomogao da veći broj ljudi razumije društvene procese i institucije.



Može biti samo bolje


Spomenuli ste one koji žele živjeti u relaksiranijim društvima od hrvatskog. Razgovor smo počeli navevši niz incidenata. Oni se zbivaju u vremenu kada se ekonomsko stanje polako poboljšava, a situacija se u pogledu tolerancije pogoršava.


– Kada je ekonomija na dnu, kada smo ekonomski ugroženi, onda se i drugi instinkti priguše. Kada počne oporavak izbijaju potisnuta nezadovoljstva. U takvoj situaciji treba znati politički broditi i utjecati na društvene procese koliko se može. U društvima s razmjerno niskom političkom kulturom je vrlo važno sinhronizirano i dosljedno djelovati. Nemoguće je izbjeći netoleranciju, nasilne incidente, ali ono što mora biti nedvojbeno je to da mi kao društvo to ne želimo tolerirati i da ćemo sankcionirati te pojave. Poruke ne smiju biti kontrakdiktorne, one posebno loše djeluju na one koji su u formativnom razdoblju, na mlade. Iz razvojne psihologije je poznato da je najvažnije biti dosljedan, i ta dosljednost i jasnoća u porukama i djelima su očito nekima potrebni stalno. U tome veliku odgovornost imaju politički akteri.


Nije li to malo naivno? Ako mladi ionako ne vjeruju vlasti i politici, kako će politika i vlast na njih utjecati.


– Da, s jedne strane naglašavam odgovornost politike, a s druge strane ona ne uživa autoritet. Vjerojatno bi dio autoriteta zadobila dosljednošću. Morate kao građanin biti koliko-toliko sigurni da će oni koji su naši lideri u određenim situacijama djelovati na određeni način. Neizvjesnost je najgora jer izgleda kao da nema nikakvih vrijednosti koje se neupitno poštuju i zastupaju. Da se dosljedno kaže i da se dosljedno djeluje vlasti bi se počelo vjerovati, barem u tom segmentu. Naravno da su odgovorni svi koji djeluju u javnom prostoru, ali ono čime raspolažu nositelji vlasti i institucije nema i ne treba imati nitko drugi i to trebaju koristiti na dobrobit građana.


Što se tiče bliske budućnosti, sljedećih nekoliko godina, s obzirom na zbivanja i trendove iz istraživanja jeste li optimist ili pesimist?


– Čini mi se da bi u barem nekim aspektima morala biti prisilni optimist jer je stanje toliko loše da može biti samo bolje.


Na što konkretno mislite?


– Vjerujem da će ipak porasti povjerenje u neke političke i društvene institucije. Vjera u demokraciju će teško porasti. Razlike i različiti glasovi u društvu će preživjeti, a pitanje je je li optimizam u tome da će nešto preživjeti. Izlazak iz krize također bi mogao poboljšati stanje jer ne rastu samo oni glasovi koji su bili potiskivani o čemu smo govorili nego rastu i socioekonomske aspiracije. Krajnje sam oprezan optimist, ali se ne bih kladila na to.


Istraživanja pokazuju manji entuzijazam mladih na svim poljima, oni se na neki način povlače u sebe i za sebe. Oni će živjeti u zajednici, ali pokazuju mnogo manji interes za zajednicu. Znači li to da će kohezija zajednice biti mnogo slabija nego što je bila prije deset ili 20 godina?


– To je povezano s padom povjerenja u institucije, erozijom socijalnog kapitala, pa ljudi sve manje vjeruju drugim ljudima. Vjeruje se obitelji, prijateljima, susjedima već ne. Pitanje održanja zajednice je nešto što će biti izazov za suvremeno društvo, ne samo hrvatsko. S jedne strane radi se o prijetnji individualizacije, ali se ne može samo tako funkcionirati, zajednice su ugrožene ako nema povezanosti. Upitno je koliko tome mogu pridonijeti različite građanske inicijative jer ne mogu nadomjestiti druge deficite, posebno na formalnoj razini. Formalni politički akteri više nemaju moć kohezije kakvu su imali prije. Velike kataklizme prirodno ujedinjuju ljude, a nadajmo se da će se kohezija očuvati i bez toga. Koliko je to teško vidimo na primjeru očuvanja okoliša i toga kako se teško postižu dogovori o tome. Teško je predvidjeti što se treba dogoditi da ljudi ponovno otkriju zajednicu, ne znamo kakvim ćemo izazovima biti izloženi za nekoliko godina. Sve veće širenje prekarnog rada je nešto što izravno ugrožava radnike, ali i manje jedinice kao što su obitelji, a onda i zajednicu jer se gubi socijalna sigurnost što je jedna od najvažnijih vrijednosti.